Iako je Uprava Ingre detaljno objasnila razloge i metodologiju projekta zamjene dugova za kapital, mali dioničari joj očito nisu povjerovali. Vrijednost dionice Ingre nakon objave toga koncepta se sunovratila, a na dioničkim forumima su krenule optužbe. Zbog toga je intervju s Igorom Oppenheimom, predsjednikom Uprave Ingre, vođen na temelju tih i primjedbi malih dioničara koje su stizale u redakciju Poslovnog dnevnika.

Je li Uprava doista napravila sve što je bilo u njezinoj moći da izbjegne ovakav model dokapitalizacije u kojem mali dioničari smatraju da će biti oštećeni?
Nadam se da će mali dioničari ubrzo prepoznati da ovim modelom dokapitalizacije neće biti oštećeni. Uspješnom provedbom započetog procesa Ingri ćemo osigurati stabilnost, a čvrsto vjerujem da će se to pozitivno odraziti i na cijenu dionice.

Dioničari misle da će sutra veća količina dionica u optjecaju stvarati dodatan pritisak na cijenu i da će to otežati povratak cijene na razine po kojima su kupovali dionice?
Danas na tržištu postoji 7,5 milijuna dionica. Prošle je godine ostvaren ukupan promet od 300 milijuna kuna, što znači da je prosječno na dan trgovano sa 800.000 kuna, a nije došlo do znatnijih promjena unutar prvih 10 dioničara koji drže gotovo 50 posto udjela. Ako tih 7,5 milijuna dionica prošle godine nije bilo na tržištu, zašto bi ih bilo sada, pogotovo kada i u ovom modelu dokapitalizacije najveći dio otpada na institucionalne ulagače?

Zato što je realno očekivati da će, recimo, tvrtke koje imaju potraživanje prema Ingri i za njega dobiju dionice htjeti unovčiti svoj paket.
Prošle smo godine riješili potraživanja dobavljača u vrijednosti od 300 milijuna kuna, između ostalog, i s dionicama, a to ipak nije dovelo do znatnog poremećaja u cijeni dionice Ingre. Dobavljači mogu maksimalno upisati 50 milijuna kuna, a to ne može bitno utjecati na to hoće li cijena dionice padati ili rasti. Oni koji mogu utjecati na cijenu su institucionalni investitori. Najveći među njima su među prvih 10 dioničara, a njihovi su se udjeli proteklih godina minimalno mijenjali. Ti isti investitori u većem dijelu bi trebali ostati u vlasništvu i nakon pretvaranja potraživanja u temeljni kapital. Ne vidim razloga zašto bi sada prodavali dionice koje godinama nisu. A i dobavljači koji bi mogli biti potencijalni prodavači vodit će računa da svoja potraživanja prodajom dionica po nižoj cijeni od one po kojoj su ih kupili u konačnici ne bi pretvorili u gubitak.

Možete li možda dogovoriti ‘lock-up’ razdoblje na iznošenje tih dionica na tržište?
I posljednji put kad smo radili konverziju imali smo takav dogovor s dobavljačima, a sada se razgovara s njima da se mjesečno realizira do 1/6 ukupnog paketa. No mi ne možemo utjecati na to hoće li mali dioničari prodati svoje dionice. I sâm sam prije nekoliko dana kupio 10.000 dionica na burzi kako bih pokazao da vjerujem u kompaniju, a od 10,3 posto paketa koliko imam kao najveći pojedinačni mali dioničar nisam do sada prodao nijednu dionicu.

Mislite li i dalje da mali dioničari ne razumiju projekt, ili je možda ipak riječ o iskazu nepovjerenja Upravi? Trebate li ponuditi ostavku?
Mislim da u ovom trenutku nema mnogo “hrabrih” koji bi rado došli na moje mjesto. Činjenica je da Ingra posluje u izuzetno teškim okolnostima, a ja se bavim rješavanjem problema. Jedno je ipak sigurno, a to je da se Upravi Ingre doista ne može prigovoriti da je ikad postupala ili da će postupati na štetu malih dioničara. Kad bi to uistinu bilo tako, u tom bih slučaju u prvom redu činio štetu samom sebi kao najvećem malom dioničaru. Uostalom, početkom studenoga Uprava je dobila povjerenje Nadzornog odbora, a na Skupštini, na kojoj svaki dioničar ima pravo glasa, prihvaćeno je izvješće Nadzornog odbora da je Ingra uspjela postići zadovoljavajuće rezultate u okviru svojih djelatnosti i tržišta na kojima djeluje.

Ipak, Upravu se proziva da je lošim poslovnim odlukama najodgovornija za stanje u kojem se nalazi kompanija?
U svakoj kompaniji ima dobrih i lošijih poslovnih odluka. Sve smo odluke donosili u dobroj vjeri. Primjerice, iza Arene Zagreb se vuku repovi zato što je sagrađena u iznimno kratkom roku, što je dovelo do povećanja budžeta koji nam nitko nije kompenzirao. Kao privatni partner snosili smo rizik, a ako me pitate je li to loša poslovna odluka, reći ću da nije. Ako je pitanje zašto je nismo prodali, odgovor je da zbog situacije na tržištu za nju možemo postići nedovoljnu cijenu od 70-ak milijuna, a kroz 28 godina ona ovoj kompaniji nosi najmanje 300 milijuna eura. Kao predsjednik Uprave mislim da je apsolutno opravdano da zadržim najvredniju imovinu koja godišnje donosi stabilan prihod i koji će nam omogućiti da nakon osam godina kad otplatimo kredit, godišnje imamo između 10-12 milijuna eura čistoga prihoda.

Zašto ona onda nije mogla poslužiti kao dovoljno kvalitetan kolateral za novo zaduženje kojim bi se riješila potraživanja?
Lani smo napravili restrukturiranje najvećeg dijela kratkoročnih obveza u srednjoročne i dugoročne, a u tom zaduženju od ukupno milijardu kuna opet je Arena najveće opterećenje. Ponavljam, svi potezi u ovom projektu, od produljenja roka za iskup obveznica do “debt to quity swapa”, usmjereni su na ozdravljenje kompanije i podizanje njezine vrijednosti. Nakon čišćenja bilance sigurno je da će se za takvu ozdravljenu kompaniju naći puno veći interes domaćih ili stranih investitora.

Već od 180 cm

Ako tražite novu garnituru, ne propustite kolekciju LAGODA by Prima

Uprave pod pritiskom

Na jednom mjestu uskoro okupljamo lidere koji donose najteže odluke

Priča o strateškom investitoru doživljava se tek kao još jedan ‘spin’ Uprave?
Nikada nismo odbili suradnju ni razgovore ni s kim tko je pokazao interes za to. Rekli smo da smo spremni; ako tko dođe sa željom da u ovu kompaniju uloži određenu količinu novca, o tome ćemo razgovarati. Čak i za ovako opterećenu kompaniju postoji interes, od ulaska u vlasništvo pojedinih fondova pa do izlistavanja na nekoj od stranih burzi. Ali sada nam je prioritet financijska stabilizacija, restrukturiranje i čišćenje bilance kako bi kompanija bila zanimljiva potencijalnim investitorima.

Pokušavamo vratiti uloženo u Mavrovo

Prigovara vam se akvizicija Mavrova koja je pojela puno novca uz komentar da u preuzimanje ne biste ni išli da ste se bolje raspitali. Je li to doista promašena akvizicija?
U okolnostima u kojima mi u godinama najveće konjunkture u Hrvatskoj nismo mogli pronaći tvrtku koja je s nama bila spremna izaći van i sudjelovati na našim projektima kupnja kompanije koja je imala referencije, licencije i kvalificiranu radnu snagu, za trećinu jeftiniju od hrvatske, a nama važnu za projekte koje smo razvijali, činila se usitinu kao dobar potez. Uostalom, tu smo kompaniju dobili i po nižoj cijeni. To što je, nažalost, gospodarska situacija u Makedoniji danas tri puta gora nego što je bila, što je jedan dio naših projekata otpao zbog krize, danas naravno mijenja perspektivu i sve to izgleda puno lošije nego tada. Ali mi naprosto ne možemo vratiti kotač povijesti. Na sreću, uspjeli smo ipak zaustaviti daljnje gubitke i preko Mavrovo Inženjeringa očekujemo postupan povrat uloženoga kapitala.