Sve veći uvoz i vanjskotrgovinski deficit po pitanju razmjene poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, milijarde eura ‘ulupane’ u potpore bez vidljivih rezultata, niska produktivnost rada, sve manje ljudi u ruralnom prostoru, neriješeno pitanje poljoprivrednog zemljišta… Ni dvanaestu godinu članstva u EU nema, naime, rezultata ni izlaza iz začaranog labirinta na temu najvažnijeg resora u državi, koji se političkim križaljkama sve više obezvređuje kao da će nam, ako već nemamo i nesposobni smo proizvesti vlastitu, jeftina i kvalitetom upitna hrana iz uvoza o kojoj smo ovisni biti uvijek tako široko dostupna. Mjerodavnima nikako da ‘sjedne’ kako su hrana – i voda – danas najjače oružje, o tome se ‘prigodno’ govori samo u vrijeme pandemija, vremenskih kataklizmi ili nadolazećih izbora, pa će iz Razvojne mreže Republika (RMR), intelektualne platforme oko koje se okupljaju znanstvenici i stručnjaci za poljoprivredu, sociologiju, pravo, ekonomiju… ovih dana odaslati javni apel za novu poljoprivrednu politiku koja će, kako se ističe – balansirajući između poštivanja općih načela poljoprivredne politike EU i samoosviještenih nacionalnih interesa – od ‘oboljele’ poljoprivrede napraviti produktivni gospodarski sektor s jasnim dodatnim društvenim obvezama, ali i ruralnim prostorom dostojnim modernog suživota zemlje, poljoprivrede i čovjeka.

Nemoć države

“Nakon 12 godina članstva u EU postalo je posve razvidno da je proces adaptacije hrvatske poljoprivrede na tržište Unije spor, vrlo skup i neučinkovit. U posljednje vrijeme poprima obilježja pravog sloma poljoprivredne proizvodnje – nezapamćenog u posljednjih pola stoljeća”, kaže Drago Čengić, znanstveni savjetnik u mirovini i voditelj Razvojne mreže Republika, te dodaje kako i jednostavni podaci potvrđuju svu jalovost dosadašnjih poljoprivrednih politika i mjera ruralnog razvoja. Ukupan uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u Hrvatsku od 2012. do 2022. iznosio je 32,64 milijarde eura. Izvoz je u tom razdoblju iznosio 21,65 milijardi eura, a ukupan deficit vanjskotrgovinske bilance gotovo 11 milijardi. Prema objavama DZS-a, vrijednost realnog dohotka u poljoprivredi u 2024. iznosit će 1,62 milijarde eura, što je pad od 6,3 posto u odnosu na 2023. Podaci o vanjskotrgovinskoj razmjeni pokazuju da je Hrvatska 2023. ostvarila povijesno najveći vanjskotrgovinski deficit u proizvodnji prehrambenih proizvoda od čak 1,9 milijardi eura, dok se za 2024. očekuje deficit od više od dvije milijarde. “Hrvatska ima trgovinski deficit u prehrambenim proizvodima od čak 2,5 posto BDP-a pa jedan od izvora sadašnje inflacije leži i u krizi hrvatske poljoprivredne proizvodnje i izostaloj samodostatnosti u proizvodnji hrane”, upozorava Čengić. Nova poljoprivredna politika (NPP) i nove mjere ruralnog razvoja stoga posve raskidaju sa sadašnjim obrascima razmišljanja i načinima djelovanja. Potrebno je, tvrdi on, brzo naseljavanjem osnažiti ruralni prostor, uzgojiti i proizvesti dovoljno hrane za domaće stanovništvo, unaprijediti organizaciju i povezivanje obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, uvjete života, uzgoja i proizvodnje hrane na selu vezati uz prednosti biološke raznolikosti te poljoprivredi, selu i seljaku vratiti društveno dostojanstvo koje mu se sadašnjom poljoprivrednom politikom uskraćuje.

“Vrijednost poljoprivredne proizvodnje u 2012. bila je 2,77 milijarde eura. Zbog inflacije, rasta cijena i novca iz EU fondova u 2022. je narasla na 3,12 milijarde eura. To znači da je vrijednost proizvodnje u 10 godina porasla 12,5 posto, dok je u istom promatranom razdoblju stopa inflacije porasla 25,3 posto. No kada od nominalnog rasta od 12,5 posto oduzmemo stopu inflacije od 25,3 posto, ispada da je poljoprivredna proizvodnja realno pala 12,8 posto” objašnjava naš sugovornik.

“Sagledavajući različite dimenzije krize u našoj poljoprivredi te nemoć nadležnih institucija da u posljednjih 30-ak godina učinkovito upravljaju procesima u poljoprivredi i ruralnome razvoju, za početak se postavlja pitanje: možemo li hrvatske, osobito male i srednje poljoprivredne proizvođače, prestati tretirati kao socijalne slučajeve (i glasače) o kojima treba voditi računa samo u smislu spašavanja i održavanja na životu ili ih treba smatrati stvarnim i jedinim sudionicima uzgoja i proizvodnje hrane u Hrvatskoj?”, pita se Čengić ističući kako sadašnja kriza hrvatske poljoprivrede ukazuje, među ostalim, i na to da vladajuće političke strukture na poljoprivrednike gledaju kao na ‘društveni sloj u izumiranju’ ne računajući na njih kao stvarne vlasnike zemlje i šuma, čuvare ključnih resursa za nacionalnu, proizvodnu, ekonomsku i socijalnu slobodu.

“Ishodište svih postojećih narativa je jednostavno – a to je spoznaja da je proces adaptacije hrvatske poljoprivrede na tržište EU spor, neučinkovit i vrlo skup. Govori se o čak 62.627 gospodarstava u zemlji koji imaju nositelje starije od 65 godina (38%), o latentnim sukobima između velikih poljoprivrednih tvrtki, trgovačkih lanaca i malih poljoprivrednika, o nemoći države i cijelog poljoprivrednog sektora da u posljednjih tridesetak godina kontinuirano povećavaju poljoprivrednu proizvodnju, samodostatnost u proizvodnji hrane i izvoz domaćih poljoprivrednih proizvoda”, navodi voditelj Razvojne mreže Republika i upozorava kako državno poljoprivredno zemljište ne smije biti alat usko interesnog podilaženja krupnom kapitalu, već generator organskog rasta obiteljskih gospodarstava i – putem promišljene zemljišne politike – oruđe moguće demografske obnove ruralnog prostora.

Jačanje ekonomske slobode

“Sada jedinice lokalne samouprave (JLS) raspisuju i provode natječaje i dodjelu zemljišta, a jedna od posljedica takve zemljišne politike jest i ta da mnogi do sada uspješni proizvođači ostaju bez zemljišta potrebnog za daljnji rast njihovih OPG-ova, što dovodi do gašenja proizvodnje i novog, proizvođačkog egzodusa dobrog dijela poljoprivrednika”, kaže Čengić i dodaje kako je selo u Hrvatskoj ekonomski, socijalno i društveno toliko devastirano da se problemi poljoprivrede mogu početi smanjivati tek kada se rješenja počnu tražiti u sveobuhvatnoj poljoprivrednoj i ruralnoj politici, a to znači istovremeno u različitim sektorima, primjerice, da se o revitalizaciji ruralnog područja razmišlja kroz obrazovnu, prometnu, stambenu i poljoprivrednu politiku. Riječju, moderno shvaćanje poljoprivrede u ruralnom razvoju obuhvaća i multifunkcionalnost poljoprivrede, tj. i njezine druge uloge osim proizvodnje hrane, u čemu smo i dalje vrlo neuspješni u regionalnim i europskim razmjerima”, tvrdi Čengić i napominje kako grad ne može bez sela, i to ne bilo kakvog, nego živog sela. “To su dva dijela jedne te iste društvene zajednice povezana promišljenim ruralnim razvojem. Zato nam treba nova poljoprivredna politika koja počiva na paradigmi jačanja ekonomske slobode malih i srednjih uzgajivača i poljoprivrednih proizvođača, na europskom pristupu realnosti sela i složenih zahtjeva koje organski razvijana obiteljska poljoprivredna gospodarstva moraju ispuniti u proizvodnji hrane i izvan nje. Snažno hrvatsko selo i obiteljska poljoprivredna gospodarstva te moderni ruralni razvoj ključ su zaustavljanja pogubnih procesa depopulacije, deagrarizacije i emigracije na našim ruralnim prostorima”, poručuje Čengić.