Iz državnih institucija često naglašavaju kako se od ulaska u Europsku uniju fizički obujam proizvodnje hrane i pića u Hrvatskoj povećao za više od 20 posto. U taj pomak, doduše, do danas je u poljoprivrednu proizvodnju uloženo čak 8,3 milijardi eura isplaćenih potpora. Govoreći o ishodima i trendovima domaće proizvodnje hrane, međutim, činjenica je Hrvatska danas puno više hrane potroši nego što je proizvede. Taj jaz se povećava i lani je dosegnuo 2,1 milijardu eura, što je trostruko više od trgovinskog deficita s kojim je Hrvatska ušla u Uniju i gotovo četverostruko više od 545 milijuna eura negativnog salda prije 20 godina.

To što današnja potrošnja hrane dijelom odražava i rast turizma i prateće potrošnje, ne mijenja bitnije prevladavajuće ocjene da proizvodni rezultati definitivno nisu zadovoljavajući. U prilog tome govore i usporedbe s nekim od europskih odlikaša koje je u okviru analize europskih izvoznika hrane i mjestu Hrvatske na toj mapi dao istraživač zagrebačkog Ekonomskog instituta Goran Buturac.

Prema tom usporednom pregledu, Nizozemska, zemlja s oko 4,7 puta većim brojem stanovnika od Hrvatske, lani je izvezla hrane u vrijednosti od gotovo 110 milijardi eura (Hrvatska oko tri). Osim što Nizozemci prema ukupnoj vrijednosti ispadaju i apsolutni šampioni EU (slijedi je Njemačka s 30 milijuna eura manjim izvozom), nizozemski fenomen je i izraženiji kad se gleda vrijednost izvoza po stanovniku: prošle godine čak 6121 euro. U vodećoj četvorki izvoznika hrane per capita još su Danska s 3470 eura, Belgija s 3352 i Irska s 2778 eura po stanovniku, , dok je Hrvatska sa skromnih 803 eura pri dnu (na 23. mjestu) ljestvice europskih zemalja, navodi Buturac u radu nastalom u okviru projekta koji propituje održivost makroekonomske konvergencije Hrvatske.

Rotterdamski efekt

Međutim, ukupne izvozne brojke pružaju tek parcijalnu sliku. Ona u pojedinim europskim zemljama uvelike odražava i njihovu tranzitnu ulogu, kao što je slučaj s Nizozemskom i značajem prometa koji se odvija, primjerice, preko njezine luke u Rotterdamu, po kojoj je u vanjskotrgovinskoj terminologiji i skovan pojam “rotterdamskog efekta”. Drugim riječima, izvjesno je da je i na strani uvoza hrane ona na vrhu ljestvice EU. Na tom tragu je i činjenica da u nizozemskoj izvoznoj statistici veliku vrijednost bilježi npr. kakao (lani 4. najveća najveća izvozna stavka), kao i još neke poljoprivredne kulture koje se zapravo ne proizvode u toj zemlji. Kao što, uostalom, ni Hrvatska ne proizvodi banane, ali ih je prema statistici lani izvezla u vrijednosti oko 13 milijuna eura.

I mimo toga, u pogledu poljoprivrede i proizvodnje hrane te salda u trgovini hranom Nizozemska zasigurno u mnogočemu može poslužiti kao uspješan primjer. To posebice vrijedi za mliječne proizvode i meso kao glavne izvozne adute njezina agrara (ne računajući, dakako, proizvodnju cvijeća).

U tom smislu Buturac u svojoj analizi ističe da se rezultati Nizozemske u proizvodnji hrane dobrim dijelom mogu pripisati strategiji razvoja, kvalitetnim ljudskim resursima, stupnju razvoja ukupnog gospodarstva, dobroj organizaciji, dostupnosti prirodnih resursa i primjeni sofisticiranih tehnoloških rješenja. “Nizozemska je još 1990-ih godina pokrenula program digitalizacije poljoprivrede. Upotrebom traktora bez vozača, dronova, pametnih staklenika i drugih tehnoloških dostignuća, danas ova zemlja ima jednu od najrazvijenijih poljoprivrednih proizvodnji u svijetu”, naglašava.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Za budućnost ključna tehnologija
I za budućnost domaće poljoprivrede nove su tehnologije veoma bitne jer je bez ulaganja u istraživanje, razvoj i inovacije nemoguće osigurati konkurentan proizvod na tržištu. Među zanimljivim inovacijskim rješenjima koja se danas primjenjuju u Europi Buturac ističe digitalne tržnice, muzne robote u proizvodnji mlijeka, robote ‘sweeper’ koji beru papriku u staklenicima, bespilotne ‘vinerobote’ na solarni pogon koji mogu testirati spremnost grožđa za berbu, upotrebu dronova i slično.

“I u Hrvatskoj imamo sjajnih primjera digitalizacije, no njih je svakako nedovoljno i nisu rezultat sustavnih rješenja”, kaže. Dodaje i kako najrazvijenije agrarne strukture u svijetu, poput Nizozemske, Belgije i Danske mogu biti primjer kako se raznim rješenjima, od učinkovitog upravljanja javnim sektorom do svekolike primjene znanja, visokosofisticiranih tehnoloških rješenja i dostupnosti kvalitetnih ljudskih resursa mogu ostvariti neusporedivo bolji rezultati u poljoprivredno-prehrambenom sektoru u odnosu na one koje Hrvatska ima danas.

Uloga i značaj države pritom je prije svega u tome da stvori ambijent pogodan za investicije i proizvodnju hrane, a svakako može pridonijeti i kroz kvalitetnu edukaciju poljoprivrednika i uspostavu istraživačkih centara koji će biti potpora proizvodnim procesima.

Pita li se poslodavce, kod nas za povećanje proizvodnje, za početak, treba riješiti i problem malih parcela, neiskorištenog državnog zemljišta i administrativnih prepreka pri zakupu i dodjeli zemljišta. S tim u vezi, pak, ministar poljoprivrede David Vlajčić ovih je dana rekao kako bi se do kraja ove godine trebao donijeti novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu, a ide se i na izmjene Zakona o komasaciji koje bi trebale olakšati njezino provođenje. “Plan je do sredine 2026. komasirati ukupno 18 tisuća hektara, za što je osigurano 40 milijuna eura”, naglašava resorni ministar.

Trebat će vremena
No, kao što su današnji problemi nedostatne proizvodnje rezultat dugoročnih nepovoljnih trendova u baznoj poljoprivrednoj proizvodnji, i za osjetnija poboljšanja u pogledu obujma proizvodnje, ali i u vanjskoj trgovini odnosno izvozu, trebat će vremena.

U prilog poražavajućim dugoročnim trendovima Buturac navodi da nekoliko primjera u stočarstvu. U razdoblju od 1990. do 2024. proizvodnja goveda smanjena je s 830 na 422 tisuće grla, proizvodnja svinja s 1,57 milijuna na 873 tisuće, proizvodnja ovaca sa 751 na 553 tisuće, a proizvodnja peradi sa 17,1 na 11,3 milijuna. Isto tako, s 803 eura izvoza hrane po stanovniku danas smo pri dnu ljestvice europskih zemalja i značajno zaostajemo za agrarno najrazvijenijim zemljama Europe. Uz već spomenutu Nizozemsku sa 7,6 puta većim izvozom hrane po stanovniku, danski je 4,3 puta veći, belgijski 4,2, a irski 3,5 puta veći nego naš.

Uza sve, kad se neutralizira učinak rasta cijena hrane, u razdoblju od 2020. do 2024. proizlazi da je nasuprot nominalnom rastu za oko 1,1 milijardu eura realni izvoz hrane smanjen za oko 114 tisuća tona.