Deplasirano je tvrditi da gospodarstvo poput hrvatskog, s produktivnošću na oko dvije trećine prosjeka EU-a, može ostvarivati profitabilnost usporedivu s razvijenijim članicama. Bruto dodana vrijednost po zaposlenom u prerađivačkoj industriji čak je tri do četiri puta niža od prosjeka EU-a.

Istodobno, naša prerađivačka industrija u ovoj godini bilježi smanjenje broja zaposlenih za gotovo tri posto, upravo kao rezultat troškovnih pritisaka, osobito troška rada i energije. Za to vrijeme zaposlenost na razini države raste po stopi od oko 3,5 posto.

Kaleckijeva jednadžba

Bruto operativni višak kao najpogodniji pokazatelj bruto dobit kompanija pokazuje kako je tako izvedena bruto profitabilnost per capita u Hrvatskoj oko 55 posto niža od prosjeka EU-a i 28 posto niža od prosjeka istočnoeuropskih zemalja, što dodatno potvrđuje nisku produktivnost, bez koje nema značajnije profitabilnosti. Bruto operativna dobit hrvatskih kompanija bitno je niža u odnosu na naše trgovinske partnere i konkurente iz EU-a.

Hrvatske kompanije distribuiraju veći dio svoje dobiti zaposlenicima, u odnosu na prosjek EU-a. Štoviše, prema podacima za treći kvartal 2025. godine, udio bruto operativne dobiti kroz dvije je godine pao za čak sedam postotnih bodova, na 33,5 posto BDP-a, a udio ukupnih primanja zaposlenih skočio je za pet postotnih bodova, na 49,4 posto BDP-a. Ovo jasno odražava pritiske na profitabilnost poduzeća te smanjenje kapaciteta za ulaganja. Bruto dobit čini oko sedam posto manje BDP-a nego u prosjeku EU-a, odnosno 11 posto manje nego u CEE regij. Istodobno, primanja zaposlenih su 1,5 postotnih bodova BDP-a iznad prosjeka EU-a te čak 4,5 postotnih bodova BDP-a iznad prosjeka CEE regije. To znači da ni izbliza ne dosežemo razine koje bi podržale veće investicije i održiv rast plaća, osobito u uvjetima snažnog rasta troškova rada i viših troškova energije u odnosu na pretkrizno razdoblje.

Sve ove podatke jednostavno je preuzeti s Eurostata pa nema potrebe za proizvoljnim interpretacijama i usporedbama s “najpogodnijom” godinom, u kojoj rezultati mogu biti pod utjecajem jednokratnih stavki. Zbog niske razine produktivnosti i niske dodane vrijednosti, na koju također utječe i glomazni, neefikasan javni sektor, u razdoblju snažnog rasta BDP-a za širu sliku primjerenije je promatrati bruto operativnu dobit u odnosu na BDP, kako bi se vidjelo da kompanije imaju sve manje koristi od tako snažnog rasta BDP-a koji se odvija na krilima državnih intervencija.

Naša se država preokrenula iz pozicije proračunskog suficita još 2022. godine u deficit na razini probijanja maastrichtske granice od tri posto BDP-a u 2025. godini. Aktualne projekcije pokazuju da na spomenutu razinu deficita možemo “računati” i idućih godina, u izostanku strukturnih reformi u području zdravstva te vezivanja mase plaća u javnom sektoru za učinkovitost, između ostalog.

Jedan od najjasnijih načina da se objasni kako državna potrošnja utječe na dobit poduzeća je tzv. Kaleckijeva jednadžba. Ona pokazuje da državni deficit gotovo automatski podiže profit kompanija, i to za iznos samog deficita. Razlog je vrlo jednostavan: kad država više troši, poduzeća imaju više posla, više narudžbi i više prihoda. Budući da radnici većinu plaće ponovno potroše, taj novac ostaje u opticaju i dodatno pokreće gospodarstvo. Zato profit raste čak i kad privatne investicije ili izvoz miruju. Naravno, ovakav poticaj ima smisla u razdobljima kada je privatna potražnja slaba ili kada su ulaganja nesigurna. No, u godinama snažnog rasta, kakve Hrvatska bilježi već pet godina, stalno proširivanje deficita znači da je današnja dobit poduzeća djelomično napuhana zahvaljujući državi. Kad se deficit jednom mora smanjiti, to će neminovno negativno utjecati na profitabilnost tvrtki.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Važno je naglasiti da takva uloga države djeluje samo kratkoročno. Dugoročno, pretjerana javna potrošnja potiskuje privatna ulaganja i ne podiže životni standard. Ako želimo pravedniji i brži rast, vrijedi napraviti jednostavan “test 10%”: zamislimo da se svatko od nas odrekne deset posto svoje potrošnje i vidi da se pritom malo toga promijeni. Jednako tako, ništa dramatično ne bi se dogodilo ni kada bi se država odrekla 10% svoje potrošnje i prepustila taj prostor privatnom sektoru, gdje bi taj novac brže završio u investicijama i potrošnji građana. Ključ održivog rasta nije u narušavanju tržišnih mehanizama, nego u tome da oni koji raspolažu najvećim javnim resursima preuzmu odgovornost za njihovu učinkovitost.

Glavni pogon inflacije

Važno je razumjeti da ono što ostaje poduzetnicima nije igra “nulte sume”. To je dio novostvorene vrijednosti koja se onda prenosi na mnoge: kupci dobivaju proizvode i usluge koje im vrijede više od njihove cijene, radnici dobivaju veće plaće, investitori prinose na uloženi kapital, a država širu poreznu osnovicu. Na kraju, tvrtke s dobrim profitnim stopama stvaraju pozitivan “halo efekt” koji privlači nove ulagače, otvara nova radna mjesta i jača konkurenciju – a to, dugoročno gledano, koristi svima nama.

U posljednjih pet i pol godina realni rast BDP-a od 21,3 posto nešto je malo više nego polovično utemeljen na rastu produktivnosti po radnom satu, koja je realno porasla 12,8 posto, dok su ukupna primanja zaposlenih realno rasla dvostruko brže – 26,4 posto. To jasno pokazuje kako je dio ekonomskog rasta ostvaren na “steroidima” javne potrošnje te da se relativno više novostvorene vrijednosti slijevalo zaposlenima, i to neovisno o konkurentnosti domaćih kompanija.

Jedna od naših dugoročno najkredibilnijih institucija – HNB – u svojim je analizama pokazala da je rast troška rada (iznad produktivnosti) glavni faktor koji pogoni inflaciju, dok kretanje dobiti zadnje dvije godine ima suprotan predznak. Prema podacima Eurostata te izračunima HNB-a, Hrvatska također bilježi porast udjela naknada zaposlenih u bruto dodano vrijednosti iznad pretpandemijskih razina u većini djelatinosti, a naročito u državnom sektoru. Općenito vrijedi lako razumljivo ekonomsko pravilo: ako želim stabilno nisku inflaciju na razini od oko dva posto, a u Hrvatskoj imamo rast produktivnosti oko dva posto prosječno posljednjih pet godina, onda svaki rast ukupnih primanja zaposlenih iznad četiri posto proizvodi ovakvu našu “hrvatsku” inflaciju, pogotovo ako potraje više godina.

Potpuno je deplasirana teza da se 40 posto novostvorene vrijednosti slijeva kapitalu, odnosno vlasnicima poduzeća. Primjerice, jedina sveobuhvatna analiza sektora maloprodaje hranom i pićima pokazala je kako su glavni dionici u raspodjeli ukupnih primitaka trgovaca dobavljači – domaći gospodarski subjekti (86%), zatim država (8%), zaposleni (5,5%) pa tek onda vlasnici kapitala (svega 0,5%). Također, bruto marže naših trgovaca godinama su bile stabilne i stagnirale na razini dva do tri postotna boda ispod prosjeka EU-a.

Suprotno popularnim površnim narativima o enormnom povećanju dobiti hrvatskih kompanija, službeni podaci pokazuju rast neto dobiti u 2024. od 13,1 posto, što nikako nije slučaj u svim dijelovima gospodarstva. Iza učestalih licitacija o rastu profita u inflatornom okruženju, mnogi propuštaju primijetiti kako se, zapravo, radi o relativno skromnom poboljšanju neto marže, koja posljednje tri godine u prosjeku iznosi 5,3 posto, prema četiri posto u 2019. – što je minimalan pomak s obzirom na inflaciju i rast troškova.

Za kontekst valja spomenuti i kako je tijekom posljednjih pet godina znatno transparentniji pokazatelj – operativna dobit (EBITDA) po zaposlenom – rasla 58,4 posto, odnosno sporije u odnosu na rast poslovnih prihoda (+60,4%) te rast ključnih kategorija troškova poput troška prodane robe (dobavljači, među kojima mnogi inozemni) od 59,9 posto i troška rada (+65,1%). Udio troška rada u prihodima povećan je s 11,9 posto u 2022. na 14 posto u 2024., što pokazuje da se nemali dio rasta dobiti prelio u rast plaća. Također, hrvatske tvrtke plaćaju i do 18 posto višu cijenu električne energije u odnosu na prosjek EU-a, porezni klin na isplati plaće od 1800 eura naviše iznad je razine 12 članica EU-a, a regulatorni okvir za poticanje modernih investicija jedan je od lošijih u EU-u.

Kad govorimo o nejednakostima među sektorima, valja istaknuti pad neto marže u prerađivačkoj industriji s 5,7 posto u 2022. na 4,3 posto, i prema našim analizama blizu tri posto u 2025. Jasno je kako se radi o dramatičnom pogoršanju. Već u 2024. neto marža u tekstilnoj industriji, proizvodnji metala i drvnoj industriji kreće se između nula i jedan posto, a kemijska industrija te proizvodnja motornih vozila već su dvije, odnosno tri godine u izraženim gubicima. Stoga ne iznenađuje pad broja zaposlenih u proizvodnji od 2,6 posto u prvih devet mjeseci ove godine. Tekstilna, odjevna i kožna industrija (-13,3%), strojevi i uređaji (-5,9%), metalna i kemijska industrija te proizvodnja drva i namještaja najjače gube radna mjesta.

Rizici opstojnosti

Poduzetnike se, s jedne strane, neutemeljeno napada pričama o navodnom ekstraprofitu, dok s druge, upravo država ne poštuje vlastite obaveze prema tim istim poduzetnicima. Primjer veledrogerija to najbolje pokazuje. Dug za isporučene lijekove iznosi oko 800 milijuna eura – višestruko iznad bilo kakve “papirnate” dobiti, a plaćanja kasne i do 500 dana nakon zakonskog roka. Unatoč tome, od njih se očekuje stabilna opskrba lijekovima, kao i odgovorno ponašanje prema zaposlenima, dobavljačima, državi i društvu. Postavlja se logično pitanje – tko bi u takvim uvjetima uopće želio poslovati?

Kada se sve zbroji, slika je, u najmanju ruku, šarena i na površini se ne vide brojni rizici opstojnosti mnogih stožernih djelatnosti hrvatske ekonomije. Svima treba biti jasno kako tvrtke kojima pada dobit ili ostvaruju dobit znatno ispod standarda usporedivih kompanija nemaju mogućnost ulagati u modernizaciju i zapošljavanje, a demoniziranjem profita obeshrabrujemo upravo one koji mogu pokretati rast i povećavati produktivnost. Licemjerno je kako je državi mrska zarada poduzetnika, ali svejedno želi više novaca u državnom proračunu. Umjesto da se dobit gleda kao neprijatelj, treba je promatrati kao gorivo za investicije u produktivnost, kreiranje kvalitetnijih i bolje plaćenih radnih mjesta te, u konačnici, kao faktor stabilnosti u silaznim fazama ekonomskog ciklusa.