Koji od dva podatka bolje oslikava profitabilnost hrvatskih poduzeća: bruto operativni višak koji je, prema riječima glavnog ekonomista HUP-a Hrvoja Stojića, oko 55 posto niži od prosjeka EU-a, ili nedavna analiza Eurostata prema kojoj je udio dobiti hrvatskih kompanija u dodanoj vrijednosti na razini europskog prosjeka?

Rasprava o profitabilnosti hrvatskih poduzeća vodi se tako na dvije razine koje se često miješaju, iako mjere različite stvari. S jedne strane stoji podatak Eurostata o udjelu bruto operativnog viška u bruto dodanoj vrijednosti nefinancijskih poduzeća, koji za Hrvatsku u 2024. iznosi 40,02 posto i gotovo je identičan prosjeku Europske unije.

Taj pokazatelj ne govori o razini profita po zaposlenom, nego o raspodjeli novostvorene vrijednosti unutar poslovnog sektora – koliko odlazi kapitalu, a koliko radu. Upravo u tom smislu on je analitički relevantan za raspravu o nejednakostima, plaćama i strukturi tržišta.

Opis strukture, ne optužba

S druge strane, Hrvoje Stojić ispravno upozorava da je bruto operativna dobit hrvatskih kompanija po stanovniku i po zaposlenom osjetno niža od prosjeka EU-a, što je izravna posljedica niže produktivnosti i niže dodane vrijednosti domaće ekonomije. To je nesporno. Hrvatska doista ne ostvaruje visoke profite zato što je tehnološki sofisticirana ili izrazito učinkovita, nego zato što pojedini sektori ostvaruju stabilne i često iznadprosječne marže u relativno koncentriranim tržišnim uvjetima.

No, iz te činjenice ne slijedi zaključak da je usporedba udjela dobiti u dodanoj vrijednosti “deplasirana”. Naprotiv, upravo taj pokazatelj objašnjava kako je moguće da zemlja s niskom produktivnošću ima europski udio profita: zato što se unutar poduzeća relativno veći dio onoga što se stvori raspodjeljuje kapitalu, a manji radu. To nije optužba, nego opis strukture.

Argument o padu udjela bruto operativnog viška u BDP-u također je metodološki točan, ali zahtijeva kontekst. Udio dobiti u BDP-u može padati čak i kada dobit raste, ako BDP raste brže od profita, što je u Hrvatskoj posljednjih godina upravo slučaj. Nominalni BDP snažno je porastao zbog inflacije, rasta javne potrošnje, subvencija i mase plaća, što je povećalo nazivnik tog omjera. Istodobno, prema Fininim podacima, računovodstvena dobit poduzeća od 2019. do 2024. porasla je 2,4 puta, dok su plaće rasle oko 1,5 puta.

To znači da pad udjela dobiti u BDP-u ne odražava nužno slabljenje profita, nego promjenu strukture ukupne ekonomije. Važan je i naglasak na pritiscima u prerađivačkoj industriji. Pad zaposlenosti, smanjenje marži i gubici u dijelu industrijskih grana realni su i zabrinjavajući. No, iz toga ne slijedi da je priča o visokoj profitabilnosti hrvatskog gospodarstva neutemeljena, nego da je profit izrazito koncentriran, dok velik dio industrije posluje na rubu održivosti.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju

Upravo ta dualnost objašnjava zašto agregatni pokazatelji mogu izgledati “europski”, dok je iskustvo velikog broja poduzetnika znatno lošije. Poziv na Kaleckijevu jednadžbu dodatno potvrđuje ovu tezu. Ako državni deficit povećava profite, legitimno je pitati kome se ti profiti slijevaju i u kojim sektorima. Podaci pokazuju da se učinci javne potrošnje i inflacije ne raspoređuju ravnomjerno, nego jačaju upravo one djelatnosti s većom tržišnom moći. To nije moralna osuda, nego strukturna činjenica.

Legitimno pitanje

Ključni problem hrvatskog gospodarstva stoga nije “prevelika dobit”, nego kombinacija visoke profitabilnosti dijela sektora, niske produktivnosti i relativno slabog prelijevanja profita u plaće i tehnološku modernizaciju. U razvijenim gospodarstvima visoki udio dobiti obično prati i visoka razina plaća; u Hrvatskoj taj odnos ne postoji. Zato rasprava o udjelu dobiti nije ideološki napad na poduzetnike, nego legitimno pitanje o modelu rasta.

Drugim riječima, oba su podatka istinita, ali govore o različitim stvarima: udio dobiti u dodanoj vrijednosti pokazuje da kapital u Hrvatskoj i dalje uzima relativno velik dio onoga što poduzeća stvore, dok udio dobiti u BDP-u pokazuje da se ukupni ekonomski kolač širi brže od profita privatnog sektora, ponajprije zbog uloge države i inflacije.

Razlika između ta dva pogleda nije statistička pogreška, nego odraz različitih analitičkih pristupa i implicitnih interpretacija o tome gdje nastaje i kako se dijeli ekonomski višak. Stojićeva analiza upozorava na realne troškovne pritiske i slabosti industrije, dok podaci Eurostata o udjelu dobiti u dodanoj vrijednosti otkrivaju kako se taj višak raspodjeljuje. Tek kombinacija tih perspektiva daje cjelovitu sliku: nitko razuman nema problem s time da poduzeća zarađuju, nego s time kako, gdje i uz kakve učinke za ostatak društva ta dobit nastaje.