Opozicija od vladajućih traži žurnu pomoć za dužnike u francima, iz Vlade i monetarne vlasti poručuju kako treba sačuvati "hladnu glavu", prenose ovih dana mediji.

Ali ne hrvatski već oni u Poljskoj, u kojoj uzlet tečaja franka pogađa oko 700.000 zaduženih kućanstava. Našoj vladi odlučivanje "hladne glave" nije baš jača strana. Premijer Zoran Milanović je tako na brzinskoj izvanrednoj presici nakon sastanka Vladinih predstavnika i poslovnih i centralnih bankara u Ministarstvu financija izašao s objavom da se tečaj švicarskog franka fiksira na 6,39 kuna na godinu dana. "Trošak iznad toga ide na teret financijskih instutucija", rezolutno je dodao. S takvom objavom, čini se, nije računao ni ministar financija Boris Lalovac. Nakon sastanka  na kojemu su bankari izrazili spremnost da "kratkoročno, do tri mjeseca samostalno snose trošak olakšavanja otplate kredita oslanjajući se na postojeća rješenja" ustvrdio je da su bankari spremni pomoći te da su se svi složili da treba tragati za rješenjem koje će biti dugoročno.

Premijerova izjava sugerira da je još koji sat prije i sam imao drugačije viđenje invervencije. Uoči sastanka radne skupine zadužene za bistrenje najmanje lošeg paketa vatrogasnog poteza i dugoročnog rješenja problema CHF-dužnika istrčao je, naime, s najavom da će Vlada već ovaj tjedan uputiti u Sabor zakon koji će tim građanima olakšati položaj. "Za pregovore nema vremena", rekao je. Već ranije prijetio se da je spreman i na rizik tužbe banaka protiv države. Intervencija zakonom upućivala je na to da slijedi novo zadiranje u kamatne stope kroz nove izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju, što je pak jučer ujutro nagovijestio i ministar Lalovac tvrdeći da je to najizglednija kratkoročna mjera za suzbijanje šoka od divljanja švicarca. U Vladi su, dakle, bili u niskom startu za novu intervenciju u Zakon o potrošačkom kreditiranju, kojim je ne tako davno kamatu na kredite vezane uz franak spustila na 3,23 posto, vjerujući da je time trajnije riješen problem.

Nakon premijerova obrata, pak, uslijedile su i prve reakcije dužnika u drugim valutama koji su se osjetili zakinutima pa bi, kažu, možda mogli razmisliti o ustavnim tužbama. Na žalost, o spremnosti na tužbe iz tog smjera premijer se nije očitovao. Kako bilo, bankari su zacijelo ostali zatečeni premijerovim ignoriranjem njihova prijedloga da do tri mjeseca preuzmu trošak s ciljem olakšavanja otplate kredita. Prema njihovim zamislima, u međuvremenu bi se pripremio model konverzije za kredite u švicarskim francima. Kako ističu u HUB-u, taj bi model trebao "uzeti u obzir razlike u socijalnoj poziciji dužnika te ravnomjerno rasporediti trošak provedbe dugoročnog rješenja između svih dionika".

Bankari su očito podcijenili političke apetite Vlade i pokušavajući prizemljiti očekivanja o oprostu, odnosno trajnom brisanju duga, kakva su se podgrijavala u mnogim javno iznošenim idejama proteklih dana. Eventualne ishitrene odluke i presedani na tom tragu imale bi, kažu, nesagledive negativne posljedice narušavanjem pravne sigurnosti, a to znači i rizik masovnih tužbi i na domaćim i međunarodnim razinama. Tko bi platio ceh da se slično jačanje dogodi s eurom u odnosu na kunu, pitanje je koje postavljaju ne samo bankari, već i porezni obveznici, koji se već groze stalno novih golemih preraspodjela gubitaka kojima se, najblaže rečeno, ne potiče odgovornost već upravo suprotno. "Rizici i troškovi takvih rješenja posve su nepotrebni jer postoje rješenja koja će de facto staviti dužnike u položaj kao da je nastupio oprost, ali će se koristiti drukčiji pravno-formalni i računovodstveni okvir. To je okvir koji jamči provedivost rješenja u kratkom roku, nastavak otplata održivog dijela duga te stabilnost bankarskog sustava i zadržavanje vladavine prava", jedan je od komentara kojim su pokušali pozvati na trezvenost.

No, čini se da to trenutno ni približno nije ambijent donošenja političkih odluka. Dugoročno rješenje, prema bankarima, sastoji se isključivo u sporazumu između Vlade, HNB-a i osam banaka koje imaju izloženost u CHF stambenim kreditima. Prema jednom od sporazumnih rješenja, banke bi pristale podijeliti svaki kredit u švicarcima na dva dijela, odnosno dvije glavnice. Prvi dio kredita ili prva glavnica bio bi kredit u otplati po kamatnoj stopi koja je dogovorena npr. prilikom donošenja ZKP-a, što znači uz 3,23 posto kamate, po tečaju prije naglog jačanja CHF, dakle, oko 6,40 kn za franak.

Drugi dio kredita ili druga glavnica, tj. višak duga nastao zbog prošlotjednog naglog jačanja franka, tehnički bi bio u mirovanju idućih nekoliko (tri do pet) godina i na nju bi se mogla primjenjivati kamata od, npr., jedan posto, a prema nekima i uz nulu. U sporazum bi trebalo unijeti i pristanak banaka i suglasnost HNB-a da na dio kredita u mirovanju nema primjene ovršnog zakona, što bi bila i garancija da će banke biti zainteresirane s HNB-om i Vladom tražiti konačna rjesenja za dio kredita u mirovanju. "U tih pet godina došlo bi ili do pada vrijednosti CHF ili bi se nalazila neka druga rješenja s HNB-om prema sporazumu. Nijedan od tri partnera ne bi mogao iskočiti iz sporazuma i ostati po strani", ističe se u jednoj razradi mogućih rješenja. No, premijeru se žuri. Toliko da nije stigao objasniti ni kako pravno i tehnički zamišlja provedbu svog plana jednogodišnjeg fiksiranja franka.

ne biraju metu

Tvrtke gube milijune zbog ovoga, a mnoge reagiraju prekasno

ključni rokovi

Istječe ključni rok za kripto industriju – mnoge tvrtke moraju donijeti važnu odluku