Još nema službenog stava o tome hoće li Vlada iskoristiti predizbornu godinu za skidanje najvećeg utega koji je natovarila hrvatskom pravosuđu država neplaćanjem svojih obveza, no naznake iz stručnih krugova, ali i iz dvaju glavnih resora financija i pravosuđa u pogledu svojevrsnog sondiranja terena, bude nadu da problem nije nerješiv. Profesor parničnog i ovršnog prava Mihajlo Dika, suradnik svih hrvatskih vlada na modernizaciji tog dijela zakonodavstva, tvrdi da rješenje problema podrazumijeva strategiju kojom bi se odredilo etapno rješavanje 10 milijardi kuna vrijednih sudskih tužbi protiv države, a njezina izrada i operativnost primarno ovisi o Vladi u čijoj se nadležnosti nalazi politička odluka da se aktiviraju svi raspoloživi mehanizmi. Pod tim Dika ne podrazumijeva donošenje novih propisa, nego kaže da treba osnovati međuresorsko tijelo u kojem bi djelovali predstavnici Ministarstva financija, Ministarstva pravosuđa, Državnog odvjetništva i sudstva, a njihova bi zadaća obuhvatila snimku stanja i strukture postojećih tužbi. Taj posao, bude li dovoljno odlučnosti, moguće je obaviti do početka 2007. kada bi se u novoj proračunskoj godini rezervirala stavka za podmirivanje dugova za prvih dvadesetak tisuća od ukupnih navodno 70.000 takvih sporova. Naime, Dika drži da prioritet u rješavanju trebaju dobiti sporovi male vrijednosti kojih ima 20-ak tisuća, a oni bi se financirali na kraju 2007., i to na temelju toga što bi država uštedjela sredstva koja bi inače platila za kamate i ostale troškove koji u nevjerojatnom iznosu prate sudske sporove u kojima je država stranka. Manje su poznate kalkulacije koje pokazuju da tzv. bagatelni sporovi u kojima je država tužena za glavnicu od tridesetak tisuća kuna, dug se države u pravilu učetverostručuje, i to zahvaljujući raznim nevidljivim izdacima, od onih za angažiranje skupog sudačkog i državnoodvjetničkog aparata do naknade troškova za zastupanje odvjetnika i za zatezne kamate. Angažman pravosudnog kadra procjenjuje se ukupno na godišnji trošak od 150 milijuna kuna, odvjetničke naknade koje snosi stranka koja izgubi spor stoje državu između 300 i 500 milijuna kuna, a posebna su priča zatezne kamate koje u odnosu na najvjerojatniji gubitak oko 75 posto sporova godišnje iznose nešto manje od milijarde kuna. Budući da država ima financijske aranžmane na koje plaća kamate od oko 5 posto, jasno je da postoji velik prostor u razlici kamata koji se može iskoristiti za smanjenje broja sudskih tužbi protiv države. Da se tako “zavrti” prvi krug rješavanja nespornih tužbi protiv države, kako Dika kaže, došlo bi do realizacije 20.000 nagodbi, i to posredstvom Državnog odvjetništva. To bi se među ostalim pozitivnim učincima koji se primarno tiču oslobađanja velikog dijela pravosudnog kapaciteta moralo odraziti i na jačanje povjerenja u Vladu i sudstvo.

Budući da država ima financijske aranžmane na koje plaća kamate od oko 5 posto, jasno je da postoji velik prostor u razlici kamata koji se može iskoristiti za smanjenje broja sudskih tužbi protiv države. Da se tako “zavrti” prvi krug rješavanja nespornih tužbi protiv države, kako Dika kaže, došlo bi do realizacije 20.000 nagodbi, i to posredstvom Državnog odvjetništva. To bi se među ostalim pozitivnim učincima koji se primarno tiču oslobađanja velikog dijela pravosudnog kapaciteta moralo odraziti i na jačanje povjerenja u Vladu i sudstvo. Budući da su vladajući tek nedavno prestali stavljati “pod tepih” problem golemog broja sudskih tužbi, a žele ga riješiti, između Ministarstva financija i Ministarstva pravosuđa započelo je koordiniranje aktivnosti za rješenje državnih dugova koji se u enormnom broju utjeruju sudski. Predstavnici ministara Ane Lovrin i Ivana Šukera ni višemjesečnim procesom nisu došli do konkretnih rješenja ključnih negativnih efekata koji se svode na rasipanje državnog novca, povećanje nelikvidnosti u društvu i zatrpavanje sudstva. To znači da će za defanzivnu politiku i ove godine država isplatiti navodno oko 1,5 milijardi kuna po osnovi zateznih kamata i ostalih troškova vezanih uz sporove koje će kad-tad izgubiti. Naime, glavnina upozorenja mnogih pravnih stručnjaka koji procjenjuju da će ipak više od 75 posto sporova država izgubiti, usmjerena je na financiranje troškova koji su zapravo nepotrebni. Tako i Dika navodi besmisao daljnjeg kupovanja vremena i odgađanja plaćanja dugova za koje se izdvaja golem novac iz državnih pričuva, pa stoga predlaže da se navedenom strategijom zbog nadolazeće predizborne godine odredi novina po kojom bi za obveze odgovarala ona ministarstva koja ih i stvaraju. Budući da nema alternativnog rješenja plaćanju obveza, a pitanje je i kad će dva resora izići u javnost sa svojim planom, profesor Dika poziva se na praksu po kojoj resori koji su stvarali obveze ne plaćaju ih dobrovoljno jer po završetku sudskog spora dug pada na teret državnih pričuva. No svakako najveći primjer blamaže države zbog neispunjavanja preuzetih obveza izražava se postojanjem čak 5000 ovršnih postupaka protiv države. Za razliku od onih spomenutih, gdje se stranke spore s državom za naplatu dospjelih obveza, a tek će svaki četvrti spor država dobiti, postoji još 5000 stranaka koje su dobile pravomoćne presude da im država plati tražbinu. Umjesto ispunjenja svi oni su morali pokrenuti tisuće ovršnih postupaka kako bi prisilili državu da izvrši pravomoćnu presudu koja je donesena protiv države. Oba su slučaja izraz višegodišnje državne politike neplaćanja koja, ne prevlada li se, može tek kulminirati kolapsom reforme pravosuđa.