Postoji  globalna suglasnost da je energetska tranzicija s fosilnih izvora prema obnovljivima nužna, no istodobno ne postoji suglasje kojim tempom će se ona napraviti, a još manje suglasja ima oko toga tko bi to trebao platiti, rečeno je na okruglom stolu "Energetska industrija i cijene energije u energetskoj tranziciji", koji je jučer u Zagrebu organizirala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU). 

Saniranje postojećih šteta
Sveučilišni profesor i ugledni energetičar, prof. dr. Igor Dekanić, inače pročelnik 7. sekcije Znanstvenog vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku u HAZU, upozorio je na činjenicu da je, već čitavo stoljeće, pa tako i danas, cijena nafte glavno mjerilo cijene ostalih energenata.  "Pariški sporazum je veliko dostignuće po pitanju energetske tranzicije i ublažavanja klimatskih promjena.

No, činjenica je da niti jedna konferencija nakon Pariza, koji je bio 2015., nije dala gotovo nikakav rezultat te se donošenje konkretnih odluka samo odgađa. Problem je, naravno, u gospodarskim interesima raznih zemalja, a centralno pitanje je cijena, odnosno tko bi trebao platiti saniranje postojeće štete te investirati u razvoj novih tehnologija", kaže Dekanić. Dodaje da je bilo planirano da se globalno 100 milijardi dolara godišnje utroši u financiranje energetskog miksa – energetske tranzicije, no da nema suglasja tko bi to trebao platiti. 

"Čitavu priču o energetskoj tranziciji i obnovljivim izvorima energije, prije svega, vodi Europa odnosno Europska unija. No, pitanje je ima EU danas tu snagu. Prije 50-ak godina je 4% svjetskog stanovništva, Europa i Sjeverna Amerika, trošilo 40% ukupne svjetske energije. Danas EU28 troši 10%, a s Brexitom će to pasti na oko 7,5%. Stoga je veliko pitanje hoće li Europa, koja je zapravo postala energetski patuljak u svakom smislu, imati snage nametnuti svoju agendu po tom pitanju zemljama kao što su Kina, Indija, a i SAD", kaže prof. Dekanić. 

Na skupu u HAZU je upozoreno da niske cijene nafte utječu na manje investicija u, uglavnom skuplje, projekte obnovljivih izvora. A cijene fosilne energije – nafte, plina i ugljena – uglavnom su stabilne već 20-ak godina. Također je bilo riječi o tome da neke činjenice energetske tranzicije, poput energetske neutralnosti i sličnog još uvijek nisu od kraja definirane – primjerice, je li neka vjetroelektrana 100 posto energetski neutralna?  

Stojimo dobro, ali…
Da, ako se promatra samo njezina proizvodnja struje, ali ako se u obzir uzima i energija potrebna za njezinu izgradnju, održavanje, sanaciju te priključne i pričuvne kapacitete, onda je stvar malo drukčija. Gdje je u toj čitavoj priči Hrvatska?  Kako je istaknuo Igor Grozdanić iz Hrvatske gospodarske komore (HGK), po pitanju statistike deklarirane prema EU, Hrvatska stoji dobro po pitanju energetske tranzicije jer ima značajan udio energije zbog brojnih hidroelektrana. 

No, upozorio je da vrlo loše stojimo po pitanju prometa.  "EU je propisao da članice do 2030. moraju imati 13, nova Komisija govori i o čak 16% voznog parka na alternativna goriva. Mi smo danas na ispod jedan posto, a iza nas su samo još Estonija i Grčka. Činjenica je da nam je 67 posto ukupnog voznog parka na dizel, dok se on u Europi smanjuje i zabranjuje. Bez uključivanja Ine, kao stožerne energetske tvrtke u Hrvatskoj, u značajne investicije u alternativna goriva i infrastrukturu, mi do 2030. nećemo dostići niti 8%, a kamoli 13 ili 16% udjela. 

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost