Predsjednik Uprave Končara Gordan Kolak primio nas je u uredu na zagrebačkoj Trešnjevki gdje se nalazi sjedište našeg industrijskog diva. Iako tvrtka sklapa milijunske ugovore po cijelom svijetu, neboder iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća ne odiše luksuzom poput brojnih novih poslovnih zgrada u metropoli, nego jednostavnošću i starim šarmom.

Kroz prozore ureda i dvorana za sastanke vide se industrijske hale u kojima nastaju neki od Končarovih proizvoda. Na Trešnjevci je samo dio proizvodnje, a drugi laboratoriji i pogoni nalaze se u drugim kvartovima i prigradskim naseljima.

Gordan Kolak upravlja Končarom posljednjih osam godina, a tvrtka bilježi snažan rast proizvodnje, prodaje, zaposlenosti, dobiti i broja ugovora koje realizira na tržištima od SAD-a, Njemačke i Norveške do Australije i Iraka. Posljednjih godina dobio je i nekoliko važnih nagrada, među kojima je priznanje “Gospodarstvenik godine” u izboru Večernjeg lista, a nedavno i nagradu “Vizionar godine” u projektu Tportala.

Končar je tvrtka s oko 6500 zaposlenih te više od 1,3 milijarde eura prihoda, a prisutna je na stotinjak tržišta. Kako izgleda upravljanje tako velikim sustavom?

Želim demistificirati upravljanje kompanijom sa 6,5 tisuća zaposlenih, u praksi se njome upravlja slično kao i manjom organizacijom. Naime, prva razina suradnika s kojom svakodnevno komunicirate i donosite odluke u pravilu je slična, bez obzira na veličinu kompanije. Naravno da ne možete osobno biti u kontaktu sa svim zaposlenicima. U teoriji upravljanja postoji određeni broj odnosa i komunikacijskih veza koje jedna osoba može kvalitetno pratiti i koordinirati. Što je sustav složeniji, to je veći rizik površnog pristupa, a upravo je to jedan od najvećih izazova modernog menadžmenta – da se zbog dinamike poslovanja pojedini procesi često odvijaju na površan način. Kada govorimo o strukturi Končara, riječ je o iznimno složenom sustavu s više od 50 pravnih subjekata. Na prvoj razini upravljanja, uz matičnu kompaniju, imamo 17 ovisnih društava i jedno pridruženo društvo u partnerstvu sa Siemens Energyjem.

Složenost dodatno proizlazi iz činjenice da, uz Končar, imamo i dva društva uvrštena na Zagrebačku burzu, a to su Končar – Distributivni i specijalni transformatori i Dalekovod. Uskladiti takav sustav oko zajedničkog cilja zahtijeva visoku razinu koordinacije, jasnu strategiju i kvalitetne ljude. Istodobno, smatram da zahtjevnost upravljanja nije rezervirana samo za velike sustave. Svaki poduzetnik koji mora osigurati plaću barem jednom zaposleniku nosi jednaku odgovornost. Počeci i vođenje male kompanije katkad su čak i stresniji. Na kraju krajeva, u ovako velikim i složenim sustavima imate čitav niz suradnika koji imaju bogata profesionalna i životna iskustva. Upravo zato nikada ne treba podcjenjivati manje sustave. U konačnici, svatko može kvalitetno upravljati samo onim brojem odnosa koje realno može sagledati i njima uspješno upravljati.

Prije Končara imali ste vrlo dinamičan i zanimljiv privatni i profesionalni put. Kako to da ste rođeni u Njemačkoj, u Villingen-Schwenningenu, gdje je rođen i Robert Prosinečki? Jeste li se poznavali?

Rođen sam u Villingen-Schwenningenu, a moj otac i otac Roberta Prosinečkog su se poznavali. Moji roditelji, kao i brojni Hrvati u to vrijeme, 1960-ih su godina otišli u Njemačku “ trbuhom za kruhom”. Otac je iz Ludbrega, majka iz Đakova, a upoznali su se upravo u Njemačkoj. Sestra i ja smo rodili smo se ondje, ali smo se relativno brzo vratili u Hrvatsku, prije mog polaska u školu. Roditelji su počeli graditi kuću u Rijeci, kamo smo se i preselili. Tamo sam završio školovanje i fakultet, a nakon studija preselio sam se u Zagreb.

Čime su se bavili roditelji?

Oni potječu iz radničke klase. Majka je u Njemačkoj radila u tvornici satova, a otac je bio zaposlen u automobilskoj industriji.

Nova pravila kapitala

Budućnost neće pripasti najzelenijima, nego najpametnijima

Nova generacija

U eri umjetne inteligencije raste potražnja za cyber stručnjacima

Jeste li već u osnovnoj i srednjoj školi pokazivali sklonost prema tehničkim znanostima?

Uvijek sam bio izvrstan učenik, posebno sklon matematici i srodnim područjima, nakon čega je bilo logično da nastavak svog školovanja tražim u tehničkom obrazovanju. Išao sam u srednju elektrotehničku školu, smjer računarstvo, a onda završio strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Rijeci. Poslije sam u Zagrebu magistrirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Tehničke znanosti bile su moj izbor i put iako mi u jednom trenutku karijera nije krenula u tom smjeru. Nakon prve godine fakulteta počeo je rat. Svoje studentske dane velikim sam dijelom proveo na ratištu koje je mi je obilježilo to razdoblje života.

Bili ste 10 godina u vojsci, zašto ste potom prešli u realni sektor?

Još tijekom misije shvatio sam da ću u jednom trenutku otići iz sustava. Procijenio sam da sam dosegnuo određeni limit i da je vrijeme za novi profesionalni izazov. Bio sam još mlad, imao sam 33 godine, i mislim da je to bilo pravo vrijeme za izlazak iz vojske. Većina nas koji smo u to vrijeme bili u oružanim snagama nije razmišljala o nastavku takve profesionalne karijere. Na kraju krajeva, završio sam strojarstvo i vojska mi nije bila primarni poziv. Mogu reći da su vojna iskustva bila neprocjenjiva, ali bio sam siguran da tamo neću dočekati mirovinu.

Nakon toga ste prešli u IT tvrtku King ICT?

Da, tamo su prepoznali vrijednost ljudi koji dolaze iz sustava poput vojske. Proveli smo veliku transformaciju kompanije. To mi je bilo izuzetno vrijedno iskustvo i s tim ljudima i danas imam odličan odnos.

Poslije ste radili u Megatrendu, DOK-INGU, imali vlastitu konzultantsku tvrtku, potom ste bili u Dalekovodu, a prije osam godina došli ste u Končar. Sjećate li se svog prvog dana u Končaru? Je li bilo treme?

Naravno da se sjećam prvog dana i svega što ga je pratilo. Ne bih rekao da je postojala trema, ali nije bilo jednostavno. Dolazite u kompaniju s gotovo stoljetnom tradicijom i snažnim nasljeđem, pa je razumljivo da postoji određena doza rezerve prema nekome tko dolazi izvana. To je jednostavno dio našeg mentaliteta, mi mislimo da sve najbolje znamo, pogotovo kada dođe netko tko nije u tom biznisu. Tada su se postavljala brojna pitanja, primjerice: “Zašto baš sada?”, jer je Končar u tom razdoblju gotovo 20 godina imao kontinuitet istog modela korporativnog upravljanja. Svaka promjena nakon tako dugog razdoblja predstavlja ozbiljno izbacivanje iz ravnoteže jer može odvesti sustav u pogrešnom smjeru pa mogu razumjeti određenu razinu nepovjerenja prema nekomu tko dolazi izvan tog sustava. Končar je i tada bio snažna i respektabilna kompanija s ozbiljnim portfeljem i referencama.

Međutim, sustav je bio fragmentiran, s velikim brojem pravnih subjekata koji su djelovali relativno samostalno, bez dovoljno horizontalne komunikacije i koordinacije. Iz moje perspektive, upravo je to bio jedan od ključnih izazova: vratiti fokus na Končar kao jedinstvenu kompaniju, a ne na 15 ili 16 odvojenih silosa, te da se čvršće uvežemo i budemo otvoreni prema tržištu na drukčiji način. Končar je i tada imao reference u više od sto zemalja svijeta, dakle nije riječ o tomu da smo tek tada počeli izlaziti na tržišta. Razlika je bila u pristupu. Primjerice, imali ste 15 društava koja su prema istom klijentu nastupala kroz 15 različitih kanala. Upravo zato je jedan od ključnih ciljeva bio horizontalno povezivanje sustava i stvaranje zajedničkog tržišnog nastupa. To su bile ključne inicijative koje smo željeli provesti, ali promjene, naravno, uvijek izazivaju određeni otpor.

Koliko vam je trebalo vremena da Končar posložite prema vlastitoj viziji?

Još uvijek to nisam napravio. Kod sustava poput Končara potrebno je vrijeme da se stvari poslože. Nije riječ samo o tome da se tehnički izradi nova organizacijska struktura. Ključno je da ljudi prihvate promjene jer oni na kraju moraju isporučiti rezultat. Ne dolazite s “čarobnim štapićem” i ne možete reći: “Od sutra ćemo imati bolje rezultate jer sam nacrtao novu organizaciju.” Potrebno je graditi povjerenje i postupno uvoditi promjene. To je kontinuiran proces koji se neprekidno prilagođava tržišnim okolnostima.

Istodobno ste širili portfelj i otvarali nova područja poslovanja?

Europska komisija je 2019. najavila strateški okvir za sljedeće razdoblje, a za nas su bile ključne dvije stvari, zelena tranzicija i digitalizacija. Tada smo prepoznali da zelena tranzicija predstavlja veliku priliku jer sve što radimo ima zeleni DNK. S druge strane, o digitalizaciji se često govori deklarativno. Ako je želimo stvarno živjeti, moramo imati kompetencije. Upravo zato smo osnovali Končar – Digital i gledali što mi tržištu možemo ponuditi u kontekstu digitalizacije, posebice elektroenergetike te kako podržati sve naše biznise digitalizacijom portfelja ili digitalizacijom složenih rješenja koja nudimo na tržištu.

Na tom smo tragu počeli graditi drukčiju organizaciju i otvarati nova područja poslovanja. Već danas je jasno da, u kontekstu promjene elektroenergetske paradigme, bez snažne digitalizacije elektroenergetike te nadzora i upravljanja energetskim tokovima, sutra neće biti moguće postizati taj nužni balans proizvodnje i potrošnje električne energije. Te 2019. imali smo 3,4 tisuće zaposlenih, no broj IT stručnjaka bio je relativno malen. Određenim akvizicijama uspjeli smo znatno proširiti naše IT kapacitete.

Posljednjih godina Končar bilježi iznimne uspjehe i niz pozitivnih poslovnih rezultata. Broj radnika dosegnuo je 6500, ostvaruje se rast 25 kvartala zaredom, prihodi su premašili 1,3 milijarde eura, a izvoz kontinuirano raste dok knjiga narudžbi premašuje 3 milijarde eura. Izvozite na sva velika zapadna tržišta poput Njemačke, Norveške ili SAD-a. Postoji li limit za Končar i imate li kapaciteta da pratite taj rast?

Živimo u svijetu u kojem stagnacija nije opcija. Sad, je li to dobro ili loše će svatko ponaosob prosuđivati, ali nalazimo se u začaranom krugu te ako nema kontinuiranog rasta lako gubite tržišnu poziciju. Potreba za stalnim rastom danas je neizbježna u svakom poslovnom sustavu. Ograničenja postoje, prije svega ljudska i ona vezana za trenutačne proizvodne kapacitete. Na kraju moramo isporučiti svaku komponentu koja ulazi u finalni proizvod, a za to je potreban i ljudski rad jer dio proizvodnje nije moguće u potpunosti automatizirati. Dakle, ograničeni smo raspoloživim ljudskim resursima i proizvodnim kapacitetima. S druge strane, u ovom trenutku možemo reći da nas, srećom, tržište ne ograničava.

Kakva je situacija u svijetu?

Potražnja je tolika da je globalni i europski kapaciteti ne mogu u potpunosti zadovoljiti. Danas svi razmišljaju kako povećati kapacitete jer bez ozbiljnih ulaganja nema energetske sigurnosti. To se najbolje vidi na rokovima jer ako na transformator čekate četiri godine, jasno je da tržište nije uravnoteženo. Ti će se kapaciteti morati uskladiti s potrebama, samo je pitanje koje će vrijeme biti potrebno da dođe do tog poravnanja i koliko će te potrebe i dalje rasti.

Mi vjerujemo da će potražnja i dalje snažno rasti. Apsolutno smo uvjereni da imamo strahovito velik prostor za daljnji razvoj poslovanja barem u onoj mjeri kako smo definirali strategijom do 2030. godine, ali i znatno dulje. Kad kažem dulje, mislim na razdoblje dulje od desetljeća jer taj pomak od ugljikovodika prema većem korištenju električne energije neće se dogoditi u jednom mjesecu ili godini. I na kraju krajeva, kada govorimo o klimatskim promjenama, cijeli svijet se u konačnici, barem u nekom trenutku, ujedinio s ciljem traženja plana kako doći do klimatske neutralnosti, odnosno kako smanjiti emisije stakleničkih plinova.

Je li realno da dođemo do te klimatske neutralnosti u neko skorije vrijeme?

Cilj klimatske neutralnosti do 2050. godine ambiciozan je, ali ostvariv uz snažan i ubrzan globalni zaokret prema niskougljičnim rješenjima. To podrazumijeva postupno napuštanje ovisnosti o ugljikovodicima i znatno jačanje uloge električne energije, osobito one proizvedene iz obnovljivih izvora. Riječ je o dubokoj transformaciji energetskog sustava, ali i industrije i prometa. Ključnu ulogu pritom imaju razvoj i modernizacija elektroenergetske infrastrukture, koja mora pratiti rastuće potrebe i integraciju novih izvora energije. Istodobno, aktualna geopolitička kretanja dodatno naglašavaju važnost energetske neovisnosti. Opskrba energijom danas više nije samo ekološko, već i strateško i sigurnosno pitanje, osobito za Europu. Upravo zato ubrzanje energetske tranzicije više nije opcija, nego nužnost.

Budući da je, kako ste rekli, potreba tržišta gotovo neograničena, morat ćete ulagati u nove pogone ili kupovati tvrtke. Ove godine otvorili ste novi pogon u Sesvetskom Kraljevcu, položili ste kamen temeljac za zajedničku tvornicu sa Siemens Energyjem u Jankomiru. Planiraju li se još neke investicije?

Ušli smo u investicijski ciklus u kojem u sljedeće tri do četiri godine planiramo uložiti više od 550 milijuna eura, bez zajedničkih projekata sa Siemens Energyjem. Kada se uključe i ta ulaganja, govorimo o iznosu većem od 800 milijuna eura u hrvatsku industriju. U srpnju ćemo pustiti u pogon i novi laboratorijski centar u Bedekovčini. Započeli smo s gradnjom tvornica u Zaprešiću, a paralelno pripremamo i nove projekte za Sesvetski Kraljevec i za neke druge tvornice. Potrebno je nekoliko godina za realizaciju tih projekata, ali već će se negdje između 2028. i 2030. vidjeti svi ti učinci i već će tada Končar biti znatno jači nego što je danas.

To su velike vijesti, ali sada dolazimo i do onoga važnog pitanja za Hrvatsku, ali i Europu – pitanje radne snage. U novoj tvornici u Jankomiru trebat ćete 250 ljudi u proizvodnji i stotinu visokokvalificiranih zaposlenika. Možete li sve radnike naći u Hrvatskoj ili ćete trebati uvoziti radnike?

Imamo jasnu sliku o potrebnim kadrovima do 2030. i svjesni smo da je riječ o velikom iskoraku u odnosu na današnje stanje. U posljednjih nekoliko godina već smo prošli jedan ciklus rasta zaposlenosti, a novi, jednako intenzivan, očekuje nas u narednom razdoblju. Kada govorimo o inženjerskom kadru, ne vidimo ozbiljan strukturni deficit. Hrvatski obrazovni sustav i dalje osigurava kvalitetne mlade inženjere koji u industriji poput naše imaju značajan prostor za profesionalni razvoj. U Končaru imaju priliku raditi na tehnološki naprednim rješenjima, sudjelovati u projektima na brojnim tržištima i biti dio globalnih trendova, pritom gradeći karijeru u Hrvatskoj.

S druge strane, situacija s radnom snagom u proizvodnji znatno je izazovnija. Dugoročno se smanjuje interes za strukovna zanimanja poput zavarivača ili bravara, što je širi društveni trend. U takvim okolnostima, migracije radne snage postaju prirodan odgovor tržišta. Stoga je realno očekivati da će se potrebe dijelom rješavati uvozom radne snage za specifična zanimanja. Alternativa tomu je postupno premještanje industrijskih aktivnosti u okruženja gdje je takva radna snaga dostupnija, što smo već vidjeli u razvijenim europskim gospodarstvima.

Uvoz radne snage čini se kao neminovnost?

Danas često raspravljamo o opravdanosti uvoza strane radne snage, no iskustvo drugih europskih zemalja pokazuje da ne postoje jednostavna ni univerzalna rješenja. Usudio bih se reći da su migracije trajna i prirodna pojava koja prati razvoj društava i gospodarstava općenito tijekom povijesti. To što mi mislimo da smo mi tu oduvijek i zauvijek možda je samo ograničenje u našim glavama. Migracije neće stati zato što ćemo administrativno odlučiti da više nećemo uvoziti radnu snagu iz pojedinih zemalja jer takva ograničenja dugoročno ne mogu zaustaviti prirodne procese u otvorenim i međusobno povezanim gospodarstvima kakva danas imamo. Stoga je ključno pronaći održiv i uravnotežen pristup koji će omogućiti gospodarski rast i kontinuitet industrijske proizvodnje, uz odgovoran i inkluzivan odnos prema svima koji u tim procesima sudjeluju. Na kraju krajeva, sve su to ljudi.

Tko su vam konkurenti na velikim međunarodnim tenderima?

Kada govorimo o proizvodnji električne energije, naš najjači segment je hidroenergija, u kojem se u Europi zapravo natječemo s vrlo ograničenim brojem vrhunskih kompanija. Končar u tom području ima iznimno snažne reference. Sudjelovali smo u revitalizacijama i izgradnji cjelovitih sustava u više od 400 hidroelektrana diljem svijeta, a ta se ekspertiza gradi kontinuirano već više od osam desetljeća. Takva razina iskustva jasno nas pozicionira među globalno relevantne aktere u ovom segmentu.

Važno je istaknuti i da su odnosi na tržištu često isprepleteni jer kompanije s kojima konkuriramo na pojedinim projektima istodobno mogu biti i partneri na drugima, što je u ovoj industriji uobičajena praksa. U području prijenosa i distribucije, Končar je također etabliran kao ozbiljan svjetski proizvođač transformatora, s referencama na brojnim zahtjevnim tržištima. Kvaliteta naših proizvoda u potpunosti je usporediva s kvalitetom vodećih globalnih proizvođača, što nam omogućuje ravnopravno sudjelovanje na najzahtjevnijim međunarodnim projektima.

HŽ-u ste već isporučili 70-ak vlakova, a Zagrebu i Osijeku isporučujete nove tramvaje. Ljudi vole vidjeti domaći, Končarev proizvod na tračnicama i putovati njime. U Hrvatskoj je u tijeku veliki investicijski ciklus u ulaganja u željeznicu. Hoćete li i dalje ulagati u taj segment poslovanja?

U posljednjih šest godina uspjeli smo osigurati snažan kontinuitet i visoku iskorištenost proizvodnih kapaciteta za vlakove i tramvaje. Danas smo u situaciji da su nam kapaciteti za sljedeće četiri do pet godina praktički u potpunosti popunjeni, zbog čega već intenzivno razmišljamo o njihovu daljnjem širenju. Vjerujemo da postoji prostor na domaćem, ali i inozemnom tržištu, posebice jer proizvodimo baterijske vlakove, a oni su izravan odgovor na izazove koje imaju mnogobrojne europske željeznice.

Nadamo se da možemo iskoristiti prostor na europskom tržištu i napraviti daljnje iskorake u tom segmentu poslovanja. Kad je riječ o infrastrukturi, prisutni smo na gotovo svim važnijim projektima obnove i izgradnje željezničke mreže, ponajprije kao partner građevinskim kompanijama koje vode te projekte, dok smo mi zaduženi uglavnom za njihov elektroenergetski segment. Također, važno je istaknuti da je Dalekovod jedina domaća kompanija koja posjeduje referencu ‘ključ u ruke’ za izgradnju željezničke infrastrukture.

Nedavno je u Topuskom predstavljen projekt Pantheon, na kojem je Končar predstavljen kao nositelj gradnje elektroenergetske mreže. Kako vi gledate na potencijal tog projekta? U dijelu javnosti pojavile su se određene skepse i pitanja oko cijele priče.

S investitorima smo potpisali pismo namjere prema kojem ćemo, u slučaju realizacije projekta, sudjelovati kao partner u projektiranju i gradnji elektroenergetske infrastrukture. Što se tiče samog opsega, riječ je o gradnji oko 280 kilometara dalekovoda potrebnih za osiguranje stabilnog i pouzdanog prijenosa električne energije. Naravno, investitori trenutačno razvijaju cijeli projekt i nalaze se u fazi projektiranja te ishođenja svih potrebnih dozvola, što je za projekte ovakve veličine i kompleksnosti uobičajen, ali i vrlo zahtjevan proces.

Vjerujem da će projekt napredovati te da će svi uključeni dionici pronaći način da odgovore na izazove i omogućiti njegovu realizaciju. Mi smo apsolutno spremni i dajemo maksimalnu podršku investitorima, pri čemu će se konkretni ugovori zaključivati kako se pojedine etape projekta budu otvarale. U ovom trenutku projekt smatramo realnim i izvedivim. Često u javnom prostoru dominiraju stručnjaci koji sve o svemu znaju, a da nisu ni blizu pravom izvoru informacija i nisu upoznati s time što je realno moguće.

Rekao bih da nam u Hrvatskoj nedostaje malo više pozitivnog i konstruktivnog pristupa. Umjesto da unaprijed zaključujemo kako nešto nije moguće, važno je usmjeriti se na to kako pridonijeti realizaciji projekta. Razvoj tehnologije i gospodarstva pokazao je da su mnogi projekti, koji su se nekad smatrali teško ostvarivima, danas postali standard. Što budemo otvoreniji prema novim idejama i spremniji na promjene, to ćemo stvoriti više prilika za razvoj i napredak ove zemlje. Mnogo ozbiljnih ljudi i iskusnih stručnjaka radi na pripremi ovoga projekta. Rekao bih da je deplasirano govoriti da nešto ne znaju i da nešto možda nisu sagledali na pravi način.

Spominje se ogromna potrošnja električne energije. Je li moguće riješiti sve te potrebe centra u Topuskom? Je li to tehnički izvedivo?

To pitanje treba promatrati s dva ključna aspekta. Prvi je razvoj elektroenergetske infrastrukture koja će omogućiti prihvat znatno većih količina energije, uključujući i integraciju obnovljivih izvora u napredniju i otporniju mrežu. Drugi aspekt odnosi se na interkonekcije s ostatkom Europe i tehničke mogućnosti osiguranja stabilnog dotoka električne energije do tog područja. Uz razvoj infrastrukture kakav se danas planira, tehnički je apsolutno moguće osigurati potrebne količine električne energije, i to bez negativnog utjecaja na opskrbu ostatka Hrvatske.

Štoviše, takvi projekti otvaraju prostor za dodatno jačanje stabilnosti sustava jer omogućuju uključivanje obnovljivih izvora energije koji trenutačno nisu priključeni na mrežu. To ne bi trebalo promatrati prvenstveno iz perspektive mogućih problema i prepreka, nego se usmjeriti na to kako kvalitetno odgovoriti na izazove koji se eventualno mogu pojaviti. Kada počnete razmišljati o tomu kako riješiti izazove, otvarate si nebrojene mogućnosti. Svaki izazov ujedno je prilika, a način na koji mu pristupamo određuje hoćemo li tu priliku iskoristiti.

Bili ste u sustavu državnih Oružanih snaga i u Vijeću za Domovinsku sigurnost predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Imate li možda političkih ambicija?

Ne, nemam političkih ambicija.

Slušali smo vas na FSB-u kada ste otvorili dvoranu i tada ste rekli studentima: ‘Pripremajte se, vi trebate doći na naša mjesta u Končaru’. Vidite li se još dugo u ovom sustavu ili razmišljate o nečemu izvan Končara?

Što se tiče mojih osobnih ambicija, vjerujem da još uvijek mogu znatno doprinijeti u području gospodarstva i poslovnih transformacija, što mi je trenutačno u fokusu. Pitanje konkretne kompanije u ovom trenutku nije presudno, važnije je gdje i kako možete stvarati vrijednost. Vjerujem u pristup u kojem pojedinac aktivno traži svoju ulogu i doprinos u određenom sustavu, ali i prepoznaje trenutak kada treba otvoriti prostor za nove ljude i nove ideje. Smatram da svatko može doprinijeti razvoju organizacije do određene točke, nakon čega svjež pogled može potaknuti novi razvojni ciklus.

Na sebe gledam kao na menadžera koji stvarno može puno doprinijeti u transformaciji organizacije, ali možda ne i kao menadžera koji je najbolji za kontinuirani “day to day” biznis koji ne traži velike promjene. Mislim da smo u Končaru napravili snažan zaokret i tu još ima jako puno prostora. Ne završava taj proces tako brzo, ali u nekom trenutku će sigurno doći do toga. Na kraju krajeva, ove godine će biti osam godina kako sam u Končaru. Postavlja se pitanje koliko još treba biti dio takvog jednog sustava.