Deset godina otkako je osnovao IDC Adriatics, danas vodeću agenciju za istraživanje informatičkog (IT) tržišta u jadranskoj regiji, Boris Žitnik ne baš osobito zadovoljno promatra razvoj hrvatskog IT tržišta. Dok se u svijetu već duže govori o informatičkoj telekomunikacijskoj tehnologiji (ICT) kao novoj komunalnoj infrastrukturi, u Hrvatskoj Vlada među 30 glavnih razvojnih projekata nije uvrstila nijedan s područja ICT-a iako je upravo tu granu gospodarstva proklamirala kao jednu od četiri strateške. Žitnik, koji je bio direktor u Zavodu za makroekonomske analize i prognoze te načelnik Gospodarske uprave u Ministarstvu vanjskih poslova, smatra da je za takvu situaciju prije svega kriva država. Inače, u IDC-u Adriatics procjenjuju da će hrvatsko IT tržište ove godine po prometu pasti do pet posto na razinu iz 2006. kada je vrijedilo oko milijardu dolara. Lani je pad tržišta iznosio 17 posto.

Kako tumačite činjenicu da u Vladinih 30 velikih investicijskih projekata nema nijedan iz ICT-a?
Država je proklamirala ICT kao jednu od četiri strateške grane ključne za razvoj Hrvatske. No istodobno nije napravila strategiju razvoja ICT industrije, a time izostaje bilo kakva konzistentna industrijska politika na ovom području. Gotovo bi se moglo reći da ICT, a posebno IT, kao industrija nije prepoznat. Vlada nije, kao u nekim zemljama, planski rekla da će uložiti nekoliko stotina milijuna eura u ICT kako bi stvorila potražnju, omogućila hrvatskim tvrtkama da razviju proizvode i steknu referencije te da ih tada mogu izvoziti. Nije se reklo uložit ćemo toliko i toliko u istraživanja i inovacije, uz iznimku Bicra, ali to su vrlo mali iznosi. Da se to napravilo, neki bi se hrvatski okrupljeni igrači mogli nositi s globalnom konkurencijom za veće projekte, fondove EU i novac Svjetske banke, i to ne samo u nas već i u inozemstvu.

Navodno se to ipak pokušalo prije desetak godina?
Nije, već se naknadno samo govorilo kako se to namjeravalo napraviti. Slavko Linić je u jednom intervjuu, nakon što je SDP izgubio izbore, spomenuo da se planirao veći investicijski val u ICT financiran iz dividende Hrvatskog telekoma, ali to se nije dogodilo. Danas u šali kažem kolegama iz IT branše da nisu ni svjesni kakav su tsunami izbjegli.

Država ipak ulaže u ICT, ali doduše kroz puno malih projekata. Zašto bi prema vama bilo bolje ići s velikim projektima?
Veličina projekta ovisi o konkretnoj potrebi. Ako trebate objediniti, integrirati, povezati procese u državnoj upravi u užem smislu, kao i u poreznoj upravi, carini, sudstvu, gruntovnici i katastru, inspekcijskim službama, zdravstvu, školstvu te uvesti elektroničke javne usluge, elektroničko fakturiranje i slično, potrebna su relativno velika ulaganja, odnosno veći projekti. Manji, rascjepkani, nesinkronizirani projekti mogu biti od koristi, ali mogu značiti i neracionalno trošenje novca poreznih obveznika.

Koji bi potencijalni projekti mogli pokrenuti nov investicijski ciklus u ICT u Hrvatskoj?
Projekt integriranja i interoperabilnosti svih tijela državne uprave je jedan takav projekt. On znači da bi država povezala sve svoje dijelove u jedan učinkovit ICT sustav. Primjerice, u nas je takav projekt započeo uvođenjem OIB-a koji vodi Apis IT. Ove je godine osnovano Vijeće za interoperabilnost, ali sve to ide vrlo polako. Za veće projekte potrebna je vizija, sredstva, politička volja na višim razinama odlučivanja, a ponajviše stvarna želja za transparentnošću.

Osim same države imaju li i neki privatni sektori potrebe za ICT-om pa da ga ‘poguraju’?
Inovacije koje proizlaze iz ICT-a ponajprije trebaju tzv. informatički intenzivni sektori kao što su primjerice banke, telekomi i maloprodaja, ali oni ne mogu zamijeniti ulogu države u razvoju svojih strateških industrijskih grana. Osim toga i te su tvrtke osjetile krizu pa najviše ulažu zbog prilagođavanja novoj regulativi. To domaćem ICT-u naprosto nije dovoljno.

Je li u Hrvatskoj uopće bilo većih IT projekata nužnih za razvoj domaćih IT tvrtki?
Tek nekoliko. Svojedobno je bio aktualan velik projekt “Fokus” u Hrvatskom telekomu. Najveći projekt, reda veličine 70 milijuna dolara, bilo je uvođenje SAP-a u Inu. Važan je projekt objedinjavanja katastra i gruntovnice koji traje već desetak godina, a sada je velik projekt informatizacija Konzuma, odnosno Agrokora u cjelini. U našim uvjetima veći projekti su “teški” negdje između dva i pet milijuna eura najčešće financirani iz fondova EU ili Svjetske banke. Na tim natječajima redovno pobjeđuju međunarodne IT tvrtke jer domaći igrači jednostavno nemaju kritičnu masu da bi odgovorili uvjetima koji se u takvim natječajima postavljaju.

Znači li to da hrvatski ICT ne može bez države?
Ne može. Pogotovo neće moći u budućnosti jer se o ICT-u govori kao o novoj komunalnoj infrastrukturi. Takva se infrastruktura nigdje ne radi bez vizije i uloge države, ni u SAD-u, ni Japanu, ni EU. ICT danas predstavlja ono što je nekad bilo uvođenje željeznica, cesta, luka i dalekovoda. Nažalost, u Hrvatskoj se prepoznaje važnost željeznice jer je ona ovdje već više od sto godina. Prepoznaje se i važnost cesta jer one dovode turiste, ali ne prepoznaje se važnost ICT-a. Treba samo sagledati gdje bi danas bila, primjerice, Južna Koreja da nije država organizirala i planirala razvoj ICT sektora.

Marketing sutrašnjice

Panel ‘Mediji i marketing’: Koja su tri najveća pomaka obilježila ovu godinu

alat za uštede i konkurentsku prednost

Svatko tko se registrira do kraja ove godine dobiva 100 besplatnih računa

Zašto je IT zapravo toliko važan?
Tri su glavne komponente. Jedno je IT infrastruktura u što se ubrajaju tehnologija, mreže, hardver, aplikacije i slično, dakle sve što možemo izgraditi. Time IT donosi automatizaciju procesa, nove usluge i mogućnosti, a pritom povećava efikasnost i stvara nove poslove o kojima prije nismo ni razmišljali. Druga komponenta su ljudi. ICT u Hrvatskoj zapošljava 28.000 radnika, od toga u IT-u 15.000, a kad se uračuna i broj IT profesionalaca koji rade u tvrtkama kojima IT nije temeljno poslovanje taj se broj penje na više od 35.000. To znači da u ICT-u u Hrvatskoj radi daleko više radnika nego u brodogradnji. Konačno, ICT stvara nove proizvode i usluge koji se temelje na intelektualnom vlasništvu, odnosno povećava intelektulani i tehnološki potencijal zemlje što je danas presudno za uspjeh u globalnoj konkurentskoj utakmici.

Izvoze li uopće hrvatske IT tvrtke?
Vrlo malo. Broj istinskih izvoznika jedva da prelazi broj prstiju na rukama. Ima svijetlih primjera tradicionalnih izvoznika, ali i novih “start-up” kompanija, recimo u razvoju aplikacija za mobilne uređaje. Ali u iznosima to je vrlo malo. Većina izvoznih tvrtki se fokusira na jadransku regiju, uistinu malo se ide preko tih okvira. Međutim, u regiji nema velikog prostora za rast. Umjesto toga fokus bi trebalo proširiti na širu regiju ili čak cijeli svijet. No u globalnom širenju prepreka im je to što se prvo moraju dokazati na domaćem terenu, steći iskustvo i podloge te prije svega kritičnu masu u smislu broja zaposlenih, ekspertize, financijske snage te menadžerskih i marketinških vještina. U međunarodnim okvirima IT tvrtka ispod 500 radnika teško će preživjeti, a nijedan domaći igrač nema tu veličinu.

Unatoč tome regionalno smo najjači. Hoće li nam Srbija ili Slovenija ‘oteti’ tu poziciju?
U bivšoj državi Hrvatska je uvijek imala najveću IT potrošnju, i to je tako i danas. Slijedila je Slovenija, a zatim Srbija. Međutim, pitanje je trebamo li se u tom segmentu uspoređivati s našim susjedima, pa čak s obzirom na tradiciju i s drugim tranzicijskim državama poput Rumunjske, Bugarske i Mađarske, ili pak s razvijenim zemljama? U Rumunjskoj polovica cesta nije asfaltirana, ali imaju svjetski prepoznatu ICT industriju.

Nemamo globalnog IT ‘igrača’

Što je s privatnim sektorom? Zašto on ne bi potaknuo razvoj IT-a? Zar hrvatski IT nije atraktivan za strana ulaganja?
Velike globalne informatičke tvrtke nisu bile previše zainteresirane za ulaganja u hrvatski IT. Malo smo tržište i pritom smo nedovoljno transparentni u javnim nabavama. Osim toga naša je radna snaga u svjetskim razmjerima relativno skupa, nema je dovoljno za globalno velike projekte, a nemamo ni efikasne mjere privlačenja stranih investicija. Zato čak ni veliki igrači koji su ušli u Hrvatsku, poput IBM-a i HP-a, ovdje ne zapošljavaju više od 200 IT profesionalaca. Izuzeci su bili Ericsson NT i Siemens koji su razvili snažne programerske odjele u našoj zemlji. Međutim i jednom i drugom poduzeću to su bili poslovi unutar korporacije, a i tim tvrtkama IT nije primarna djelatnost.