Fenomen inflacije opterećuje nas već petu godinu, a čini se da nas ta tema neće “mimoići” ni u godinama koje dolaze. I dok posljednji podaci sugeriraju kako se inflacija ipak hladi, najnovija kretanja na energetskim tržištima sugeriraju da ćemo u bliskoj budućnosti ponovno svjedočiti obrnutom trendu. Iako će većina domaće javnosti za rast cijena koji se dogodio posljednjih godina okriviti euro, novija istraživanja upućuju na to da je on bio najmanji krivac te da je lista uzročnika podugačka, a posljedice za gospodarstvo prilično ozbiljne.
O tome je nedavno u svojem znanstvenom radu progovorio ekonomist, izvanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te član HAZU-a Vladimir Arčabić, koji je detaljno usporedio inflatorna kretanja u Hrvatskoj i ostatku Europe te zamijetio kako je Hrvatska, vjerojatno jedina u Europi, nakon početne, postpandemijske inflacije, kasnije zabilježila još jedan val rasta cijena, i to s posve drukčijim uzročnicima. Stoga smo upravo s Arčabićem odlučili napraviti veći razgovor fokusiran na inflatorna kretanja i njegove uzroke.
Često govorite o dvije inflacije u Hrvatskoj. Možete li to malo podrobnije objasniti?
Inflacija je samo jedna, ali je imala dva uzroka. Prva koja se javila u 2022. godini bila je primarno uzrokovana inozemnim faktorima: pucanjem dobavnih lanaca zbog sporog oporavka nakon pandemije i rastom cijena energenata zbog rata u Ukrajini. Ona je brzo i snažno zahvatila sve zemlje Europske unije, uključujući i Hrvatsku. Tada je bio i vrhunac inflacijskog vala kada je inflacija poprimala vrijednosti do 13 posto. Cijene su rasle i u ostalim zemljama EU-a, ali su u Hrvatskoj rasle nešto iznad prosjeka.
Druga inflacija traje od druge polovice 2024. naovamo. U tom je periodu rast cijena u Hrvatskoj sporiji u odnosu na prvu inflaciju, ali Hrvatska više nije usklađena s europodručjem te dolazi do značajnijeg razilaženja. Razmjer tog razilaženja vidljiv je i danas: u lipnju 2026. inflacija u Hrvatskoj iznosila je 4,2 posto mjereno harmoniziranim indeksom, dok je u europodručju bila 2,8 posto. Višu stopu od nas imale su samo Litva i Bugarska, a u širem EU okviru i Rumunjska. Stoga, temeljni uzrok druge inflacije treba tražiti u domaćim faktorima. To je, prije svega, “pregrijavanje” domaćega gospodarstva uzrokovano zategnutim tržištem rada i povećanom agregatnom potražnjom. Pojednostavljeno rečeno, možemo reći da je prva inflacija uzrokovana inozemnim faktorima, i to dominantno rastom troškova (cost-push inflation), a druga domaćim faktorima, i to dominantno rastom potražnje (demand-pull inflation).
Danas možemo govoriti i o trećoj inflaciji, budući da je rat na Bliskom istoku (sukob SAD-a i Izraela s Iranom i blokada Hormuškog tjesnaca) ponovno izazvao rast cijena nafte te je putem rasta troškova utjecao na rast cijena u Hrvatskoj i ostalim zemljama EU-a i svijeta. Brojke to dobro ilustriraju: Brent je u travnju dosegnuo vrhunac iznad 126 dolara po barelu, a i nakon privremenog sporazuma SAD-a i Irana u srpnju se drži oko 89 dolara, gotovo 50 posto više nego na početku godine. Kroz Hormuški tjesnac prolazi oko petina svjetske nafte pa je prijenos na europske cijene energije gotovo trenutačan. U Hrvatskoj su u lipnju cijene energije bile 13,2 posto više nego godinu prije i bile su najveći pojedinačni generator inflacije. Uzrok je, kao i kod prve inflacije, inozemni i dolazi sa strane ponude. Hrvatska po tom pitanju ne može mnogo učiniti.
Hoće li domaća inflacija ostati dugoročan problem i o čemu to ovisi?
Inflacija je po svojoj prirodi perzistentna, što znači da se zadržava. Rijetko kad je prisutna tek nekoliko mjeseci. Ali, u isto vrijeme, ona je rijetko dugoročan fenomen, tipa desetak godina. Međutim, trenutačna situacija je prilično kompleksna pa se može reći da je postala srednjoročni fenomen koji traje već gotovo pet godina.
U ovome slučaju, inflacija je počela ubrzavati krajem 2021. godine i iznad je ciljane razine od dva posto do sada. Međutim, razlog tome je činjenica da se uzroci inflacije izmjenjuju, što je nalik borbi s višeglavim čudovištem. Nakon što su se poslije pandemijskog razdoblja posložili dobavni lanci, došlo je do rata u Ukrajini. Nakon što je prvotni val neizvjesnosti i rasta cijena energenata zbog rata došao do svog vrhunca, javlja se problem pojačane potražnje u Hrvatskoj. Nakon što se problem pojačane potražnje počeo smanjivati, dolazi do rata na Bliskom istoku. I tako redom…
Stoga, možemo zaključiti sljedeće. Inflacija neće biti dugoročan problem, ako se stabilizira geopolitička situacija. Međutim, upravo se nalazimo u razdoblju najviše geopolitičke neizvjesnosti u posljednjih 50 ili više godina pa je, nažalost, za očekivati neke daljnje šokove sa strane ponude.
HNB u svojoj posljednjoj projekciji za 2026., 2027. i 2028. godinu prognozira inflaciju od 4,9, 3,1 i 2,7 posto u sklopu temeljnog scenarija. Nepovoljni scenarij uzima u obzir više cijene energenata te potencijalno dulje trajanje sukoba na Bliskom istoku.
U nepovoljnom scenariju, stope inflacije iznosile bi 5,2, četiri i 2,7 posto za razdoblje od 2026. do 2028. Prema obje projekcije, inflacija će se u iduće tri godine smanjiti i približiti ciljanoj razini od dva posto, premda će i dalje biti nešto povišena.
Jasno je da bespovratna sredstva iz EU fondova imaju pozitivan učinak na gospodarski rast, razvoj i koheziju. No, i EU fondovi zapravo utječu na rast inflacije. Kako?
Kao što je spomenuto, znatan dio inflacije u Hrvatskoj je izazvan pojačanom potražnjom. Bespovratna sredstva iz EU fondova ulažu se u infrastrukturu, znanost i istraživanje, ljudske potencijale te regionalne projekte, među ostalim. Sve to dovodi do rasta investicija ili direktnih plaćanja (plaće i ostale naknade) što dodatno hrani potražnju.
Sredstva iz EU fondova su značajna. U 2020. godini iznosila su ukupno oko deset posto BDP-a, a 2024. to je već bilo u iznosu od 16 posto BDP-a. To su prilično velike brojke. Za usporedbu, turizam u Hrvatskoj iznosi između 15 i 20 posto BDP-a.
Definitivno postoje sukobljeni ciljevi (trade-off) između gospodarskog rasta i inflacije koje uzrokuju sredstva iz EU fondova. Najveći problem je vremenski okvir koji je nepovoljan s gledišta inflacije jer se sredstva moraju iskoristiti unutar zadanog razdoblja kako ne bi ostala neiskorištena. Sukobljeni ciljevi javljaju se između maksimalno učinkovitog korištenja bespovratnih sredstava i dodatnog ubrzavanja inflacije.
Koliku u svemu tome ulogu ima rast plaća, posebno onaj koji se dogodio u proljeće 2024. godine?
Prije odgovora na to pitanje, volio bih dati malo širi kontekst. Istina je da se rast plaća u javnom sektoru iz 2024. godine često spominje kao glavni krivac inflacije, ali priča iza toga je nešto dublja. Najprije, inflacija koja je počela krajem 2021. godine znatno je smanjila kupovnu moć građana jer su se realne plaće smanjivale. Kumulativni rast cijena od 2022. do danas veći je od 30 posto. Drugo, prirodno je da radnici i sindikati traže rast plaća kako bi zaštitili realnu kupovnu moć. Međutim, u Hrvatskoj je situacija bila još složenija jer je tržište rada izrazito napeto. To znači da postoji manjak radnika na tržištu rada ili, pojednostavljeno, da sve više radnih mjesta “lovi” sve manje slobodnih radnika.
Nezaposlenost se pritom stabilizirala na razini od oko pet posto, što je za Hrvatsku povijesno niska razina. Kada je nezaposlenost tako niska, poduzeće novog radnika u pravilu može dobiti samo tako da ga preplati konkurenciji. U takvoj situaciji događa se da plaće rastu kako bi se privukli najbolji radnici. To je karakteristično za privatni sektor, ne toliko za javni. Treće, s obzirom na skroman rast plaća u javnom sektoru u prethodnom periodu, zahtjevi sindikata bili su na čvrstim temeljima. Četvrto, od 2022. naovamo najsnažnije su rasle najniže plaće (prvi decil, odnosno donjih 10% najnižih plaća). To upućuje na to da su najveći rast plaća doživjeli radnici s najnižim primanjima, koji su ujedno pretrpjeli i najveći gubitak kupovne moći. Takva dinamika je pravedna i očekivana. Međutim, to može imati i inflatorne učinke jer se takve plaće često troše na osnovne proizvode s relativno neelastičnom potražnjom.
Kombinacija sva četiri faktora može se svesti na sljedeće: zbog gubitka realne kupovne moći, postojao je pritisak na rast plaća koji je bio dodatno pojačan zategnutim tržištem rada. Rast nekih (najnižih) plaća, iz nužde se prelijeva direktno u potrošnju, što dodatno hrani inflaciju. Ako se izolirano promatraju plaće u javnom sektoru, one su imale određen, ali ograničen učinak. Prvo, ukupna masa plaća u javnom sektoru je značajno niža od mase plaća u privatnom sektoru. Drugo, rast plaća u javnom sektoru vrlo se slabo odražava na porast cijena u javnom sektoru. Prema provedenoj analizi kolegice Ozane Nadoveze s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, rast plaća u javnom sektoru objašnjava oko četvrtine hrvatske inflacije. Konkretno, inflacija u 2024. godini iznosila je oko četiri posto, a rast plaća u javnom sektoru objašnjava najviše jedan postotni bod tog rasta, što je otprilike četvrtina ukupne inflacije.
Plaće u privatnom sektoru su snažnije korelirane s inflacijom i reagiraju prije onih u javnom sektoru. Kako to objasniti?
Vrlo jednostavno, u privatnom sektoru plaće su direktni trošak. Zbog rasta plaća javlja se prostor za povećanjem cijena kako bi se uskladili troškovi i prihodi. Osim toga, radnici u privatnom sektoru su nešto fleksibilniji pa se, kako bi se izbjegla fluktuacija radne snage, često porast plaća u jednom poduzeću prelijeva na porast plaća u drugima.
Sve to dovelo je i do pada konkurentnosti. Kako se taj fenomen može ‘liječiti’?
Brži rast cijena u odnosu na vanjskotrgovinske partnere znatno šteti konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva. Najjednostavnije, cjenovna konkurentnost gospodarstva mjeri se pomoću realnog deviznog tečaja, koji je odnos domaćih i stranih cijena korigiran za nominalni tečaj. Budući da je većina naših trgovinskih partnera unutar europodručja, naš je realni devizni tečaj doslovno domaće cijene/strane cijene. Ako naše cijene rastu brže od inozemnih, postajemo skuplji. To se već sada vidi u raspravama o uspješnosti našeg turizma gdje se uspoređuju cijene u Hrvatskoj i konkurentskim destinacijama poput Crne Gore, Albanije, Grčke ili Italije.
Ako se promatra hrvatski realni devizni tečaj, lako je uočiti da se konkurentnost našega gospodarstva vratila na razinu iz 2009. godine, dakle, s početka globalne financijske krize. To je općenito loša vijest. Lijek za povratak konkurentnosti nije jednoznačan. Može se jačati necjenovna konkurentnost, što znači da se kupuje brend, a ne neki generički proizvod. Primjerice, u kontekstu turizma, Dubrovnik ima necjenovnu konkurentnost jer, bez obzira na cijenu, turisti dolaze vidjeti baš Dubrovnik. Slična analogija može se iskoristiti i za ostale proizvode i usluge. Što se tiče cjenovne konkurentnosti, ona se teoretski može korigirati promjenama nominalnog tečaja, ali zbog članstva u europodručju taj instrument više nemamo. Jedini način prilagodbe je da naše cijene rastu sporije od naših konkurenata, što u pravilu znači niže troškove i niži rast plaća u idućem periodu.
Vidljivo je da su javni prihodi prilično stabilni, dok javni rashodi pokazuju nešto brži rast u postpandemijskom periodu. S obzirom na aktualno usporavanje gospodarstva, je li realno očekivati neki oblik stezanja remena na razini države?
Dobra fiskalna politika treba biti kontraciklična, odnosno da ide u suprotnom smjeru od poslovnog ciklusa. Hrvatsko gospodarstvo trenutačno je i dalje u fazi ekspanzije gdje raste BDP pa bi fiskalna politika zaista trebala reagirati smanjenjem rashoda i povećanjem prihoda. Nakon rasta BDP-a od 3,4 posto u 2025., Europska komisija za ovu godinu prognozira 2,7 posto, a za 2027. 2,5 posto. Dakle, usporavanje, ali i dalje rast. Istodobno je manjak državnog proračuna u 2025. dosegnuo tri posto BDP-a, čime je prostor za dodatno popuštanje praktično zatvoren. Naravno, u praksi je tu mnogo ograničenja.
Rast plaća u javnom sektoru, obnova nakon potresa, projekt NPOO-a (Nacionalni plan oporavka i otpornosti), sve to stvara određeni pritisak na proračun. Stoga, nositelji fiskalne politike trebali bi izaći s paketom mjera za ograničavanje rashoda i povećanjem ili stagnacijom prihoda. Takve se mjere i donose, primjerice, zadnji antiinflacijski paket, koji je, doduše, izazvao brojne kontroverze vezano uz tretman obrtnika i malih iznajmljivača. Vjerujem da će revidirana verzija tog paketa donijeti nešto konzervativnije mjere na zadovoljstvo većine aktera, ali s istim ciljem – kontracikličkim djelovanjem i stabilizacijom inflacije.
Možemo li uopće predvidjeti inflatorna kretanja u 2027. godini? Nekako se čini da se teme inflacije nećemo tako brzo riješiti….
Kako sam već i naveo, HNB u svojoj posljednjoj projekciji za 2026., 2027. i 2028. godinu prognozira inflaciju od 4,9, 3,1 i 2,7 posto u sklopu temeljnog scenarija. Nepovoljni scenarij uzima u obzir više cijene energenata te potencijalno dulje trajanje sukoba na Bliskom istoku. U nepovoljnom scenariju, stope inflacije iznosile bi 5,2, četiri i 2,7 posto za razdoblje od 2026. do 2028. Prema obje projekcije, inflacija će se u iduće tri godine smanjiti i približiti ciljanoj razini od dva posto, premda će i dalje biti nešto povišena.
