Iako se za odredbe o maksimalnom roku od 30 dana za plaćanja ugovornih obveza iz novog Zakona o obveznim odnosima koji je u primjeni od 1. siječnja ove godine najavljivalo kako će stubokom mijenjati poslovne navike gospodarskih subjekata, države te lokalnih vlasti u slučajevima kada više mjeseci kasne s plaćanjem obveza, što je nezamislivo u razvijenim tržišnim ekonomijama, pitanje je hoće li one pomoći u stvaraju jače financijske discipline. I u Hrvatskoj gospodarskoj komori i u Hrvatskoj udruzi poslodavaca uvođenje maksimalnog roka od mjesec dana vezuju uz pitanje financijske discipline. No dok u HGK pozdravljaju mjere za uvođenje financijske discipline, ali tvrde da je prerano za procjene efekata jer je zakon u primjeni tek dva tjedna, u HUP-u sugeriraju državi da počne primjenjivati zakonsku odredbu o roku plaćanja čime će dati primjer svih ostalim poduzetnicima.

Akcija praćenja
Skraćivanje višemjesečnog ciklusa neplaćanja kojim se često probijaju ugovoreni rokovi na novi zakonski rok u kojem se unutar jednog mjeseca podmiruju novčane obveze ovisi prije svega o tome u kojoj će mjeri država prihvatiti novu zakonsku mogućnost i shodno njoj početi ne samo ugovarati novi rok iz ZOO-a za plaćanja svojih obveza nego će ih u tom roku stvrano početi i plaćati, tvrdi ravnatelj Hrvatske udruge poslodavca Đuro Popijač.
Popijač objašnjava kako u HUP-u upravo pokreću akciju praćenja kako se u okviru granskih udruga konzumira nova zakonska mogućnost te kaže da će osobito detaljno propitivati ima li subjekata koji su osjetili efekt brže naplate. Popijač ipak ne skriva da je sumnjičav prema sklonosti države da počne postupati i plaćati u skladu s novim zakonskim određenjem jer upravo, kako kaže, njezini predstavnici kasne s plaćanjima i po godinu dana.

Upozorenje pravnika
“HUP podržava svaku mjeru koja će polučiti financijsku disciplinu u ispunjavanju obveza. No kako država najviše kasni s plaćanjima, za stvaranje čvrste financijske discipline temeljem tog zakonskog noviteta odlučujuće je upravo kako će se država odrediti. Kako novi zakonski rok može biti jamac poboljšanja naplate u kraćim rokovima kada država po 300 dana ne plaća lijekove?”, pita Popijač. Počne li konkretno država, koja je najveći poduzetnik, plaćati u zakonskom roku od 30 dana u većini odnosa u koje stupa s poduzetnicima, to će biti biti najveći stimulans svim poduzetnicima da uredno ispunjavaju svoje obveze, tvrdi Popijač.
Kako je s početkom ove godine počela primjena novog Zakona o obveznim odnosima, koji u 1165 članaka uređuje sva područje građansko-pravnih i trgovačkih ugovora, od ugovora o kupoprodajama, osiguranju imovine, odgovornosti za nadoknade štete, do ugovora o darovanju, nasljedstvu, dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju, ključ za ubrzanje naplate u Hrvatskoj predstavljaju nova zakonska pravila igre kojima se prvi put određuje kao maksimalni rok od 30 dana za plaćanje obveza. Iako do sada nije postojao zakonski rok za plaćanje obveza, činjenica je da i ovaj novi od mjesec dana vrijedi samo ako se kupac i prodavatelj ili druge ugovorne strane – nisu drukčije dogovorili. Pravnici stoga upozoravaju da bi moglo doći do temeljnog nesporazuma ako se nova odbredba shvati kao obvezatna pa stoga objašnjavaju da ona ne određuje da su svi dužni platiti svoju obvezu u roku od 30 dana nego su uvijek mjerodavni rokovi koji stranke ugovore, a koji mogu iznositi koliko se stranke dogovore.
Maksimalni zakonski rok od 30 dana, kako kažu, vrijedi jedino u slučaju da stranke ne ugovore ništa u pogledu roka. Moglo bi se čak reći, više je stručnjaka komentiralo za Poslovni dnevnik, da je uvođenjem maksimalnog roka od 30 dana za slučaj da stranke ne dogovore rok plaćanja došlo do produženja zakonskog roka naplate jer je po starom zakonu obveza dospijevala odmah kada je druga strana izvršila svoju činidbu, što je odlučujuće za računanje zateznih kamata.

Problem u efikasnoj i brzoj primjeni zakona

Prema direktoru Coface Intercredit Hrvatska, Borisu Jerbiću, velika većina rokova za ispunjenje ugovornih obveza kao i većine ostalih kondicija bit će kao i do sada određivana slobodnom voljom ugovornih stranaka što i jest osnovna karakteristika Zakona o obveznim odnosima. “Problem u ovom slučaju ne leži na strani legislative, već na strani efikasne i brze primjene što je u nadležnosti redovnih sudova i ostalih tijela kompetentnih za izvršenje pravomoćnih sudskih odluka. Drugim riječima, vjerovnici moraju imati na raspolaganju učinkovite i relativno brze instrumente za realizaciju svojih neospornih potraživanja bez obzira kada ona dospijevaju. Hoće li to biti na temelju prisilnih zakonskih odredaba ili na temelju slobodne ugovorne volje stranaka, manje je bitno. Držim da će bez ozbiljne analize i primjerenog rješavanja uzroka problema posljedice kao što su loša financijska disciplina i spori financijski tijekovi i dalje biti karakteristika našega gospodarstva”, objašnjava Jerbić.