Korupcija je najveći hrvatski problem, veći od inflacije, siromaštva, nezaposlenosti, kriminala… Smatra tako svaki treći Hrvat, pokazuje istraživanje zagrebačkog Ekonomskog instituta i Hendala, a koje je provedeno u listopadu i studenom prošle godine.

Koliko korupcija muči Hrvate posebno dočarava podatak da je i u vrijeme najvećeg rasta cijena u posljednjih 28 godina (prešla je 13%) i dalje problem broj jedan, ispred narušavanja životnog standarda.

Koliko god to velik problem bio, građani se nisu skloni s njim boriti. Primjerice, najefikasniji bi model bio prijaviti korupciju. No tome, pokazuje istraživanje, nisu skloni.

Preko veze i u Šume
Korupcija je velik problem i poslovnom sektoru prema čijoj se percepciji izrađuje indeks korupcije Transparency Internationala. Doduše, prema netom objavljenom izvješću, poslovni sektor stanje korupcije u Hrvatskoj ocjenjuje nešto boljim nego 2021. jer smo se pomaknuli za šest mjesta na ljestvici.

Sudeći po značaju koji građani daju korupciji, možemo zaključiti da je ona široko rasprostranjena praksa u Hrvatskoj. Doduše, političari se “trude” da tako i bude. Upravo objavljene poruke na najvišim razinama dobro dočaravaju do koje to razine ide. Prema istima ispada i da za pripravničku poziciju u Hrvatskim šumama morate poznavati visokopozicionirane državne dužnosnike.

A građani, pokazuje istraživanje Ekonomskog instituta i Hendala, imaju vrlo rigorozne stavove prema korupciji. Tako nalaze vrlo malo opravdanja za nuđenje mita profesorima kako bi im djeca imala bolji tretman u školi, za političko nasilje, primanje mita na radnom mjestu, ali i za uzimanje državne naknade na koju nemaju pravo.

Nešto opravdanijim, ali i dalje vrlo neopravdanim, smatraju plaćanje na ruke da bi se izbjegli porezi, neplaćanje karte u javnom prijevozu ili laganje za vlastite interese. To ujedno navode i kao najraširenije koruptivno ponašanje.

Očekivano, građani procjenjuju da drugi imaju višu stopu tolerancije prema korupciji od njih samih. Najkorumpiranijim institucijama u Hrvatskoj pak smatraju lokalnu samoupravu, Vladu i ministarstva. Slijedi sudstvo, pa političke stranke i Sabor. Škole, sveučilišta i sindikate građani ocjenjuju kao najmanje korumpiranima.

Slučajevi Đerek i Cvrtila
No koliko god da im je korupcija problematična, istraživanje pokazuje i da su građani indiferentni te imaju neutralan stav prema njenom prijavljivanju.

”To je dosta zabrinjavajuće s obzirom na to da bi stav o prijavljivanju korupcije, u cilju njezinog suzbijanja, trebao biti dosta jasan. Zabrinjavajuće je i da se građani uglavnom slažu da će požaliti svatko tko prijavi korupciju, što samo daje jači zamah širenju korupcije”, upozorava Bruno Škrinjarić, znanstvenik s Ekonomskog instituta.

To im, uostalom, potvrđuju brojni poznati primjeri, od Maje Đerek koja je prijavila kriminal u Državnim nekretninama i Andrijane Cvrtile koja je prijavila kriminal u kutinskoj Eko Moslavini. Sve navedeno, upozorava Škrinjarić, govori o nemogućnosti institucija da adekvatno i pravovremeno zaštite sve koji javno istupe i ukažu na postojanje korupcije.