Elewout Depicker priznati je neovisni stručnjak za kritične minerale i lanac opskrbe litij-ionskim baterijama, s više od desetljeća iskustva u samom vrhu globalne industrije. Trenutačno je suosnivač i izvršni direktor švicarske savjetodavne tvrtke Lithos. Prije toga proveo je dvanaest godina u Umicoreu, svjetskom lideru u tehnologiji materijala, gdje je vodio globalno poslovanje s litijem i opskrbnim lancima.

Kao potpredsjednik za komercijalni razvoj u kanadskoj tvrtki Li-Cycle, uspostavio je njihovo europsko poslovanje i osigurao ugovore s gigantima poput Volkswagena, Tesle i CATL-a. Redoviti je panelist i predavač na ključnim industrijskim konferencijama posvećenima recikliranju i baterijskim sustavima.

Tvornica za preradu litija koja je planirana u Smiljanskom Polju bila bi prva te vrste u Europi, pa je tema litija itekako postala aktualna i u Hrvatskoj. S Depickerom razgovaramo o strateškoj važnosti litija kao ključne sirovine za proizvodnju baterija za električna vozila i ostvarenje politike dekarbonizacije Europske unije.

Globalna potražnja za litijem mogla bi premašiti 13 milijuna tona do 2050. u scenariju ubrzane energetske tranzicije, što je više nego dvostruko u odnosu na projekcije osnovnog scenarija, prema najnovijem izvješću konzultantske tvrtke Wood Mackenzie. Predviđaju da bi se manjak ponude mogao pojaviti već unutar dvije godine. Kako to komentirate?

Nije pretjerano reći da se nalazimo usred industrijske promjene kakva se događa jednom u stoljeću. Spomenutih 13,2 milijuna tona iz izvješća Wood Mackenzie predstavlja scenarij “Net Zero” – svijet u kojem želimo živjeti. No, stvarnost je sljedeća: da bismo došli do toga, potrebne su nam ogromne količine litija, a razvoj novih projekata jednostavno ne prati tu dinamiku. Kada ljudi čuju riječ “manjak”, pomisle na više cijene, ali za nas u Europi radi se o sigurnosti. Ako do manjka dođe već 2028. godine, oni koji nemaju lokalnu opskrbu ostat će na začelju.

Električna vozila i dalje su glavni pokretač rasta potražnje za litijem, ali važni su i sustavi za pohranu energije (ESS). Koliko brzo raste potražnja za ESS-om?

Električna vozila dobivaju najviše pažnje, ali ESS je okosnica zelene mreže. Ne možete imati Europu pogonjenu solarnom energijom bez velikih baterija koje će tu energiju pohraniti kada sunce zađe. Svjedočimo zaista zapanjujućim stopama rasta: projekcije su rast od 71 posto u 2025. i 55 posto u 2026. To znači da potražnja nije vezana uz samo jednu industriju. Bilo da je riječ o Tesli u garaži ili velikom baterijskom postrojenju koje stabilizira elektroenergetsku mrežu, oboje trebaju visoko pročišćeni litij. To je izuzetno važno i za Jedro Lithium, projekt u Gospiću.

Kako izgleda put litija – od eksploatacije i luženja rude do proizvodnje gotove baterije – i gdje nastaju glavna uska grla?

Zamislite to kao prehrambenu industriju. Rudarstvo je farma, a tvornica baterija je restoran s pet zvjezdica. No ne možete jesti sirovu pšenicu; potrebni su mlin i kuhinja. Taj “srednji” dio – rafiniranje, odnosno pretvaranje koncentrata u litijev hidroksid za baterije – predstavlja usko grlo. Trenutačno se oko 70 posto tog “kuhanja” odvija u Kini. Europa je bila odlična u izgradnji “restorana” (gigatvornica), ali je zaboravila na “kuhinje”. Projekt Jedro Lithium je ta kuhinja. Bez njega europska baterijska industrija u biti samo sastavlja uvezene dijelove.

Kako Europa može konkurirati kineskoj dominaciji i američkim poticajima (poput Zakona o smanjenju inflacije – IRA) u osiguravanju ključnih sirovina za baterije?

Ne moramo nadmašiti Sjedinjene Države u potrošnji niti kopirati Kinu; trebamo ih nadmudriti održivošću i blizinom. EU-ov Akt o kritičnim sirovinama (CRMA) naš je štit. Postavlja jasan cilj: do 2030. godine 40 posto litija mora se prerađivati upravo u Europi. Lokalnom proizvodnjom uklanjamo ogroman ugljični otisak transporta sirovina preko pola svijeta. Kada europski proizvođač automobila kupuje od Jedra, ne kupuje samo litij, kupuje manji ugljični otisak i sigurni lanac opskrbe “proizvedeno u EU”, otporan na geopolitičke trgovinske sukobe.

investicijska prilika

Globalni boom ulaganja u energetiku, promet i digitalne mreže

obnova kolnika

Kraj klasičnih radova: Asfalt se sada reciklira na licu mjesta

U kojoj mjeri CRMA i Uredba o baterijama realno mogu ubrzati otvaranje postrojenja u Europi i spriječiti odljev investicija
na druge kontinente?

Te regulative djeluju kao turbopunjač i štit istodobno – skraćuju vrijeme izdavanja dozvola na 15 mjeseci i postavljaju stroge ugljične standarde koji pogoduju kvalitetnim lokalnim proizvođačima. Obvezom da se do 2030. godine 40 posto strateških materijala prerađuje unutar EU-a stvaraju zajamčeno domaće tržište za postrojenja poput našeg. U kombinaciji s novim višemilijardnim financijskim instrumentima, ovaj okvir pruža brzinu i financijsku sigurnost potrebnu da investicije, tehnologija i radna mjesta zelene tranzicije ostanu u Europi.

Kakav je globalni položaj Hrvatske u tom kontekstu? Zašto je faza prerade litijevog karbonata isplativija i strateški pametnija od klasičnog rudarstva?

Dugo se Hrvatsku promatralo prvenstveno kroz turizam i usluge. Ovaj projekt mijenja tu sliku. Pozicionira Hrvatsku kao visokotehnološko industrijsko središte u samom srcu europske zelene tranzicije.

Rudarstvo je ekstraktivna djelatnost s velikim fizičkim utjecajem na okoliš. Prerada – pretvaranje litija u kemikalije za baterije – mjesto je gdje nastaje stvarna vrijednost i “intelektualno vlasništvo”. Znatno je održivija jer obavlja kompleksnu kemiju koju automobilska industrija stvarno plaća. Strateški, to je čišća i vrijednosno bogatija niša, ne mora kopati ogromne rupe kako bi stvorili veliku ekonomsku vrijednost. U Hrvatsku dovodi “mozak” operacije, a ne samo tešku mehanizaciju.

Na koji način se konkretno tvornica Jedro DS Innovation uklapa u globalni lanac vrijednosti i zašto je ključna za neovisnost europske industrije?

Trenutačno europska baterijska industrija nalikuje mostu kojem nedostaje srednji dio. Imamo sirovine koje dolaze iz svijeta i gigatvornice spremne za proizvodnju baterija, ali nedostaju “rafinerije” koje ih povezuju. Projekt Jedro Lithium je ta karika koja nedostaje.

Postrojenje u Gospiću proizvodit će 12.500 tona litijevog hidroksida godišnje. To je dovoljno za približno 250 tisuća električnih vozila godišnje. Time Hrvatska prestaje biti promatrač i postaje ključni akter energetske utrke. Svaka tona koju proizvedemo je tona koju ne moramo uvoziti s drugog kraja svijeta. Ovo nije samo tvornica – to je potvrda da je Hrvatska stup europske industrijske suverenosti.

Koji su stvarni okolišni utjecaji ovakvog postrojenja u usporedbi s rudarstvom i kako slični pogoni rade izvan Europe?

Najvažnije je naglasiti: Jedro nije rudnik. Nema površinskih kopova, jalovišta ni poremećaja podzemnih voda. Riječ je o zatvorenom sustavu – reciklira se procesna voda i koristi napredna filtracija kako bi se smanjile emisije. Budući da je moguće koristiti tehnički ili reciklirani litijev karbonat kao početnu sirovinu, Jedrov ugljični otisak znatno je manji nego kod rudnika. Postrojenje je izgrađeno prema najvišim EU standardima – standardima koji ne postoje u pogonima na Dalekom istoku.

Kako će stroge europske regulative o obveznoj uporabi recikliranih sirovina promijeniti tržište automobila u idućih deset godina?

Nova Uredba o baterijama mijenja pravila igre. Do 2031. baterije moraju sadržavati reciklirani litij – to nije preporuka, nego zakon.

Jedro DS Innovation je već spremno za to. Njegovo postrojenje dizajnirano je za obradu recikliranih materijala, čime doprinosi kružnom gospodarstvu u Hrvatskoj. Umjesto da baterije završe na odlagalištu, postaju sirovina za novu generaciju vozila. Ovdje je zbog onih koje brine utjecaj na okoliš važno naglasiti da u Jedro neće stizati stare baterije nego samo litijev karbonat dobiven reciklažom, baterije će se reciklirati drugdje.

Zašto je geostrateški važno imati lokalne rafinerije i preradbene pogone u EU, umjesto oslanjanja na uvoz iz Dalekog istoka?

Ako smo nešto naučili posljednjih godina, to je činjenica da su globalni lanci opskrbe krhki. Oslanjanje na Daleki istok za 90 posto prerađenog litija predstavlja velik strateški rizik. Ako opskrba stane, staje i europska autoindustrija.

S lokalnim “rafinerijama” poput Jedra mi Europljani preuzimamo kontrolu nad vlastitom sudbinom. Osiguravamo da zelena tranzicija počiva na europskim vrijednostima, radu i standardima zaštite okoliša – bez zamjene jedne ovisnosti drugom.