Hrvatska naftna kompanija Ina uskoro će započeti s ispitivanjem domaćih nekonvencionlanih ležišta plina.

U taj pilot project trebalo bi biti uloženo oko 100 milijuna kuna, a nakon njegovog završetka Hrvatska bi nakon godina iščekivanja mogla dobiti znatno precizniju spoznaju o tome kolike se reserve vrijednih ugljikovodika nalaze u takvim, specifičnim, ležištima. Ova najava koju je na nedavno održanom plinskom summitu u Opatiji iznijela direktorica Inine Službe istražnih projekata Lilit Cota može se smatrati jednom od najvažnijih energetskih vijesti ove godine u Hrvatskoj. Proizvodnja nafte i plina iz nekonvencionalnih rezervi možda je i najvažniji energetski trend ovoga trenutka u svijetu. Zahvaljujući golemom rastu te vrste proizvodnje, cijena plina proteklih godina u Sjedinjenim Državama dosegnula je povijesni minimum, dok bi zahvaljujući rastu crpljenja nafte iz nekonvencionalnih izvora ta država nakon više od pola stoljeća uskoro opet mogla postati neto izvoznik tog strateški važnog energenta.

Iz SAD-a taj trend širi se i na ostatak svijeta, pa nečudi i interes Ine, pogotovo s obzirom da neki stručnjaci već dugo tvrde da i Hrvatska ima znatne nekonvencionalne rezerve. Još 2010. Na okruglom stolu u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Arso Putniković, geolog iz Ine Naftaplina, objasnio je da su u dravskoj i murskoj potolini otkrivene nekonvencionalne rezerve plina, odnosno da su eksperimentalnim bušenjem otkrivene velike količine suhog plina s vrlo visokim postotkom metana. Prema Putnikoviću geološke rezerve plina na Koprivničkom bregu iznose 7,8 puta više nego u Molvama, a u murskoj su potolini tri puta veće nego u Molvama, koje su naše najveće kontinentalno plinsko polje, dok bi nekonvencionalnih rezervi plina moglo biti i u istočnoj Podravini, bjelovarskoj sub-potolini i savskoj potolini kao i slabo propusnim pješčenjacima iznad Molva. Ina je, pak, najavila kako namjerava istraživati tri ležišta na pet lokacija u Panonskom dijelu Hrvatske – nekonvencionalne izvore nafte u Posavini, plinske šejlove u Međimurju i slabopropusne pješčenjake u Podravini. Inače, nekonvencionalnim ležištima smatraju se ona ležišta čiji je plin ili naftu nemoguće crpiti konvencionalnim tehnologijama, već u pravilu zahtijevaju kompleksnije tehnologije – kao što su hidrauličko frakturiranje, horizontalno bušenje, multilateralno bušenje i mnoge druge. Postoji više vrsta geoloških struktura koje se smatraju nekonvencionalnim ležištima, no svima im je zajedničko da se radi o golemim zalihama plina s vrlo malim pridobivim količinama i visokim troškovima proizvodnje.

Tijekom posljednjih desetak godina zahvaljujući razvoju tehnologije, naročito u SAD-u koji obiluje takvih rezervama, cijena je znatno pala, no taj se efekt nije prelio na ostatak svijeta. Postoji više razloga za to. U Europi je problem često i regulatorne prirode. Iako neke države, poput Poljske, jako ulažu u razvoj nekonvencionalnih ležišta plina, pojedine članice Europke unije kao što su Francuska i Bugarska zabranile su hidrauličko frakturiranje – ključnu metodu proizvodnje nekonvencionalnih rezervi plina. Radi se o postupku gdje se kroz horizontalne bušotine u podzemlje pod visokim tlakokom utiskuju goleme količine vode, pijeska i kemikalija koje drobe te podzemne geološke formacije i oslobađaju plina koji se nalazi u njima. Ipak, sve je više dokaza koji upućuju na to da se hidrauličkim frakturiranjem zagađju podzemne vode, a činjenica je da to već sad usporava razvoj proizvodnje iz nekonvencionalnih rezervi u Europi. Utoliko, pitanje je koliko se može očekivati od domaćih načazišta te vrste, no zahvaljujući ininim ulaganjima barem će taj odgovor biti nešto jasniji nego ranije.