Nakon izlaska iz operativnog vrha Infobipa, ali ne i iz njegova suvlasničkog kruga, jedan od ključnih ljudi domaće tehnološke scene svoj fokus je s komunikacijskih platformi prebacio na umjetnu inteligenciju i rad s kompleksnim znanjem.

S novom tvrtkom Festina Technology i proizvodom Lexandro, AI platformom namijenjenom radu s dokumentima i znanjem u reguliranim sustavima, Roberto Kutić tek je na početku, a u velikom razgovoru prisjetio se i svojih poslovnih početaka vezanih za pulski Uljanik. Tek nakon toga uslijedio je Infobip, priča iz koje je nastao prvi hrvatski jednorog koji je podigao s bratom Silvijem u malom Vodnjanu. Koliko se Hrvata može pohvaliti suradnjom s Elonom Muskom ili vlasnicima WhatsAppa?

Bolje, brže, drukčije

“U osnovnoj školi svi su htjeli biti nešto “normalno”, profesori, liječnici, a ja sam govorio da ću raditi s mikroračunalima i svi su mi se smijali. Tada sam imao mali Casio na kojem sam u Basicu programirao matematičke račune, igrice, pogađanje gradova, neke gluposti, ali i glazbu. Tada nije bilo igara, morao si ih sam programirati”, kaže Roberto koji je povukao na oca, inženjera strojarstva u pulskom Tehnomontu gdje je vodio projektni ured. Roberto je između FER-a i Fakulteta strojarstva i brodogradnje također izabrao “strojarstvo”, a nakon fakulteta došao je u – Uljanik.

“Praktično sam se odmah uhvatio računala. Gledao sam procese i bilo mi je jasno da se posao projektira i vodi na stari način. Postojao je ogroman jaz između onoga što tehnologija već može i onoga kako mi stvarno radimo. Radio sam s ljudima koji su bili godište mog oca i upravo zato sam puno naučio, i o industriji, i o ljudima, i o disciplini. Vrlo brzo shvatiš da brodogradnja nije romantika čelika, nego matematika sustava: rokova, standarda i pouzdanosti. Uljanik Strojogradnja desetljećima je bila vezana uz vrhunsku globalnu tehnologiju, uključujući proizvodnju velikih brodskih motora po licenci B&W/MAN, što je tražilo industrijsku preciznost i stalnu usklađenost s međunarodnim pravilima struke. U jednom razdoblju, nakon ugovora s B&W-om pedesetih godina, Uljanik se čak navodio kao jedan od dvaju najvećih proizvođača motora po toj licenci u svijetu, uz japanski Mitsui. To dovoljno govori o razini ambicije i standarda tog sustava”.

No, nisu ga fascinirali samo brodovi i motori nego i način rada, sve ono što industriju iz “zanata” pretvara u mjerljiv, ponovljiv i brži sustav. “Uvijek me zanimalo što je novo na tržištu, kako to primijeniti i kako iz toga napraviti prednost: bolji proizvod, brži proces i, na kraju, više. Iako sam tamo došao gotovo automatski, obožavao sam Uljanik. U početku sam bio protiv svega, znaš ono kad si mlad i želiš kontrirati. Ali već prvi dan naišao sam na jednog pametnog čovjeka, nije ni završio fakultet, a tamo je vodio projekte. Dao mi je zaseban zadatak, izračun brodskog mostića.

Pokazao mi je i razglednicu i rekao: ‘Vidiš, zadnji put kad smo to radili, slali su razglednicu jer je čovjek poginuo zbog tog mostića’. Radio sam pet-šest dana, sav sretan došao s rješenjem, a on me upitao: ‘Što ti misliš, pet dana to radiš? Tko će ti to platiti? Ajde, napravi to drukčije’. I ja sam programirao sve u Excelu, spojio s njihovim programima za crtanje i rekao: ‘Gledaj, sad za pet minuta imamo projekt’. Bio je zadovoljan. To mi je bio prvi pravi posao. Nakon toga išao sam dalje, prema Uljaniku u Puli. Tamo sam malo-pomalo došao od običnog inženjera do Uprave firme, s tridesetak godina”.

Čime ste se bavili u Upravi Uljanika?

štedi vrijeme i novac

Stres pri popisu zaliha? Ovo je rješenje koje to rješava jednim skeniranjem

INSPIRACIJA IZ PRIRODE

Zašto nam najbolje misli padaju na pamet kad najmanje radimo?

“Tehnički sam se stalno bavio inovacijama: kako nešto napraviti bolje, kako skratiti put, kako nešto obraditi drukčije. Sve te male inovacije čine veliku razliku, pogotovo u tvornici u kojoj imaš ogromne količine elemenata i novca. Kupiš li jeftinije, montiraš li brže, transportiraš li drukčije, sve to stvara vrijednost. Svaki detalj. I cijeli se život toga držim”.

Platforma za povezivanje

Koliko je Uljanik tada bio otvoren prema svijetu?

“Velika je stvar u Uljaniku bila što to nije bilo zatvoreno brodogradilište: stalno smo radili sa strancima, bilo s naručiteljima brodova, bilo s inženjerima. Imali smo licencu MAN-a i radili brodske motore, a oni su se tada razvijali gotovo jednako brzo kao računala. Bili su to veliki proračuni i sve što sam radio na fakultetu, primjenjivao sam tamo. Ali vrlo brzo vidiš da to dugoročno nema perspektivu. Europa je bila pogrešno posložena. Sjećam se jedne Engleskinje, zapravo Kineskinje, koja mi je govorila: ‘Ovdje će biti restorani, ovdje hoteli, ovdje placevi’, misleći na Uljanik. Tada mi je to zvučalo ludo, ali danas vidiš da je bila u pravu. Znalo se da to nema smisla dugoročno. Svi smo živjeli u nekom lažnom uvjerenju da se to može spasiti”, kaže Roberto Kutić i opisuje scenu nakon koje mu je to postalo potpuno jasno…

“Bili smo u Danskoj 2000. godine, na prezentaciji trendova motorogradnje po licenci MAN B&W. Posjeli su nas za isti stol: Nijemac, Japanac, Korejac, Kinez i ja. I krene razgovor, onako usput, ali zapravo najvažnije pitanje: koliko tko motora radi godišnje. Nijemac prvi kaže: “Mi to više ne radimo već godinama, izašli smo iz toga.” Već tu mi se upali alarm. Korejac kaže: “Tek smo krenuli, radimo 30 do 40 motora godišnje.” Ja ga gledam i pitam: “Čekaj, tek ste krenuli i već ste na 30 – 40?” Japanac kaže: “Mi smo na 50.” Tada već počinjem računati tempo i pitam: “Dakle jedan tjedno?” On mirno kimne, kao da je to najnormalnija stvar. A onda dođe Kinez i kaže: “300.” Gledam ga i kažem: “Čekaj, to je jedan dnevno.”

A on potpuno mirno: “Da, imamo montažne linije, specijalizaciju, tok proizvodnje.” I govori to bez ikakve dramatike, kao da objašnjava vremensku prognozu. I onda me pitaju: “A vi?” Realno, mi smo radili osam godišnje. Ne kažem osam – da ne zvuči premalo u tom društvu – pa tiho izgovorim “fifteen”, petnaest, čisto da ispadne nekakav broj. Nisu me dobro čuli pa sam uzviknuo “fifty”. Oni ostanu ozbiljni, kimnu i čak čestitaju, kao da kažu “dobro je, još držite tempo”. A ja sam u tom trenutku shvatio da je trend otišao u drugom smjeru. Ovo više nije priča o tome tko je najbolji u tradicionalnom smislu. Ovo postaje igra volumena, cijene i industrijske discipline. Tko ima linije, tko ima ritam, tko može standardizirati i izbacivati komade. Pobjednici su tada već bili definirani, samo Europa to još nije htjela priznati”.

Projekt s energijom

Uljanik je, kaže, pokušavao prilagođavati se svakome.

“To ide dok imaš neku ekskluzivnost. Jedna od tih ekskluzivnosti bio je ‘car carrier’, brodovi za prijevoz automobila i kamiona. Oko 70 posto svjetske flote tih brodova u jednom trenutku gradilo se u Uljaniku, mogli su prevoziti i do 9000 automobila. Dakle, imali smo tehnologiju i kvalitetnu radnu snagu. Država je subvencionirala, ali pogrešno, plaćala je postotak na nešto, a ne ono što je trebalo. Naša brodogradnja bila je jedna od najvećih na svijetu, ali glavni problem bile su količine i cijene materijala: nama su materijali bili skuplji nego gotov proizvod kod njih. Prekupci, porezi, Europa… nije bilo prometa za takav tip proizvodnje. I cijela Europa izgubila je brodogradnju, ne samo mi nego i Španjolska, Poljska, Njemačka”.

Unatoč svemu, sviđali su mu se projekti koji su se tada radili…

“Da. Prvo smo gledali kako bolje zavarivati, kako bolje transportirati, kako srediti skladišta, kako nešto riješiti, kako crtati, 3D modeliranje, pa 2D, pa transport, pa obrada informacija. Velika stvar koju je Uljanik po meni imao bila je to što su uvijek imali jako dobre informatičare. A nakon IBM-ovih sustava, oko 2000. prešli smo na nove informatičke sustave: uveli smo Oracle baze i proizvode koji su dolazili iz danskih brodogradilišta, koja su također propala, ali su njihove informatičke firme opstale kroz druge djelatnosti. Mi smo kupili jedan takav sustav i razvijali ga godinama. Bio je stvarno odlično implementiran i osjećalo se da firma jako dobro razumije gdje su problemi i kako baratati podacima. Bilo je jako puno pametnih ljudi, a jedan od njih bio je Izabel Jelenić, s kojim sam radio i kojeg sam poslije doveo u Infobip”.

Priča Infobipa počinje oko 2002. godine kad s pet godina mlađim bratom Silvijom pokreće projekt koji je za to vrijeme bio ispred svog konteksta – platformu koja je trebala digitalno povezati građane i lokalne institucije kroz jedinstveni komunikacijski sustav.

“Bilo mi je jasno da to nije još jedna web-stranica, nego nova vrsta infrastrukture za grad, način da informacija putuje brzo, masovno i ciljano. To je bio tip društvene mreže prije Facebooka. Svaki građanin imao je profil, slike, prijatelje, mogao si komunicirati porukama, chatom, SMS-om, međusobno i s gradom, sa službama i udrugama. Ideja je bila da sve postane virtualno i lako dostupno putem novih tehnologija. Prvi korak bila je prezentacija u općini. Sjeli smo, razradili koncept i otišli ga predstaviti Gradu Vodnjanu. Grad je projekt prihvatio i dao zeleno svjetlo. To uvijek naglašavam: bez te otvorenosti lokalne zajednice teško bi se ideja pretvorila u stvaran sustav. Kada ti Grad tada kaže “idemo”, dobiješ potvrdu i energiju. A onda se dogodilo ono što obilježava sve rane tech priče: okupili smo ljude. Uključili su se entuzijasti, Silvijevi i moji prijatelji. Nije to bio projekt s budžetom, nego projekt s energijom. Svaki je donosio nešto svoje, dio koda, dizajn, ideju kako to približiti ljudima”.

Tehnički je to izgledalo tako da su napravili vlastiti multijezični modularni web sustav i cijelu logiku “virtualne zajednice”: profile građana, gradskih odjela i udruga, prijatelja grada, direktnu komunikaciju, e-mail i chat, slanje slika… Imali su, kaže, i kamere s pogledom na Vodnjan te svojevrsni virtualni GIS, svatko se mogao “smjestiti” na kartu, u neku kuću, i imati svoje virtualno mjesto.

“Uz to postavili smo i javne info kioske kako bi informacije i usluge bile dostupne i onima koji kod kuće nisu imali računalo ili internet. Internet je u 2002. bio skup i spor, često je zauzimao telefonsku liniju, ali SMS je bio kanal koji je radio uvijek i ljudi su ga prihvatili nevjerojatno brzo. U jednom trenutku sustav je koristilo gotovo cijelo mjesto, oko 6000 ljudi. Neki su čak mislili da im poruke šalju stvarni ljudi pa su se javljali i zahvaljivali”.

Koliko je taj projekt bio važan za kasniji razvoj?

“Virtualna općina Vodnjan nije bila samo lokalna inicijativa, nego projekt ispred svog vremena: jedan od pionirskih pokušaja da se u jedinstven sustav spoje web i mobilna komunikacija – internet i SMS – i da građani dobiju ono što danas uzimamo zdravo za gotovo: informaciju i interakciju s gradom ‘u džepu’, odmah i masovno. SMS je u toj priči bio ključan. I danas mu je utjecaj ogroman jer je to jedan od najstandardiziranijih kanala: protokoli su jasni, zna se što je poslano, što je isporučeno i što se vraća, pa možeš precizno mjeriti učinak – od prodaje do korisničke podrške. WhatsApp i Viber preuzeli su dio svakodnevne komunikacije, ali nisu ‘ubili’ SMS: on je ostao pouzdan, transakcijski kanal. Projekt nije bio zamišljen kao komercijalni proizvod, ali je bio presudan kao dokaz koncepta, pokazao je da se komunikacija može digitalizirati i skalirati. Otvorio je put novim projektima, novom načinu razmišljanja i, na kraju, platformi koja je izrasla u cijelu industriju”.

Infobip se rađa kad 2003. godine brata Silvija upoznaje s Izabelom, developerom iz Uljanika…

“Nakon nekoliko iteracija postalo nam je jasno da je SMS komunikacija, tada još nova i podcijenjena, pravi smjer. Digitalna i mobilna komunikacija neće ostati samo zgodna novost, nego će postati infrastruktura poslovanja i javnog života. Zato smo prve projekte nudili gradovima, općinama, udrugama, knjižnicama, klubovima, svima koji su trebali brz i pouzdan način da dođu do ljudi, masovno, ciljano i odmah. Kad smo shvatili da komunikacija postaje programabilna, bilo je logično da krenemo graditi platformu. Platforma mijenja sve: umjesto da svaki klijent znači novi projekt od nule, platforma ti omogućuje skaliranje. Iz te logike nastaje CPaaS”.

Pobjeđuješ ako si na terenu

Kaže da je ključ uspjeha IT kompanije prodati puno, a raditi uvijek isto – kao što su Kinezi radili s brodovima.

“Velika prekretnica bila je kad smo prešli s prodaje rješenja na prodaju platforme. To je komunikacijska platforma kao servis, još od 2004. godine. Sjećam se kad smo predložili tadašnjem gradonačelniku Pule, dr. Lucianu Delbiancu, da cijelom gradu čestitamo Božić SMS-om. Poslali smo oko 30 tisuća poruka. Ljudi su se javljali, reakcije su bile pozitivne. To je bio trenutak vjere u tehnologiju”.

Kako tih godina nije bilo puno novca, a kultura plaćanja u Hrvatskoj bila je loša, brzo su se okrenuli stranim tržištima.

“Prava eksplozija dogodila se nakon 2008./2009., kad smo otvorili ured u Zagrebu i potom po svijetu. Jer možeš biti najbolji, ali ako nisi blizu čovjeka, onda ništa. Tada počinje razdoblje koje nazivam “škola svijeta”: putovanja, otvaranje tržišta i stalno testiranje vlastitih granica, Afrika, Azija, SAD, Bliski istok, Latinska Amerika. Vidjeli smo gdje su potencijali i shvatili vrlo brzo da je Hrvatska premalo tržište, jednostavno nije skalabilno. Ako želiš biti velik, moraš igrati globalno. No globalno se ne osvaja samo prodajom nego i istodobnim skaliranjem tehnologije i organizacije. Bili smo tehnički brzi i bili smo brzi u reakciji. Ako je klijent bio u São Paulu, išli smo u São Paulo. Ako je bio u Dubaiju, išli smo u Dubai. Ništa nije bilo predaleko. U toj fazi moraš biti tamo gdje je problem jer tako učiš i tako pobjeđuješ. U praksi je to značilo stalno putovanje i stalno “terensko” dokazivanje: razgovori s telekomima, partnerima i klijentima, rješavanje integracija na licu mjesta, prilagodba lokalnim pravilima i tržišnim navikama te direktna komunikacija s tehnikom oko novih zahtjeva koje platforma mora progutati”.

Trenutak kad je akviziran Twitter spojio ga je s – Elonom Muskom, danas najbogatijim svjetskim poduzetnikom…

“Twitter je s nama radio godinama. Musk je intelektualno izuzetno visoko, ali emotivno vrlo nisko. On sve gleda drukčije. Računa “što ako” scenarije: što ako ovo nemam, što ako ono nemam. Njemu je sigurnosni sustav SMS poruka bio preskup i isključio ga je iako je znao da će nastati kaos s lažnim računima. Nama je osobno slao pismo, a mi smo mu objašnjavali zašto je to važno, i tu je komunikaciju koristio za svoje javne objave kako operateri kradu od njega. Postoji i anegdota, ne znam je li istinita, da je s nećakom u privatnom avionu zaključio da mu ne trebaju tri data centra. Otišli su do benzinske pumpe, kupili kliješta i doslovno presjekli neke instalacije da bi uštedio desetke milijuna. On ne priznaje greške, za njega su to lekcije. Ne kaže da je pogriješio, nego da je učio”.

Zbog WhatsAppa su, kaže, otišli u Silicijsku dolinu…

“Došli smo odjeveni kao pingvini, u odijela i kravate, a vlasnici, Brian i Jan, bili su u japankama i kratkim hlačama. Bili su tada mala firma s dvadesetak ljudi, ali rasli su ludo: milijuni poruka mjesečno, pa dnevno. Pitao sam ih kako misle to monetizirati, a oni su mi odgovorili: “Sad nam je bitno da rastemo, naplata će doći poslije.” Dakle, oni su prvo stvorili mrežu, pa tek onda razmišljali o novcu. I bili su u pravu: danas je WhatsApp jedno od glavnih komunikacijskih sredstava čovječanstva. Poslije su prodali firmu za 19 milijardi dolara”, kaže Roberto Kutić koji se ne boji umjetne inteligencije. Dapače…

“AI automatizira znanje. Prije smo automatizirali mehanički rad, sada intelektualni. Kad radiš s AI-em, tri ili deset puta si jači i brži. Doći će roboti i raditi poslove koje mi ne želimo. Stvorit će se novo društvo, nove norme i vrijednosti. Kao i tijekom povijesti, svaka velika promjena stvara novi poredak. Je li ovo veća promjena od pojave interneta? Puno veća. Internet je bio ogromna promjena, ali ovo je nova industrijska revolucija”.