Jedan od ciljeva Europske unije u Strategiji 2020. je povećanje visokoobrazovanih među mladima na 75 posto te smanjenje godina studiranja, odnosno odustajanje od studija. Osim toga, cilj je smanjiti nezaposlenost mladih te obrazovanje prilagoditi potrebama tržišta rada, bolje povezati obrazovanje i industriju te potaknuti mlade na poduzetništvo.

Hrvatski obrazovni sustav još uvijek se prilagođava tim ciljevima. Broj onih koji se odlučuju za visoko obrazovanje sustavno raste, broj godina studiranja pada, no još uvijek nema industrijske strategije integrirane u obrazovni sustav. 

Imati viziju
"Glavna opaska prije uvođenja bolonjskog procesa bila je na odustajanje od studija i duljinu studiranja. Situacija se popravila, no još uvijek smo značajno ispod razine sveučilišta s kojima se trebamo uspoređivati", ističe Aleksa Bjeliš, rektor Sveučilišta u Zagrebu. Bjeliš napominje kako je Sveučilište prije nekoliko godina pokrenulo i pitanje nacionalne strategije zapošljivosti kadrova koji izlaze s fakulteta, no rješenje još nije doneseno. Strategija je, kaže, postala sama sebi svrhom, a prolongira se njezino izvođenje. "Strategija bi trebala imati viziju, a ova strategija koju imamo to nema. Kada govorimo o provedbi strategije, trebamo razmišljati o srednjoročnim i dugoročnim mjerama, a mi smo opterećeni kratkoročnim mjerama i kako ćemo spasiti sam sustav", upozorava Bjeliš. Pozitivno je što je stupanj mladih koji ulaze na studij prešao 75 posto, no postavlja se pitanje služi li visoko obrazovanje za amortizaciju još veće nezaposlenosti.

Ta je nezaposlenost u Hrvatskoj sada viša od 50 posto, čime smo na trećem mjestu u Europi. "Biti nezaposlen s 19 godina puno je gore nego biti student s 19 pa se nezapošljivost prolongira. Treba potaknuti zapošljavanje već u tinejdžerskoj dobi", kaže Bjeliš. Zbog velike nezaposlenosti tvrtke za istu cijenu zapošljavaju magistre umjesto prvostupnika, a za doktore znanosti nema previše interesa. Razlog njihove nezapošljivosti možda je i u tome što su se očekivanja kompanija, kad je riječ o visokoobrazovnom kadru promijenila. Tako su sve traženiji oni koji imaju praktična znanja, a ne samo teoretska. "Prije dvadesetak godina gospodarstvo je brojalo više kompanija koje su se bavile bazičnim istraživanjima i razvojem. 

Potreba za inženjerima
Takav je sustav zahtijevao znanstvene novake akademskog znanja, a bio je baziran na školovanju gdje su se stjecala gotovo isključivo teoretska znanja, a bio je potreban dugi niz godina da bi se inženjer u gospodarstvu osamostalio u izvršavanju kompleksnijih zadataka", kaže Mladen Pejković, predsjednik Uprave Vipneta dodajući kako današnje gospodarstvo nema više u tolikoj mjeri potrebe za inženjerima takvog tipa. U prirodnim su znanostima, kaže, potrebni stručnjaci koji se bave klasičnim istraživanjem i razvojem, ali i oni dizajnerskog, inovatorskog tipa, s puno praktičnih znanja koji mogu donijeti prevagu u ekonomiji volumena, Današnji inženjer, ističe Pejković, stručnjak je koji na tržište rada dolazi s više praktičnih znanja nego prije 20 godina. "Za gospodarstvo je nužno manje vrijeme prilagodbe za izazove konkretnih poslovnih zadataka. Nekada su to bile godine, a današnja dinamika ne dozvoljava više od nekoliko mjeseci prilagodbe", smatra Pejković ističući kako u današnjoj globalnoj ekonomiji konkurencija koristi svaki trenutak kako bi iskoristila svoju priliku.

"Zato nam treba i obrazovni sustav koji daje još snažniji naglasak na praktična znanja i mi u Vipnetu vidimo pozitivne pomake u tom smjeru uspoređujući diplomante prije petnaestak godina i danas", kaže Pejković. S druge strane, na tržištu su danas zapostavljeni i doktori znanosti koji nisu na pravi način 'iskorišteni' ni u pokušaju rješavanja krize. Primjerice, iako bi trebao biti spona između realnog sektora i znanstvene zajednice, Institut Ruđer Bošković nije ni blizu realnog sekora. To smatra i Tome Antičić, direktor Instituta. "Praksa država u krizi je da znanstvene institucije i njihovi doktori znanosti ostvaruju suradnju s industrijom, no kod nas to nije praksa. Stvar je u neprihvaćanju određenog mentaliteta. Na institutu R. Bošković samo dvadesetak posto ljudi je spremno razmišljati na europski način gdje je naglasak na europskim projektima i suradnji s industrijom", kaže Antičić. Po njemu je problem instituta i zakon o radu, ili, kako kaže – zakon o neradu. 

Bijeg kadra
"Kada imate kvalitetnu osobu koju biste mogli zaposliti, teško je uvedete u sustav jer se ne možete riješiti nekvalitetne osobe. To je i jedan od razloga da tvrtke ne zapošljavaju mlade – znaju da će ih se teško riješiti ako se pokaže da te osobe nisu kompetentne", zaključuje Antičić. A sposobnog i kvalitetnog kadra u Hrvatskoj očito ima, no ako im se ne da prilika, pobjeći će glavom bez obzira. "Veliki broj Hrvata sudjeluje u kompleksnim projektima u inozemstvu. Primjerice, mi imamo kolegu koji je patentirao izum za IT industriju i stvorio vrijednost iz Hrvatske za svijet. Potrebno je stvoriti okolinu u kojoj takvi kadrovi mogu doći do izražaja", poručio je i Damir Zec, direktor IBM Hrvatska. Na koncu, mladima treba dati poticaj da se ugledaju na inovatore i poduzetnike. Mladi, a u tome su se složili svi sudionici okruglog stola koji je organizirao Poslovni dnevnik, moraju imati uzore, a to će moći samo ako će se i u društvu promovirati ljudi koji stvaraju vrijednost. Ipak, kako kaže Bjeliš, znanstvenike i inovatore ne treba estradizirati jer to može biti kontraproduktivno. 

Pozitivno je što je stupanj mladih koji ulaze na studij prešao 75 posto
Aleksa Bjeliš, Sveučilište Zagreb

Potrebno je stvoriti okolinu u kojoj uspješni kadrovi mogu doći do izražaja
Damir Zec, IBM

Mladi moraju imati uzore; moramo promovirati ljudE koji stvaraju vrijednost
Tome Antičić, IRB