Prema ovogodišnjim podacima Hrvatska ima 139 domova za starije i nemoćne, a njih devedesetak je u privatnom vlasništvu. Ipak, sveukupni smještajni kapaciteti domova nisu dovoljni. Tako je za primjer u 2010. godini u domove bilo smješteno 15.000 starijih osoba, a te iste godine predano je čak 53.047 zahtjeva za smještaj. Iako se iz medijskih natpisa vezanih uz niz skandala s privatnim domovima za starije dalo zaključiti da je riječ o lako ostvarivoj zaradi, Dubravka Lekić, vlasnica dva doma za starije, kaže kako u stvarnosti ova teorija ne funkcionira. "Da bi socijalne usluge postale kategorija koja se može prodavati kao usluga i ostvarivati profit kao primjerice u Americi (Kalifornija, Florida) gdje su domovi postali biznis, treba napraviti zakonske okvire vezane uz mogućnost trajnog boravka stranaca u našoj zemlji, ako računamo na klijentelu koja bi našu zemlju prepoznala kao poželjnu destinaciju za život u mirovini", kaže Lekić.

Ugovori

Smatra da ustanove i korisnike treba kategorizirati, potom utvrditi vrstu usluga prema kategoriji korisnika te koje ustanove prostorom, opremom i kadrovima udovoljavaju europskim standardima. Također treba zakonom omogućiti da ustanove mogu sklapati ugovore s blagajnama osiguravajućih kuća iz inozemstva. "Unutar naše zemlje postoji jedan broj privatnih ustanova među kojima smo i mi koji se već godinama borimo protiv nelojane konkurencije državnih domova i centara zbog uglavnom nepotrebno sufinancirane cijene smještaja. Smatramo da ulaganje u kapacitete prostora i opreme za smještaj korisnika ne bi trebalo biti državni problem, već rješenje treba potražiti kroz privatnu inicijativu, a država treba imati kontrolnu ulogu i što više novca usmjeravati u brigu oko što kvalitetnijeg smještaja korisnika, a ne novčane koristi", govori Lekić. Ističe kako je u njihovu Domu za stare i nemoćne osobe "Varaždin" smješteno 105 ljudi o kojima se skrbi 39 radnika, a u podružnici doma u Pribiću smješteno je 52 korisnika i zaposleno 24 radnika. Lekić se ovim poslom bavi još od 1990. kada je preuzela vlasništvo nad Centrom za njegu i pomoć u kući bolesnim osobama, što je ujedno bila i prva zdravstvena ustanova u Hrvatskoj. Naime, centar je do tada radio u sklopu varaždinskog doma za umirovljenike, a Lekić je bila zadužena za vodstvo centra. Kada je krenula privatizacija u zdravstvu, Lekić je odlučila preuzeti centar. Danas je vlasnica dva centra za rehabilitaciju i dva staračka doma. Smještajni kapacitet tih ustanova je 550 kreveta, s mogućnošću trajnog ili privremenog smještaja, ovisno o potrebama korisnika. Sve ustanove, napominju na svojim stranicama, imaju certifikate. Godine 2006. uveli su u svoj sustav i integrirani sustav upravljanja kvalitetom sukladno međunarodnoj normi ISO 9001:2000 i zahtjevima sigurnosti hrane HACCP.

Spremni za investicije

Lekić je i vlasnica Termi Jezerčica u Donjoj Stubici koje su bile preuređene za centar za rehabilitaciju, a tek poslije su preuređene u turistički kompleks. Priča o termama Jezerčica počela je kada su Lekić još 1997. iz ministarstva zamolili da zbrine djecu iz doma u Stančiću, ali i hrvatsku djecu iz Pazarića kod Sarajeva, koja su godinama tamo bila smještena. Kada su iz Sarajeva ukrcali u autobus šedesetero djece s teškoćama, nisu znali gdje će ih smjestiti. Te je godine Privredna banka počela s prodajom odmarališta Hidroelektre koja je otišla u stečaj. Cijena od 25 milijuna kuna bila je Lekić previsoka. Terme Jezerčica kupila je nakon četvrtog natječaja kada je cijena pala na 10 milijuna kuna. U Terme je u početnoj obnovi bilo uloženo 20 milijuna kuna, a u kasnijim obnovama približno još toliko. "Mislimo da smo jedna od firmi koja je spremna na nove investicije koje su se pokazale potrebnima za proširenje postojećih kapaciteta, ali koče nas dosadašnji nepovoljni krediti te bismo samo restrukturiranjem pa tek onda preuzimanjem novih kredita mogli bez problema proširiti kapacitete i pružati nove dodatne usluge", govori Lekić.