Nakon desetljeća u kojem je energetska politika bila uvelike definirana ciljevima dekarbonizacije i subvencijama, očito ulazimo u novo razdoblje. Pitanje više nije koliko brzo bi tranzicija trebala teći, već kako energetski sustavi mogu ostati stabilni, pristupačni i investicijski privlačni.

Za Hrvatsku i širu regiju srednje i istočne Europe, ovo preoblikovanje je ključno. Energetska sigurnost, otpornost mreže i izvršni kapacitet postaju glavne teme i, kao rezultat toga, primarni pokretači alokacije kapitala, vidljivosti zarade i premija vrednovanja u svim energetskim i infrastrukturnim projektima.

Tranzicijski gorivo i imovina

“Usko grlo, i globalno i lokalno, ostaje mrežna infrastruktura. Preopterećeni redovi za priključenje na mrežu, često začepljeni spekulativnim prijavama, značajno usporavaju uvođenje ekonomski održivih projekata. Ovaj izazov pojačava već težak regulatorni i birokratski okvir koji i dalje ograničava investicijski zamah čak i tamo gdje su kapital i tehnologija dostupni”, upozorava Marin Orel, analitičar Intercapitala.

Prirodni plin se sve više smatra i tranzicijskim gorivom i sigurnosnom imovinom. LNG terminal na Krku nalazi se u središtu ove priče. Trenutačni kapacitet od približno 2,6 milijardi kubičnih metara godišnje planira se više nego udvostručiti na 6,1 milijardu kubičnih metara, pozicionirajući Hrvatsku kao jedno od ključnih energetskih središta za ovaj dio Europe i značajno jačajući regionalnu otpornost opskrbe. S proširenim kapacitetom koji se očekuje da će biti otprilike dvostruko veći od domaće potražnje, Hrvatska prelazi u strukturno suficitnu poziciju.

“Daljnja proširenja plinovoda, uključujući Južnu interkonekciju kroz Bosnu i Hercegovinu, kao i potencijalnu plinsku vezu Hrvatska-Srbija koja zahtijeva samo ograničenu postupnu izgradnju (oko 15 km plinovoda), jačaju ovu stratešku ulogu. U kombinaciji s tekućim razvojima poput tekuće akvizicije rafinerije Pančevo od strane MOL-a, ovi projekti jačaju investicijski argument za plinske srednje tokove, skladištenje i logistiku. U tom kontekstu, Janaf je više puta istaknut kao jedan od središnjih stupova regionalne energetske relevantnosti Hrvatske”, podvlači Orel.

Hrvatska također širi doseg kroz geotermalni razvoj u Velikoj Gorici, Osijeku, Vinkovcima i Zaprešiću. Istodobno, i Hrvatska i druge europske zemlje sve više istražuju mogućnosti razvoja izvan Europe, ponajviše u središnjoj Aziji.

U tom smislu, Hrvatska je uspostavila strateško partnerstvo s Kazahstanom, ulažući u blok Shygys, koji ima koristi od dokazanih rezervi nafte, postojeće infrastrukture i blizine susjednih istraživačkih lokacija. Relevantnost Kazahstana proteže se dalje od ugljikovodika – zemlja je najveći svjetski proizvođač urana, s otprilike 40% globalne proizvodnje. Nuklearna energija vratila se na dnevni red jer se potražnja za energijom ponovno pojavljuje kao ključni pokretač rasta. Hrvatska već ima 50 posto vlasničkog udjela u NE Krško, čija dozvola za rad traje do 2043.

Nepovoljan utjecaj

Otpad od hrane krije emisije stakleničkih plinova veće od zračnog i pomorskog prometa zajedno

Umjetna inteligencija

AI alati dostupni svima ulaganje su u gospodarski i društveni napredak

Pronuklearni narativ

S obzirom na tehničko stanje elektrane i održavanje, realno je da bi se rad mogao produžiti za dodatnih 20 godina.

“Slovenija i Hrvatska započele su razgovore o potencijalnom drugom bloku Krškog, dok Hrvatska sve više razmatra izgradnju vlastitih nuklearnih postrojenja. Podržavajući faktor je činjenica da su potencijalne lokacije unutar Hrvatske, u blizini Zagreba i uz Dunav, već ispitane i tehnički procijenjene u prošlom stoljeću, prije nego što su politički blokirane. Pronuklearni narativ prvenstveno je vođen stabilnošću sustava i sposobnošću kontinuirane opskrbe električnom energijom, a to je ono što većina obnovljivih izvora ne može pružiti samostalno”, kaže Orel. Rokovi, prekoračenje troškova, regulatorna složenost i javno prihvaćanje u konačnici će odrediti hoće li se nuklearna energija razviti u temeljni stup ili će ostati dugoročna opcija.

“Bez obzira na smjer koji Hrvatska u konačnici zauzme, skladištenje energije ostat će kritična komponenta infrastrukture. Jednako je važno digitalno upravljanje, jer bez naprednog softvera i optimizacije, baterijski i sustavi za skladištenje pružaju ograničenu vrijednost sustava. Ključni poticaj za implementaciju skladištenja, a i za tehnologije energetske tranzicije u širem smislu, je kontinuirani pad troškova. Troškovi ulaganja u baterije pali su za gotovo 90 posto u posljednjem desetljeću, pa su i projekti isplativiji”, jasan je Orel.

Odluke Hrvatske u sljedećih nekoliko godina – o mrežama, plinu, skladištenju i hoće li se ozbiljno pripremiti za nuklearnu energiju – oblikovat će ne samo njezin budući energetski miks, već i profil rizika i investicijsku sposobnost njezina energetskog sektora, zaključuje Orel.