Prvi siječnja 2008. godine navršilo se se točno 50 godina od stupanja na snagu Rimskih ugovora. Ideja o jedinstvenoj Europi bez granica tim se dokumentom počela provoditi u djelo. Predstavnici šest zemalja 25. ožujka 1957. potpisali su Rimske ugovore čime je formalno rođena Europska zajednica, ali su praktički oni trebali biti u svakoj od tih zemalja ratificirani, nakon čega su – što se dogodilo prvoga dana 1958. – stupili na snagu. Pritom na dan potpisivanje nebo nije baš slalo dobre znakove. Kada se šest delegacija okupilo tog ožujskog jutra na kapitolskom brežuljku, u Rimu je lilo kao iz kabla. “Vani su stajali ljudi s kišobranima, ali u nevelikom broju, prave europske euforije tada još nije bilo”, sjeća se njemački novinar Erich Kusch koji se našao na licu mjesta. Unutra, u dvorani u kojoj su potpisi stavljeni na slavne dokumente, delegati su bili i te kako svjesni povijesne važnosti trenutka iako se široko građanstvo još nije moglo identificirati s projektom Europa. Rimskim ugovorima osnovane su Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom). EEZ-om je ustanovljena carinska unija među državama potpisnicama (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka) te su postavljeni kriteriji i temeljni ciljevi stvaranja zajedničkog tržišta koje bi osiguralo slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala. Euroatom je postavio ciljeve razvoja istraživanja nuklearne energije i njezine upotrebe u civilne svrhe. Ti ugovori, zajedno s ugovorom o zajedničkom europskom tržištu ugljena i čelika slili su se 1967. u Ugovor o Europskoj zajednici, a sljedeći korak je bilo stvaranje, odnosno preimenovanje, Europske zajednice u Europsku uniju (1993. godine). Iako su Rimski ugovori načelno okrunili zajedničke europske interese, mnogo puta su interesi pojedinih zemalja i posebne želje članica dovodili do prijepora i blokada. To su utemeljitelji europske obitelji predvidjeli već prije 50 godina. Tadašnji premijer Luksemburga Joseph Bech na ceremoniji potpisivanja Rimskih ugovora apelirao je na vlade i parlamente da “žrtvuju pojedinačne interese i egoizme pojedinih zemalja uime zajedničkog interesa”.
(DW)