U sklopu društveno odgovornog projekta Poslovnog dnevnika 'Hrvatska pamet Hrvatskoj' održava se studentski natječaj na koji se radovi mogu prijaviti u tri kategorije.

Od ove godine novost je kategorija Financijaš kojom se želi promovirati nužnost sustavnog promišljanja mladih u primjeni znanja i vještina za učinkovito upravljanje financijama te poznavanje prednosti ulaganja u fondove.  Koliku razinu financijske pismenosti danas posjeduju mladi, koliko je ona nužna i kako podići njezinu razinu, upitali smo Natašu Hrabar Kaštelan, voditeljicu odjela marketinga i odnosa s javnošću u AZ mirovinskim fondovima koji je posebni pokrovitelj kategorije Financijaš.  

Prema nedavnom istraživanju Hrvatskog katoličkog sveučilišta provedenom na sedam hrvatskih sveučilišta, u kojem je sudjelovalo više od 1700 studenata, čak 72% ispitanika izjasnilo se da se vrlo rijetko ili nikada informira o temama povezanima s financijama. Da li vas iznenađuje ovako mali interes i znači li to da je financijska pismenost studenata i općenito mladih u Hrvatskoj na vrlo niskoj razini?
Ne iznenađuju me ovakvi rezultati, jer smo slične rezultate imali i u istraživanju koje smo 2016. radili unutar Udruženja mirovinskih fondova. Iste ili slične rezultate potvrđuju i neka druga recentna istraživanja. Dobro je što je pitanje financijske pismenosti prepoznato kao izuzetno važno područje na kojem treba raditi, razvijaju se i provode projekti za podizanje razine financijske pismenosti i vjerujem da će u doglednom razdoblju donijeti rezultate. U AZ mirovinskim fondovima koristimo svaku priliku poduprijeti projekte s područja financijske pismenosti, bilo samostalno, bilo kroz Udruženje mirovinskih fondova.

Studentima je postavljeno i pitanje što bi napravili kada bi iznenada dobili 20.000 kuna. Više od dvije trećine izjavilo je da bi ih položilo na štedni račun u banci, a samo jedna trećina bila je sklona uložiti ih u obveznice ili dionice. Kako komentirate ovaj rezultat?
Ovakav odgovor rezultat je s jedne strane činjenice da je naš financijski sustav još uvijek bankocentričan, te s druge postoji nesklonost dugoročnijem ulaganju. Vjerojatno studenti žele imati novac raspoloživ odmah, a ulaganje ili investiranje ne vide u svojoj doglednoj budućnosti.  To pokazuje i istraživanje koje smo mi proveli unutar Udruženja mirovinskih fondova. Naime, više od 77% mladih vezano uz financijske planove, ima planova za bližu budućnost.

Što se tiče štednje, najjasnije su se studenti izjašnjavali o izdvajanju dijela dohotka za potrebe mirovina – gotovo 60% smatra da će to učiniti kad se zaposli. Da li je ovaj postotak prenizak u usporedbi s razvijenim zemljama i koliko je on u koliziji s 'stvarnošću', tj. koliki postotak ljudi danas štedi za mirovinu u Hrvatskoj?
Rezultati istraživanja koje navodite u većoj se mjeri poklapaju s istraživanjem koje smo proveli 2016. u našem Udruženju mirovinskih fondova. Naime, mladi u dosta visokom postotku misle da trebaju štedjeti dodatno za mirovinu, znači svjesni su problema, ali na pitanje kada i kako će s tom štednjom započeti, stavljaju tu štednju u neki duži horizont. Temeljem toga, ali i rezultata koji pokazuju da ne poznaju moguće oblike štednje, rekla bih da imaju krivu percepciju o svojim mogućnostima. A kod dugoročnih proizvoda kao što je mirovinska štednja, vrijeme predstavlja ključan faktor. Naime, što prije krenemo štedjeti, i manji iznosi u dužem roku mogu u konačnici dovesti do pristojnih iznosa za buduće mirovine. I onda se ponovo vraćamo na nužnost podizanja razine financijske pismenosti i upoznavanja mladih ljudi kako već prvim zaposlenjem i odabirom prave kategorije fonda u drugom stupu mogu utjecati na svoju buduću mirovinu, odnosno i manjim uplatama u treći stup mogu znatno doprinijeti visini svojih primanja u mirovini.

Mnoge institucije i udruženja danas provode aktivnosti kojima žele podići razinu financijske pismenosti, posebice kod mladih kod kojih je razina znanja najniža. Smatrate li da je to dovoljno ili bi se financijska pismenost trebala biti jače zastupljena i u kurikulumu?
Apsolutno se slažem s idejom da ove teme trebaju ući u školske programe i to što ranije. Povukla bih paralelu s učenjem stranog jezika, medijskom pismenošću…Sve su to sadržaji koji bi trebali biti što ranije uključeni u redovne školske programe.Naravno, sadržaji i oblici trebaju biti prilagođeni dobi djece, kako bi im bili zanimljivi i kako bi i sami posegli za njima. Različite igrice, aplikacije i animacije za najmlađe, pa kroz radionice, simulacije i rješavanje slučajeva za starije uzraste.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost