Piše: Mr.sc. Mislav Balković, dekan Visokog učilišta Algebra i predsjednik HUP-Udruge poslodavaca u obrazovanju

U vrijeme intenzivnog rada na Strategiji odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije koja je upravo u tijeku, sve češće prostor u javnom diskursu dobivaju teme iz područja obrazovanja.  Često se tu rasprava svodi na uspoređivanje sa uspješnim srednjoeuropskim (obično austrijskim), finskim ili nekim trećim modelom te na izvlačenje onih statističkih pokazatelja ili primjera koji u dnevnopolitičke svrhe podržavaju pojedinu tezu, dok se rijetko ulazi ispod površine i rijetko se preispituje podloga na kojoj takvi modeli funkcioniraju. Tu prije svega mislim na obrazovnu i radnu kulturu te društveni sustav vrijednosti, koji predstavljaju osnovu uspjeha ili neuspjeha bilo kojeg modela ili reforme, te uvelike određuju osobni afinitet prema ulaganju vremena i novca u obrazovanje.

Ako se složimo sa postavkama smjernica za razvoj strategije odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije koje je prošle godine pripremila HAZU, kako sustav odgoja i obrazovanja predstavlja vjerojatno najznačajniju polugu gospodarskog i društvenog razvoja svake zemlje, te kako ljudski kapital igra značajniju ulogu u strateškom razvoju društva od prirodnih dobara ili financijskog kapitala, onda iz aktualne obrazovne i radne kulture te kulture zapošljavanja možemo zaključiti da on u Hrvatskoj do sada nije dao niti iz daleka dovoljan doprinos. Naime, dok je prema percepciji posloprimaca iz kontinuiranih istraživanja koja provodimo u posljednjih 5 godina, primarni preduvjet zapošljavanja u Hrvatskoj „imati dobru vezu“, a tek je na drugom mjestu „završiti dobar fakultet ili školu“ jasno je kako se odgovornost  za vlastitu sudbinu i dalje prebacuje na okruženje. Ovakav stav nije slučajan niti neočekivan, kako zbog nasljeđa razdoblja samoupravnog socijalizma kada je država i društvo trebala brinuti o razvoju pojedinca, tako i zbog negativnih iskustava proteklih dvaju desetljeća tranzicije i privatizacije „na hrvatski način“. Kada tomu dodate podatke iz istraživanja koje je pretkrizne 2007. godine proveo portal Moj-posao o radnoj kulturi u Hrvatskoj, koji su pokazali kako 93% zaposlenih troši dio radnog vremena na aktivnosti koje nisu vezene uz posao i to u prosjeku čak 47 minuta dnevno (ne računajući pauze za ručak), a pri tome ih 44% smatra da je to dobro za njihovu produktivnost, mislim da je lako uočiti da zaista postoji problem.  Ovo je jasno istaknuo i jedan od vodećih svjetskih teoretičara konkurentnosti Michael Porter, koji je u svibnju 2009. u Zagrebu izrekao preporuku koja nije tada našla previše mjesta u hrvatskim medijima: „Treba mijenjati mentalitet jer izgleda da se u Hrvatskoj zapelo na ideji da se nešto mora dobiti, a ne proizvesti.„

Čak i bez neke posebne analize prepoznat ćemo uvriježene sintagme koje govore u prilog Porterovoj tvrdnji, prisutne kako u području obrazovanja, tako i u području rada: „koju ću ocjenu dobiti?“, „dobio sam diplomu“, „dobio sam posao“, „kakvu ću dobiti plaću?“… kako bih pokazao da ovo nije samo banalni, izmišljeni problem istaknut ću kako je već godinama RH na europskom dnu po postotku odraslih koji se uključuju u obrazovanje, dok sa druge strane inflacija petica u osnovnoškolskom sustavu ne korespondira sa kvalitetom znanja učenika na svjetskoj razini.

Sve ovo daje jasan dojam o potrebnim promjenama u kulturi i sustavu vrijednosti, kako kod roditelja i učenika tako i kod poslodavaca i donosioca politika. Istinske promjene u sustavu obrazovanja te njegovo stavljanje u punu funkciju razvoja društva biti će moguće tek kada krenemo graditi osobnu odgovornost na svim razinama i kada krenemo mijenjati suštinski, a ne samo deklarativno. Nadam se stoga da će prepoznavanje ovih temeljnih manjkavosti i problema biti koristan putokaz u nadolazećem vremenu izrade Strategije, ali i osnova za promišljanje o osobnom stavu prema izgradnji vlastite konkurentnosti kroz ulaganje u obrazovanje.