Zakon o poljoprivrednom zemljištu jedan je od najvećih “vrućih krumpira” koji, s velikom nervozom na terenu, čeka novog ministra poljoprivrede. Poljoprivredno zemljište, treba li uopće podsjećati, s naslovnica ne silazi dugi niz godina.

Puno vike i prozivki, posebno iz slavonskih županija, odjekuje javnim prostorom. Rješenje, koje bi zadovoljilo veći broj (svi ne mogu dobiti) poljoprivrednih gospodarstava nije još ni na horizontu. Već gotovo tri desetljeća u fokusu poljoprivrednika isključivo je zemljište u vlasništvu države. A državnih oranica, pogodnih za biljnu proizvodnju hrane (žitarice, uljarice, povrće, voće…), manje je od 300.000 hektara. Što je ni “čvarak” za 164.629 poljoprivrednih gospodarstava.

Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju glavna je adresa za doznati pouzdane podatke o ukupno korištenim hektarima, s obzirom na isplatu potpora. U 2023. godini Agenciji je prijavljeno 1,16 milijuna hektara. Od toga je u kategoriji oranica bilo 855.000 hektara. Ne treba zahtjevna matematika da se iz ovih brojki o hektarima zaključi – država je vlasnik oko 30-ak posto oranica dok ih je u privatnom vlasništvu gotovo dvostruko više.

Zašto svi fokus imaju baš na državnim hektarima? Zato što se radi o uređenim površinama. Pogodnim da se odmah starta s proizvodnjom. U privatnom vlasništvu, naravno ne računajući zemljište već upisano kod Agencije, prema nekim procjenama nalazi se još najmanje 100.000 hektara. Premda neki izvori tvrde da ga ima i više od 200 tisuća hektara.

Igre nasljedstva
Nažalost, riječ je uglavnom o vrlo usitnjenim parcelama koje su obrasle korovom i o kojima nitko ne brine. Ni vlasnici, ni općine i gradovi gdje se to zemljište nalazi, a u konačnici ni država. Vlasnici ili ne žive u Hrvatskoj ili su ostarjeli pa ih više ne mogu obrađivati. Ili su ih namjerno zapustili jer, računaju na njihovu prenamjenu u skuplje građevne kvadrate.

Pogotovo ako se radi o zemljištu u priobalju i na otocima. Za ilustraciju dovoljno je proći tzv. “Kalmetinom” (povezuje autocestu Zagreb – Split sa Zadrom) dugom 20-ak kilometara. S obje strane prostiru se goleme zapuštene površine, premda su bogomdane za uzgoj voća i povrća.

Zakon iz 2018., na koji mnogi iznose primjedbe, zapravo je imao dobra rješenja za većinu situacija uz samo jedan minus. I to veliki. Naime, tim zakonom dodjela državnog zemljišta ponovno je dospjela u ruke lokalnih šerifa, grado/načelnika. Svi oni bave se isključivo uređenim državnim hektarima. Brojnima se za odluke o dodjeli zemljišta etiketira nepotizam pa i korupcija. DORH-u se podnose i kaznene prijave.

Promjene

Ulaganja u obranu i konkurentnost su nužna, ali ne na štetu radnika i kućanstava

Industrija zdravlja vida

Sve više Hrvata rješenje za vid pronalazi na istom mjestu – evo zašto

Zapuštene privatne površine lokalna vlast ignorira. Iako im je zakon, usvojen 2018., i za njih nametnuo konkretnu zadaću. Članak 14. određuje: gradovi i općine (odnosno grado/načelnici) imaju obvezu jednom godišnje na svom području provesti inventuru poljoprivrednog zemljišta u privatnom vlasništvu “koje se ne održava pogodnim za poljoprivrednu proizvodnju”.

O utvrđenom stanju moraju izvijestiti Ministarstvo poljoprivrede i istodobno sve podatke objaviti na svojim mrežnim stranicama i oglasnim pločama. Te objave zapravo su javni poziv poljoprivrednicima da zatraže to zemljište. Ugovor o zakupu privatnog zemljišta budući korisnici potpisuju s Ministarstvom poljoprivrede.

Privatno zemljište, naravno uz plaćanje zakupnine, moguće je dobiti na rok od 10 godina. Novac od zakupnine gradovi i općine čuvaju na posebnom računu dok vlasnik ne zatraži isplatu. Ostane li vlasnik nedostupan, istekom 10 godina zakupnina se smije trošiti isključivo za uređenje poljoprivrednog zemljišta. Nažalost, prsti jedne ruke prekobrojni su za pozitivno riješene zakupe po ovom modelu.

Zbog toga “bacam rukavicu izazova” novom ministru. Neka što prije preslika model koji je nedavno država nametnula vlasnicima apartmana u stambenim zgradama. Ne dobiju li u idućih pet godina suglasnost većine stanara u zgradi, istekom tog roka ne smiju ih više iznajmljivati turistima.

Prisjetimo se, Zakon o vlasništvu kaže da vlasništvo jamči prava, ali i obvezuje. Stoga bi svim tzv. (ne)poznatim vlasnicima, čije je poljoprivredno zemljište zapušteno i nepodobno za proizvodnju, trebalo dati rok od pet godina (možda i koju više) da uklone korov i riješe imovinsko pravne odnose.

Tko to ne obavi u zadanom roku država preuzima inicijativu i kreće u akciju. Naravno, neće poništiti vlasništvo, neće prisvojiti ničiju imovinu, nego će angažirati institucije i operativu kako bi se zapušteno zemljište privelo svrsi. Treba li uopće podsjećati – proizvodnja hrane strateško je pitanje. Ne od danas ili jučer, već odavno. U budućnosti će biti još izraženije i s tim se sektorom nitko ne smije kockati.

Novi ministar mora odmah pokrenuti i postupke da se iz Zakona o nasljeđivanju i Zakona o poljoprivrednom zemljištu izbrišu sadašnje opcije po kojima se odlukom nasljednika poljoprivredno zemljište može cijepati na površine manje od 1 hektara.

Zakon o poljoprivrednom zemljištu iz 2018. nije dopuštao cijepanje parcela. Ta je ludorija u zakon ugrađena njegovim nedavnim izmjenama, usvojenim 2022. I to na način da je u čl. 83 promijenjen stavak 4. Tko je i za čiji interes te s kakvim argumentima ugradio i u agrarni zakon potpuno nerazumnu odluku i nasljednicima omogućio mrvljenje oranica pitanje je za milijun eura.

To pogodovanje posebno je intrigantno jer poljoprivrednici dugi niz godina prozivaju mjerodavne adrese i traže da se, radi zaštite agrarnog sektora, iz Zakona o nasljeđivanju izbaci odredba koja nasljednicima dopušta usitnjavanje parcela. Nažalost, to nije provedeno nego je pravo nasljednika ojačano. Bahato je ugrađeno i u Zakon o poljoprivrednom zemljištu.

Povijest pogodovanja
U Ustavu (čl. 52) i svim Zakonima o poljoprivrednom zemljištu (čl.2.) usvajanim nakon proglašenja državne neovisnosti 1991. zacementirana je rečenica – “poljoprivredno zemljište dobro je od posebnog interesa za RH i ima njenu osobitu zaštitu”. Cijepanje oranica na parcele manje od jednog hektara i goleme zakorovljene površine ne svjedoče o “osobitoj zaštiti”. Naprotiv!

Austrija, zemlja na koju se volimo pozivati, i Švedska, koja nam je još 2009. dala milijune kuna za pilot projekt okrupnjavanja poljoprivrednih parcela na pet lokacija, davno su kvalitetno riješile problem privatnog poljoprivrednog zemljišta.

Ne dopuštaju cijepanje parcela. Poljoprivredno zemljište može naslijediti isključivo osoba koja se bavi poljoprivredom kao osnovnim biznisom. U Austriji tko dobije zemljište u obvezi je ostale nasljednike isplatiti dok u Švedskoj država zemljište daje poljoprivredniku koji razvija proizvodnju, a nasljednicima isplaćuje rentu.

Hrvatska poljoprivreda već tri desetljeća izgubljena je u bespućima plitke politike. Vlada ne uspijeva kreirati kvalitetan i dugoročno održiv model koji će jamčiti visoku samodostatnost u proizvodnji hrane iako na raspolaganju imamo bolje prirodne uvjete nego Austrija i Švedska zajedno.

Do 2011. državnim hektarima raspolagali su gradovi i općine, a u Banskim dvorima izmijenili su se HDZ i SDP. U tom razdoblju dogodila se i rekordna rasprodaja državnih oranica, više od 65.000 hektara. Ona je pečatirala golemo nezadovoljstvo poljoprivrednika koji nisu bili kupci. I dan danas mnogi to spominju kao veliko pogodovanje stranačkom članstvu.

Potom je 2012. SDP-ov ministar Tihomir Jakovina osnovao Agenciju za zemljište koja je preuzela natječaje i raspodjelu da bi HDZ-ov ministar Tomislav Tolušić 2018. kroz usvajanje novog zakona ukinuo Agenciju, a raspolaganje ponovno povjerio gradovima i općinama.

Kroničari zbivanja, odigranih u hrvatskom agraru kroz minula desetljeća, pamte da je i kroz jedan i kroz drugi model bilo prilično pogodovanja u dodjeli državnih hektara. Od toga da je neki OPG dobio tek nekoliko hektara, a drugi čak 1000 do toga da se zemljište oduzimalo OPG-ima i davalo velikim tvrtkama. Zbog kaosa na terenu intervenirala je i policija, podizane su i prijave DORH-u.

Da se spriječe novi cirkusi s (ne)transparentnom dodjelom državnih hektara, zbog čega i sada vrije nezadovoljstvo na terenu, novi ministar mora poduzeti konkretne i kvalitetne mjere i to prije isteka aktualne godine. Treba oduzeti raspolaganje zemljištem gradovima i općinama jer, mnogi nisu odgovorno položili taj test. Paralelno mora kadrovski osnažiti već postojeću Upravu za zemljište i zadužiti je i za dodjelu državnih hektara. Skepticima treba odmah reći – nije nužno novo zapošljavanje. Potrebno ljudstvo moguće je pronaći unutar sustava državne administracije.

I treća poluga, možda je najvažnija. Mora na apsolutno transparentnim temeljima definirati križaljku mjera i kriterija za buduću dodjelu zemljišta kao i model provedbe sustavnog inspekcijskog nadzora realizacije gospodarskih programa. Tko ne ostvaruje parametre iz programa, a nema održive argumente zašto ih nije uspio postići, treba ostati bez državnih hektara.

Dogovora zanemarivo malo
Naime, model potpora koji provodi EU, iako to u startu nije bila namjera, više odgovara mešetarima nego ozbiljnim poljoprivrednicima. Hoće li poljoprivrednik na jednom hektaru dobiti tek jednu tonu ili 7-8-9, pa i više tona pšenice ili kukuruza, samo 100 kilograma ili 5-6 tona rajčice nije presudno. Svi po hektaru imaju pravo na istovjetan iznos poticaja jer, europskim birokratima bitno je da se nešto proizvodi.

Nemali broj hrvatskih poljoprivrednika zadovoljno opstaje na tom konceptu minimalizma. Takvi i najviše galame u prosvjedima. A zapravo uzimaju i hektare i poticaje poljoprivrednicima koji u svoja gospodarstva investiraju i znanje i novac te obaraju rekorde u prinosima. Često i veće od europske konkurencije.

Posljednje značajnije okrupnjavanje poljoprivrednih površina provedeno je još u bivšoj državi kada su formirani poljoprivredni kombinati. S velikim parcelama opstali su Belje, Vupik i PIK Vinkovci, zajedno raspolažu sa oko 33.000 hektara. Najveća parcela u RH prostire se na 382 hektara i pripada Belju.

Poljoprivrednici mogu i sami inicirati okrupnjavanje zemljišta. Nema prepreka da vlasnici susjednih parcela dogovore međusobne zamjene radi stjecanja većih površina za bolju produktivnost. Nažalost, takvih je dogovora zanemarivo malo.

Argument brojnih naših poljoprivrednika je – bolje imati raspršene parcele zbog mogućih šteta od tuče, mraza, poplava, oluja… U mnogim glavama okrupnjavanje ostaje nepremostiva prepreka iako na usitnjenim parcelama gube i vrijeme i novac.

Pa su tako u jednoj županiji 373 hektara vezana uz 6400 katastarskih čestica i 8000 vlasnika. U takvim okolnostima nemoguće je organizirati efikasnu produktivnost.