Sve veće cijene hrane, uzrokovane nemirima na Bliskom istoku te sve većim rastom globalnoga stanovništva, povećale su potražnju za sojom. To je posebice izraženo u Južnoj Americi, koja je jedna od svjetskih žitnica. Reuters navodi primjer Argentine, u kojoj je u posljednjih 10 godina došlo do velike ekspanzije soje, na uštrub kukuruza i pšenice. Tako se navodi da su procjene za 2013./14. oko 20,65 milijuna hektara površina pod sojom i samo šest milijuna pod kukuruzom te 3,4 milijuna hektara zasijanih pšenicom.

Površine pod sojom u deset su godina narasle sa 14,5 na 20,65 milijuna hektara. Istodobno su se površine pod pšenicom prepolovile, sa šest milijuna na 3,4 milijuna hektara. Kukuruzne površine u samo godinu smanjene su za gotovo pola milijuna hektara.

Iako je takva podjela kultura isplativa za poljoprivrednike, zbog velike potražnje za sojom, stručnjaci upozoravaju na to da je trend neodrživ te da će dovesti do pretvaranja plodnog argentinskog pampasa u pustinju. Kako bi, naime, zemlja dugoročno ostala plodna i kvalitetna, potreban je plodored – pravilna prostorna i vremenska izmjena usjeva. Ako se predugo forsira jedna kultura, dolazi do preeksploatacije i isušivanje zemlje, koja ostaje bez humusa. Takve površine imaju slabu kvalitetu, a daljnja proizvodnja na njima je moguća samo uz “doping”, masovnu primjenu mineralanih dodataka, hebricida i navodnjavnje.

Neodrživo gospodarenje

Kolika je vjerojatnost da se danas plodne površine u Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji i Europi masovnom eksploatacijom jednoga dana pretvore u pustinje, pitali smo Dražena Šimlešu, sociologa s Instituta Ivo Pilar, koji se bavi poljoprivrednom geopolitikom.

Šimleša smatra da je širenje pustinja zbog neodrživoga gospodarenja poljoprivrednim tlom samo jedna od katastrofalnih posljedica takva odnosa prema okolišu, hrani i na kraju nama samima. “Općenito je tlo sve slabije kvalitete i umorno od našeg iscrpljivanja, a imamo i sve više tzv. mrtvih zona, područja na kojima je tlo toliko osiromašeno da ga više nikakva gnojiva ili slične kemikalije ne mogu učiniti opet kvalitetnim za proizvodnju hrane. Od tla smo učinili ovisnika kojem stalno trebaju novi i novi unosi kemijskih sredstava da može funkcionirati, da može raditi ono što bi i inače radilo. Kako znamo da svaka ovisnost ima negdje svoj kraj, ovdje je kraj u pustinjama”, procjenjuje Šimleša.

Darko Zaor, poljoprivredni konzultant specijaliziran za ekologiju s uredima u Zagrebu i Amsterdamu, smatra da je situacija s održivošću poljoprivrednog zemljišta, kako u Europi, tako i u Hrvatskoj, prilično loša. Najveći problem vidi u sve manjem stočnom fondu i sve većim koncentriranim farmama, čime se smanjuje baza za stajsko gnojivo, koje je jedina garancija da se u zemlji održi humus koji poljoprivrednom zemljištu daje kvalitetu.

“Humus je blago zemlje. Ono što je za banke zlato, to je za zemlju humus”, slikovito objašnjava Zaor. I on smatra da je za kvalitetu zemlje problematična i sve veća koncentracija na nekoliko kultura: najčešće kukuruz, pšenicu i soju.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

U zamci GMO-a

“U Hrvatskoj se na dvije glavne kulture, pšenicu i kukuruz, odnosi gotovo 60 posto poljoprivrednih površina. To su kulture koje isušuju zemlju i uništavaju humus. Slabo se poštuje plodored i zemlja je sve kiselija, žedna i jalova. Sljedeće generacije morat će ulagati puno više u navodnjavanje, gnojenje i herbicide da bi zadržale današnju razinu proizvodnje hrane. Usto, ovakva zemlja postaje nepogodna za uzgoj velikog broja kultura, koje će nam se jednog dana možda učiniti zanimljivijima i isplativijima. Idemo prema ‘doping poljoprivredi’, koja ne može funkcionirati bez mineralnih dodataka i herbicida”, kaže Zaor.

U bližoj budućnosti, napominje Znaor, hrvatska zemlja neće se pretvoriti u pustinju, no siguran je da će za generaciju ili dvije biti gotovo nemoguće išta više proizvoditi bez glomaznih zahvata u navodnjavanje i velikih inputa kroz mineralna gnojiva i herbicide. Cijene hrane na taj će način sigurno porasti, a profitirat će naftna i kemijska industrija, koje proizvode umjetna gnojiva i herbicide te koncesionari vodnoga gospodarstva. Darko Zaor objašnjava da se već u Hrvatskoj zamjećuje sve veća primjena umjetnih gnojiva, a očekuje da će se trend rasta njegove primjene nastaviti i u idućem razdoblju.

Ovaj poljoprivredni stručnjak stavlja Hrvatsku u kategoriju zemalja poput Mađarske i Francuske, koje su posljednjih desetljeća jako devastirale kvalitetu poljoprivrednog zemljišta. Kao suprotne primjere navodi Austriju i Sloveniju, koje su, ponajprije orijentacijom na disperzirano stočarstvo, omogućile široku primjenu organskog gnojiva na svojim njivama, što je održalo kvalitetu zemlje. Iako neke zemlje izlaz za probleme s kvalitetom poljoprivrednog zemljšta nalaze u GMO tehnologiji, Zaor kaže da je riječ o opasnoj zamci iz koje se kasnije teško može naći izlaz.

“GMO vjerojatno može dati neke rezultate u prvih nekoliko godina primjene. No, nakon toga se događa da se zemlja potpuno kontaminira s GMO sjemenom i na njoj više ništa nije moguće uzgajati osim samog GMO-a, naravno uz enormne troškove takve proizvodnje. S druge strane, sjeme s GMO polja vrlo se lako, a čemu smo svjedoci u mnogim zemljama svijeta, kroz zrak širi na sve ostalo zemljište i kulture te i tamo onemogućuje normalnu proizvodnju hrane, a u konačnici se uništava bioraznolikost, koja je danas veliko bogatstvo svijeta.

FAO: Hrvatska 97.

Mjerila za izračun ukupnih poljoprivrednih površina razlikuju se ovisno o izvoru, ponajprije zbog različitih kriterija koji se uzimaju u obzir. Prema podacima FAO-a, Agencije za hranu Ujedinih naroda, danas u svijetu postoji 17,3 milijuna kvadratnih kilometara poljoprivrednog zemljišta, što predstavlja 11,61 posto ukupne površine kopnenog dijela planeta. Najviše poljoprivrednih površina imaju Sjedinjene Američke Države: 1,67 milijuna kvadratnih kilometara ili 18,2 posto ukupnog teritorija. Slijede Indija sa 1,53 milijuna, Kina sa 1,5 milijuna te Rusija, koja može poljoprivredno kultivirati 1,2 milijuna svojeg teritorija. Brazil ima duplo manje poljoprivrednog zemljišta nego Rusija, a slijede Kanada, Australija, Ukrajina, Indonezija i Nigerija. Hrvatska prema ovoj statistici drži 97. mjesto u svijetu s 15.800 četvornih kilometara plodnog tla.

Ako bi se gledao postotak iskorištenosti vlastitog teritorija za poljoprivrednu proizvodnju, lider je Bangladeš, koji sa svojih 101.000 kvadratnih kilometara obrađuje 68,6 posto svojeg teritorija. Slijede Moldavija sa 63,3 posto, Azerbajdžan sa 58,5 posto, Ruanda sa 55,8 te Ukrajina sa 55,3 posto poljoprivrednog zemljišta u odnosu na ukupni teritorij.

Statistički zavod Europske unije, Eurostat, pak, navodi kako se na poljoprivredno zemljište u Europskoj uniji odnosi 47 posto od ukupno 4,38 milijuna kvadratnih kilometara njezine površine. Najveća poljoprivredna zemlja je Francuska sa 32,9 milijuna hektara poljoprivrednih površina. Slijedi Španjolska sa 25,4 i Njemačka sa 21,3 milijuna hektara. Poljska, Italija i Rumunjska imaju od 19,7 do 13,6 milijuna hektara. Hrvatska prema tom izvoru pod poljoprivrednim zemljištem ima 2,3 milijuna hektara. No, posljednji podaci Ministarstva poljoprivrede, s kojima se išlo i prema EU, kažu kako Hrvatska danas ima 2,69 milijuna hektara poljoprivrednih površina. Od toga se obrađuje oko 1,2 milijuna hektara.

Hrvatska poljoprivredna proizvodnja

Pali na 3,24 milijuna hektara

Statistika Ministarstva poljoprivrede pokazuje da smo u posljednjih 100 godina gotovo konstantno smanjivali poljoprivredne površine. Tako je 1910. na prostoru današnje Hrvatske bilo ukupno 3,45 milijuna hektara zemljišta. Najviše, 1,72 milijuna hektara, odnosilo se na obradive površine, a 1,52 milijuna na oranice i vrtove. Bilo je 1,24 milijuna hektara pašnjaka, 462 tisuća hektara livada, 133 tisuća hektara vinograda i 62 tisuće hektara voćnjaka. Do 1939. godine ukupne su se poljoprivredne površine povećale na 3,52 milijuna hektara. No, 50 godina kasnije, 1989. godine, hrvatska je poljoprivreda pala na 3,24 milijuna hektara. Godine 2001. Ministarstvo poljoprivrede bilježi 3,16 milijuna hektara, od čega 1,61 milijun obradivih površina, 1,16 milijuna hektara pašnjaka, 1,46 milijuna hektara oranica i vrtova te 70 tisuća hektara voćnjaka i 59 tisuća vinograda.