Restoranska scena na Jadranu ove će godine doživjeti svojevrsno “čistilište”. Taj se scenarij, istina, najavljuje već nekoliko godina pa nisam primijetio da se i dogodio, no jedan me privatni razgovor prethodnih dana pomalo otrijeznio. Naime, poznanik koji od 2016. vodi restoran na otoku pozvao me na kavu. Osjetio sam u tonu glasa da tema neće biti vedra. I nije bila. Čovjek je, eto, nakon deset godina odlučio na kraju ove sezone zatvoriti restoran.
Ne zbog lošeg poslovanja ili nekog drugog poslovnog razloga, već stoga što mu broj radnih dana u godini ne omogućuje pristojniji prihod i održivo poslovanje. Da se razumijemo, neće se pritom za njega dogoditi ništa tragično. Govorimo o situiranom čovjeku kojemu život ne ovisi o poslovanju tog restorana. Ali, s druge strane, nakon što je biznis opstao punih deset godina, postavlja se pitanje, jesmo li se zaista puno pomaknuli od te 2016. naovamo kad su u pitanju sezonalnost i destinacijska ponuda.
Očito je da je odgovor negativan. Jer, osim njegove priče, čuo sam posljednjih mjeseci još neke slične storije koje bi mogle završiti podjednako tužno. Tužno i za državu. Jer, 14 zaposlenih, uredno plaćanje svih dobavljača i obveza deset godina ipak nešto znači. A brojke nisu bile simbolične. Tu dolazimo do teme uvodnika – čini se da je u nas sve potonulo u neku vrstu letargične ravnodušnosti. Lako se mirimo sa “sudbinom”, prihvaćamo stvari onakvima kakvima jesu, bez pretjerane želje za promjenom koja bi išla na korist svima.
U ovom slučaju, sezona od, primjerice, osam mjeseci donijela bi brojne koristi za mnoge u lancu, čak i one koji nemaju direktne veze s turizmom. No, očito je da smo još relativno daleko od toga. Točnije, doći će do stanovite segmentacije. Pojedine destinacije uspjet će ostvariti taj “ideal”, no nažalost, veći je broj onih koji u tome neće uspjeti.
Vjerojatno je u pravu poznati ugostitelj Marin Medak, koji je neki dan na RTL Televiziji rekao da je Jadran jedna od najposjećenijih regija na Mediteranu, ali ondje se posljednjih godina otvorilo previše sezonskih ugostiteljskih objekata, često upitne kvalitete. “Upravo se takvi danas najviše žale”, dodao je otišavši i korak dalje tvrdnjom da je ponuda na obali postala prevelika. “Ja bih rekao da bi polovica tih lokala trebala biti zatvorena, odnosno da nisu ni trebali biti otvoreni.
Jednostavno, na Jadranu se otvorilo previše ugostiteljskih objekata”, poručio je. Dakle, sezona prekratka, a ugostiteljskih objekata previše. Jasno je što će takva situacija proizvesti. Stoga vjerojatno možemo očekivati još priča poput one s početka ovog uvodnika. Ljudi će odlaziti u biznise koji im se čine profitabilnijim u budućnosti. I ne treba oko toga praviti veliku dramu, ako tako i bude. Hrvatska je uz mnoge teškoće uspjela izrasti u tržišnu ekonomiju, ubirući danas njezine plodove. Iako je država neizostavan igrač u ekonomskom životu zemlje, okosnica gospodarstva ipak je privatni sektor, i to je dobro.
Da se vratimo još malo restoranima. Osim kvalitete usluge, problem je (i) produktivnost. Kao i u slučaju spomenutog vlasnika restorana, nismo uspjeli ostvariti produktivnost koja je na razini razvijenijih zemalja EU. Za to će nam trebati više znanja i značajniji tehnološki iskoraci. Jer, ni restoran na Jadranu ne može se više kvalitetno voditi bez osnovnih kompetencija.
