U eri digitalnih usluga i modernih identifikacijskih isprava, mnogi građani smatraju domovnicu birokratskim reliktom prošlosti, dokumentom koji skuplja prašinu u ladici s ostalim starim papirima. Službeni stav države naizgled potvrđuje takvo razmišljanje. Naime, prema važećim propisima, hrvatsko državljanstvo primarno se dokazuje važećom osobnom iskaznicom, putovnicom ili, u specifičnim slučajevima, vojnom iskaznicom. U teoriji, za većinu svakodnevnih potreba, od otvaranja bankovnog računa do prelaska granice unutar Europske unije, osobna iskaznica sasvim je dovoljna. Time se stječe dojam da je domovnica, nekadašnji temeljni dokaz pripadnosti državi, izgubila svoju svrhu i postala suvišna u administrativnom životu prosječnog građanina.

Sigurne financije

‘Banka danas mora biti sposobna blokirati napad prije nego što ga klijent opazi’

Ipak, praksa pokazuje znatno složeniju sliku. Prva i najočitija situacija u kojoj domovnica postaje nezaobilazna jest kada osoba iz bilo kojeg razloga ne posjeduje nijedan od tri primarna identifikacijska dokumenta. Bilo da je riječ o isteku valjanosti, gubitku ili krađi osobne iskaznice i putovnice, domovnica tada preuzima ulogu ključnog dokaza o državljanstvu bez kojeg je nemoguće pokrenuti postupak izdavanja novih isprava. Ova situacija postat će posebno aktualna za dio građana nakon trećeg kolovoza 2026. godine, do kada istječe rok za zamjenu starih, takozvanih “trajnih” osobnih iskaznica izdanih prije 2003. godine. Svi oni koji ne obave zamjenu na vrijeme ostat će bez važećeg primarnog dokaza, čime će im upravo domovnica postati nužan instrument za dokazivanje vlastitog statusa i reguliranje administrativnih obveza.

Najveća važnost domovnice očituje se u složenim postupcima koji se tiču samog državljanskog statusa. Za potomke hrvatskih iseljenika koji podnose zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva po osnovi podrijetla, domovnica je kamen temeljac cijelog procesa. Oni moraju priložiti ne samo svoje dokumente, već i domovnice svojih predaka, roditelja, djedova ili čak pradjedova, kako bi neupitno dokazali neprekinutu liniju pripadnosti hrvatskom narodu. Slično vrijedi i za osobe koje pokreću postupak utvrđivanja državljanstva jer, iako smatraju da su ga stekle po ranijim propisima, nisu upisane u službene knjige državljana. U tim delikatnim procedurama, koje često zadiru duboko u obiteljsku povijest, domovnica roditelja ili drugih predaka predstavlja krunski dokaz bez kojeg je gotovo nemoguće uspjeti.

Postupak stjecanja državljanstva otvara još jedno područje gdje je domovnica obvezna. Strani državljani koji podnose zahtjev na temelju braka s hrvatskim državljaninom moraju uz svu ostalu dokumentaciju priložiti i domovnicu svog supružnika. Time se potvrđuje status partnera o kojem ovisi i njihov zahtjev. Nadalje, prilikom prve izrade osobnih dokumenata, bilo da se radi o prvoj osobnoj iskaznici za dijete ili o putovnici za osobu koja je tek primljena u državljanstvo, domovnica služi kao temeljni dokument kojim se potvrđuje upis u knjigu državljana. Iako državna tijela danas većinu podataka razmjenjuju digitalnim putem, u slučaju neažuriranih sustava ili specifičnih okolnosti, službenici Ministarstva unutarnjih poslova mogu zatražiti fizički primjerak domovnice kako bi se postupak izdavanja mogao nesmetano nastaviti. Jednako je važna i kod upisa djeteta rođenog u inozemstvu u hrvatske matične knjige, gdje roditelji moraju dokazati svoje državljanstvo, najčešće upravo domovnicom ili putovnicom.