Najnoviji front na kojemu se obračunava s “prljavim poslima” ministar financija Slavko Linić otvorio je prema bankama. Ovaj put okidač su bile medijske najave i reakcije na plan Ministarstva da zakonski ograniči iznose minusa po tekućim računima, ali i visinu kamata na stambene kredite. U smirivanje histerije oko te priče – kao i obično nedorečene, s dosta nepoznanica i manjka bitnih detalja – diskretno se uključila i središnja banka. Nakon prijepodnevnog druženja s Misijom MMF-a, vodstvo HNB-a je jučer na dnevnom redu imalo i sastanke s predstavnicima vodećih banaka.

Koliko se s bankarima raspredalo o tome kako dinamizirati kreditiranje gospodarstva i ohrabriti banke na to u ambijentu duboke recesije i rasta udjela loših kredita (što je glavni fokus propitivanja MMF-a i za ukupnu ekonomiju ključni izazov), a koliko su pažnju zaokupili minusi i kamate, do zaključenja Poslovnog dnevnika ostalo je nepoznanicom. No, nema sumnje da se na Trgu burze razgovaralo smirenijim tonom od onoga koji je jučer demonstrirao ministar Linić. Odbijajući napise o tome da bi ipak mogao odustati od plana svođenja minusa na razinu do jedne plaće, uoči sjednice Vlade novinarima je ustvrdio da su banke “započele rat” i da će ga “morati dovršiti”, a borbenim gardom sugerirao je i na kakav ishod računa. Usput si je dao oduška i optužujući ekonomiste koji su kritizirali njegove inicijative da su plaćenici banaka.

Hoće li podignuta bura ispasti bura u čaši vode, ostaje vidjeti, no jasno je da je vodstvo ministarstva financija zemlje koja, kao i njeni građani, ima problema s (pre)zaduženošću i vođenju (javnih) financija, već sutra mora za stol, među ostalim, i s istim tim bankama. Dovoljno je reći da do kraja ove godine na naplatu stiže milijardu eura, odnosno polovica od 2,05 milijardi eura po trima sindiciranim kreditima domaćih banaka državi: pola kredita od 500 milijuna eura potkraj ožujka, pola od 760 milijuna krajem lipnja i pola kredita od 750 milijuna eura sredinom rujna. Treba, nadalje, refinancirati i 4 milijarde kuna državnih obveznica koje dospijevaju za koji mjesec, a dijelom su i u portfeljima banaka. Konačno, uz ‘redovne’ trezorske zapise sredinom kolovoza dospijeva i oveća runda od 730 milijuna eura 18-mjesečnih. Jasno je, dakle, da i ne računajući razna jamstva i kredite širem javnom sektoru nema mjesta komunikaciji preko “nišana”. Iako se skorim inozemnim zaduženjem kroz još jedno izdanje dolarskih obveznica planira osigurati 1,5 milijardi dolara (a moguće i nešto više), to je samo dio državnih potreba financiranja koje uključuju i pokriće deficita.

Regulativu potrošačkog kreditiranja i zaštitu potrošača (pa i od njih samih) zasigurno treba poboljšavati i unaprjeđivati. To naročito vrijedi za kontrolu i transparentnost pri utvrđivanju kamatnih stopa. No, loše je ako je regulator pritom zagriženije od samih građana (kojima je kredit uvijek skup) huškački nastupa govoreći kako banke “puno uzimaju građanima” i poseže za idejom koja miriše na određivanje iznosa kamate dekretom. Većina banaka dio je međunarodnih grupacija, a njihovi vlasnici vode se prinosima. Bankarski sektor preklani je u Hrvatskoj imao 1,2 posto povrata na aktivu i 7,1 posto povrata na kapital, a u 2012. bruto dobit banaka pala je više od četvrtine. O svemu tome treba voditi računa i u kontekstu procesa razduživanja banaka.