Sve je na susretu Kosor-Pahor u Bohinju izgledalo tako lako, pa i trasirati rješenje za već punoljetni međudržavni spor zbog (ne)isplate hrvatskih štediša Ljubljanske banke. No ako ta trasa “neće zaobići temeljna prava pojedinca” – što dvoje premijera tvrdi a na čemu u Hrvatskoj narodnoj banci inzistiraju – do rješenja se sigurno neće doći lako jer slovenski ceh 18 godina poslije teško može biti manji od pola milijarde eura. To se nameće već uz pretpostavku da je dopadne ‘samo’ isplata tzv. neprenesene štednje hrvatskih građana od oko 160 milijuna eura. Na tu glavnicu dug se slovenske strane s kamatama za gotovo dva desetljeća penje približno tri do pet puta, ovisno o tome što se uzme za relevantnu kamatu. Pola milijarde eura ceha pritom proizlazi iz konzervativnije kamatne računice. Usto, ne uzima u obzir mogućnost neke nove ‘vezane trgovine’ ili izglede da hrvatska politika ‘pod račun’ uzme neke druge financijske relacije sa Slovenijom zbog kojih bi možda dio tih potraživanja preuzela na sebe.

Fijasko grupnog modela
Isplata (samo) neprenesene štednje u dosadašnjim je pokušajima raščišćavanja repova Ljubljanske banke bila najgalantnija ponuda i ispod nje se ne može govoriti o zaštiti interesa štediša. Taj model bio je, doduše, dio kompromisa za bilateralno rješenje problema Ljubljanske banke (uz međusobno prebijanje potraživanja) koji je hrvatska strana neslužbeno inicirala nakon što se nije uspjelo s ‘grupnim pristupom’, uz arbitriranje Basela i sudjelovanje svih zemalja sukcesora. Vodi li Pahorova izjava o “pravno utemeljenom, pravednom i obećavajućem smjeru rješavanja problema, sukladno potpisanim međunarodnim sporazumima o sukcesiji” ipak prema ponovnom pokroviteljstvu Basela? Posredovanje BIS-a prekinuto je svojedobno glasovanjem Srbije i Slovenije protiv ponude njegova povjerenika da se isplata (ukupne) štednje rješava kombinacijom teritorijalnog i privatnopravnog načela. Po toj formuli, Slovenija bi morala isplatiti više od 210 milijuna eura – gotovo 160 milijuna izravno štedišama (glavnica neprenesene štednje) i ostatak hrvatskoj državi. “Basel kako ga ja shvaćam ne može podrazumijevati reviziju Ugovora o sukcesiji kojeg su svi ratificirali. U njemu (aneks C) se govori samo o ukupnoj štednji, neovisno o tome što je koja država u međuvremenu napravila, a moguće rješenje mora biti usvojeno konsenzusom svih a ne preglasavanjem. Bojim se da Slovenci ne shvaćaju Basel na isti način nego da bi htjeli drugačiji pristup”, kaže Rohatinski.

Prijetnja tužbi
Na takvu procjenu zacijelo ga navodi iskustvo tog pokušaja bilateralnog rješenja koje je on bio predložio, a za slovensku je stranu bilo čak nešto povoljnije od BIS-ova. S prijedlogom Rohatinskog bili su upoznati i tadašnji premijeri Ivica Račan i Ivo Sanader, te Janez Janša. “Predloženo prebijanje prenesene štednje za potraživanja LB-a po principu ‘sve za sve’ računski je zapravo bilo na našu štetu jer su potraživanja LB-a prema hrvatskim tvrtkama bila oko 250 milijuna DEM”, prisjeća se guverner. No, smatrao je da je bilo vrijedno maknuti s dnevnog reda tu temu ako Slovenija isplati neprenesenu štednju. NLB i belgijski KBC kao njezin značajan dioničar ponudu su analizirali i ocijenili je za njih prihvatljivom. No slovenska ju je politika odbila. Međutim, iznos neprenesene štednje odnosi se na glavnicu. A vjerojatno su i veći problem kamate. “Većina te štednje bila je ugovorena uz kamatnu stopu od 10 posto godišnje. Ti ugovori nikad nisu formalno raskinuti niti revidirani. Uz tu inicijalnu kamatu ukupan bi dug po neprenesenoj štednji dosegno oko 800 milijuna eura”, procjenjuje Rohatinski. Kad bi se primijenila kamatna stopa od 5 posto kakva je bila na dio prenesen u javni dug, još uvijek bi ukupan dug bio oko pola milijarde eura. To je prilično velik novac. Usto, ne eliminira mogućnost tužbi štediša – bilo da tuže slovensku bilo hrvatsku stranu. Zbog svega Rohatinski smatra da “situacija definitivno nije jednostavna niti vidi da se lako može doći do bilo kakvog rješenja”. Potreba dokapitalizacije NLB-a mogla bi biti poticajna jer investitori kalkuliraju s rizikom spora.