Rođendanski specijal Poslovnog dnevnika
Dva desetljeća tranzicije

Dostići 80 posto prosjeka standarda života Unije uopće nije loš ishod. No, što sada?

Kakva je makroekonomska slika Hrvatske u odnosu na vrijeme kad je počeo izlaziti Poslovni dnevnik? Analiziraju istaknuti ekonomski stručnjaci.

Ana Blašković
25. travanj 2024. u 07:16
Foto: DAVOR JAVOROVIć/PIXSELL

Je li čaša poluprazna ili polupuna? Je li Hrvatska ekonomski uspješno plovila protekla dva desetljeća, dobrim dijelom je i odgovor jesmo li uspjeli u tranziciji na tržišno gospodarstvo. Odgovor se svodi na to koliko je letvica visoko podignuta i tko je model za usporedbu.

U proteklih 20 godina, tijekom kojih smo u Poslovnom dnevniku bili kroničari i kritičari ekonomske i političke svakodnevice, Hrvatska je pregrmjela niz globalnih i lokalnih kriza, počevši od velike financijske, sloma nekretnina, krize eura, krah Agrokora, pandemije sve do najnovijeg, aktualnog, globalnog geopolitičkog preslagivanja na relaciji SAD – Rusija – Kina.

U tom vremenu dobili smo zeleno svjetlo za ulazak u Sjevernoatlantski savez (NATO) 2009. i Europsku uniju 2013. Ni deset godina potom ušli smo u eurozonu i postali članicom prostora Schengena, ojačavši stupanj eurointegracija na razinu koju nemaju ni zemlje članice s puno dužim stažem u Uniji.

U ocjeni uspješnosti (i gdje smo/bismo bili) na ljestvici razvijenosti, mnogi će podcrtati da smo propustili ući u EU u velikom petom valu proširenja 2004. i uskočiti na val konvergencije istovremeno s deset zemalja, među kojima regionalnim susjedima, Slovenijom, Mađarskom, Češkom, Slovačkom i Poljskom.

Fiskalno znatno bolji

Bitan uspjeh je očuvanje drugog stupa mirovinskog sustava zbog kojeg EK ocjenjuje dugoročnu održivost fiskalne politike znatno boljom nego što bi inače bila. ‘Nije to mala stvar’, kaže glavni ekonomist HGK Goran Šaravanja.

Konzervativnije planiranje
“Čaša je u svakome slučaju polupuna, a je li se moglo obaviti brže, vjerojatno jest”, kaže glavni ekonomist Hrvatske gospodarske komore Goran Šaravanja. Smatra da se ne smije ignorirati činjenica da je Hrvatska završila političku reintegraciju 15. siječnja 1998. i da teška vojna i politička situacija, koja je trajala sedam godina, nije stvorila atmosferu kakvu su imale članice koje su već 2004. ušle u Uniju.

“Vrijedi istaknuti i činjenicu da mnoge od tih ranijih članica danas u integracijama kaskaju za Hrvatskom. Moj je dojam da su, iz današnje perspektive, mnogi zaboravili izraženo nepovoljnu početnu poziciju Hrvatske na putu do NATO saveza i EU. Tek s izborima 3. siječnja 2000. Hrvatskoj je otvoren put u NATO i EU”, kaže Šaravanja. Podsjeća da se zaboravlja kako se tada itekako govorilo da Hrvatska i Srbija trebaju ući u paketu. No takve argumente ušutkalo je ubojstvo srpskog premijera Zorana Đinđića 2003. Pa opet se početak pregovora čekao sve do listopada 2005.

“Sedamnaest godina kasnije ne samo da smo članica NATO saveza i EU, već i sastavni dio institucionalne jezgre EU kao članice euro područja i Schengenskog prostora. Time smo institucionalno pretekli objektivno razvijeniju Poljsku, Češku i Mađarsku. Uvjeren sam da nam je objektivno nepovoljna početna pozicija prije euroatlantskih integracija kolektivno izblijedjela iz sjećanja. Neobjektivno je tvrditi da tranzicija u Hrvatskoj nije uspjela kada sve uzmete u obzir. Imamo još puno posla, ali moramo također valorizirati sve što smo postigli”, kaže Šaravanja.

Ono što Hrvatsku razdvaja od regije (izuzev Slovenije) jest široki politički konsenzus za europske integracije, što će svakako olakšati, ne samo put prema članstvu, već i uvođenje zajedničke valute. Bit će to ujedno i najveći uspjesi ekonomske politike u zadnjih 20 godina.

200

tisuća novih radnih mjesta u ekonomiji otvoreno je nakon ulaska u EU

“S makroekonomskog gledišta, danas je Hrvatska daleko stabilnija država. Do financijske krize 2008./09. karakterizirali su nas kronični deficit u platnoj bilanci tekućeg računa i proračuna, da bismo danas imali strukturni suficit u tekućem računu platne bilance zbog čega je inozemni dug znatno pao, javni nam se dug približava maastrichtskoj granici od 60 posto BDP-a. Od ulaska u EU robni izvoz nam je više nego udvostručen s time da je u ekonomiji stvoreno 200.000 novih radnih mjesta. Danas je Hrvatska zemlja u koju se dolazi tražiti posao”, napominje glavni ekonomist HGK.

Zahtjevi Unije, od usvajanja pravnog acquisa do numeričkih ograda duga i deficita za euro, naposljetku su fiskalnu politiku sveli u razumn(ije) okvire. Šaravanja ističe da “najmanje zadnjih deset godina daleko konzervativnije planiramo rast prihoda, što pokazuje sposobnost strateškog postavljanja prioriteta”.

To je naposljetku stvorilo ‘proračunsku rezervu’ i doprinijelo stabilnijem fiskalnom okviru, a kao bitan uspjeh ocjenjuje i očuvanje drugog stupa mirovinskog sustava zbog kojeg Europska komisija ocjenjuje dugoročnu održivost fiskalne politike znatno boljom nego što bi inače bila. “Nije to mala stvar u kontekstu demografskih trendova koji pogađaju cijelu kontinentalnu Europu”, naglašava Šaravanja.

Hrvatska je danas zemlja u koju se u posljednjih 10 godina dolazi (i iz nje putuje) iz Europe bez graničnog režima i telefonira bez roaminga, plaća istim novčanicama kao u Berlinu ili Parizu, revno implementiraju direktive, domaći zastupnici u Europskom parlamentu sudjeluju u donošenju zakona i oblikovanju smjera Starog kontinenta, a izdašni europski fondovi jedan su od najjačih motora ekonomske aktivnosti po kojoj smo u vrhu.

Istina je da je s 2,8 posto realnog rasta BDP-a u 2023. Hrvatska imala najbrži (procijenjeni) godišnji rast nakon Malte (5,6 posto), smanjujući zaostatke za razvijenijim članicama. Dobrim dijelom taj rast podgrijava osobna potrošnja zahvaljujući rastu realnih plaća (što zbog manjka radne snage, što zbog predizborne velikodušnosti), priljevi od turizma, doznake od iseljenika te europski fondovi koji potiču investicije. Proizvodnja i izvoz su u drugom planu. Rekorderi smo, ali neslavni, u eurozoni i po visini inflacije. Dok se prosjek 20 članica spustio na 2,4 posto, usporavanje (godišnje stope) inflacije najprije je stalo početkom godine, da bi ona opet ubrzala na 4,9 posto u ožujku.

Istodobno, iako točnih brojki nema, od ulaska u članstvo prema Zapadnoj Europi odselilo se oko 10-ak posto stanovništva. Svi su otišli u potrazi za adekvatnim poslom i boljim životom. Pritom većina navodi da je, osim dobre plaće, za odlazak prevagnula lokalna premreženost korupcijom, klijentelizam, politička zapošljavanja i opća besperspektivnost.

Stranačka iskaznica – dokle?
U tom smislu vrlo je indikativna anketa Mreže mladih Hrvatske iz prošle godine u kojoj se većina mladih izjasnila da je za uspjeh u Hrvatskoj potrebna – stranačka iskaznica.

Dok jedni odlaze, javna uprava buja, s njom i plaće, ali ne i efikasnost i usmjerenost na potrebe građana. Posebna je priča mirovinski sustav koji je na rubu pucanja pod teretom viška umirovljenika i manjka radnika, s time da pravi pritisak na isplate iz drugog stupa još nije ni započeo. Javno zdravstvo gomila dugove uz pokoju kozmetičku reformu. Reforme obrazovnog sustava ne mogu preskočiti ni prvu stepenicu zbog ideoloških podjela, dok se propitivanja o kvaliteti domaćih sveučilišta u odnosu na europska i svjetska odmah tumače kao napad na neovisnost akademije. I to je (također) slika Hrvatske danas.

Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta u dijagnozi ekonomije pomalo školski podsjeća na razlike između komparativnih i konkurentskih prednosti. “Komparativne prednosti imate zbog prirode, to su one vezane uz rentu, resursi poput sunca, mora ili nafte, ono što vam je Bog dao.

Eksploatirate ih vi ili netko tko naseli prostor. S druge strane, konkurentske prednosti su one koje stječete radom kao društvo javnim politikama, reformama. Hrvatska je realizirala komparativne prednosti kroz položajnu rentu i turizam. Ono što izostaje su konkurentske prednosti, tu Hrvatska nije uspjela”, smatra Lovrinčević. Posljedica toga je jačanje monokulturne strukture ekonomije, konkretno sve jačeg oslanjanja na turizam.

Izvoz više nego udvostručen

Inozemni dug znatno je pao, javni nam se dug približava maastrichtskoj granici od 60 posto BDP-a. Od ulaska u EU robni izvoz nam je više nego udvostručen.

“Zamislite avion s dva motora: jedan radi, a drugi ne. Dovoljno za let, ali ne bogzna kako brzo. U takvoj situaciji povećava se opasnost da ćete se srušiti ako otkaže i taj jedan koji imate. Isto vrijedi i za turizam osjetljiv na vanjske neizvjesnosti, poput rata ili terorizma na koje ne možete utjecati”, oslikava naš sugovornik.

Najvećim uspjehom protekle dvije dekade i on smatra ostvarenje strateških ciljeva ulaska u EU i NATO, ali naglašava da su to ujedno bili politički ciljevi Unije. “Uvođenje eura ne pokazuje benefite zbog krivog tajminga. Primanje u Schengen je donijelo prednosti, ali se očekivalo značajno više u smislu turizma i broja dolazaka. Preostalo je još primanje u OECD, ali to nije toliko značajno za sami rast”, smatra Lovrinčević.

Na pitanje što smatra najvećim promašajem, bez zadrške će reći – poljoprivreda. “Od varanja na potporama, izostanka infrastrukture, poput hladnjača i navodnjavanja, produženih rokova za prodaju državnog poljoprivrednog zemljišta, do raspada integriranih lanaca od polja do stola. Hrvatska nije uspjela izgraditi sustav proizvodnje u kojem bi se donosile racionalne odluke, već je poljoprivreda uvijek politički bila prostor za ucjenu svake vlade”.

Lovrinčević smatra da će s aktualnim postavkama, u kojima se sektor sveo na socijalne subvencije danas mahom starijoj populaciji bez ekonomije obujma, to biti “teško oporavljiva priča” – čak i da se netko tog problema napokon i uhvati. Iz poduzetničke perspektive s terena u koje dobije uvid u Komori, i Šaravanja naglašava da je puno neodrađenog posla.

“Koliko je god, na razini mnogih ministarstava, evidentan skok u kvaliteti rada, i dalje se prečesto svodi na (pre)mali broj ključnih ljudi. Troma javna uprava nikako da stvori preduvjete za brži razvoj: još uvijek prečesto čujemo da postoje repovi iz prošlosti, poput neuređenih zemljišnih knjiga, zaštićenih najmoprimaca i neusklađenosti između različitih razina vlasti. Digitalizaciji unatoč, nitko objektivan ne može zaključiti da smo bitno unaprijedili kvalitetu zdravstvenog, obrazovnog ili pravosudnog sustava u proteklih 20 godina.

Hrvatska je jedna od rijetkih malih zemalja s farmaceutskom industrijom koja posjeduje vlastitu molekulu za antibiotike/Goran Stanzl/PIXSELL

Osobito ako uzmemo u obzir koliko poreznih sredstava i doprinosa trošimo na njih. Vidim znatan prostor za napredak u svim tim aspektima. Da ne bi bilo nesporazuma, mislim da su nam tehnički fakulteti (strojarstvo, elektrotehnički, medicina, kemija i farmacija, matematika) vrlo dobri, ali i njih treba razvijati”, navodi.

Bez obzira na turističke uspjehe, mahnito brojanje turista na naplatnim kućicama na ulasku na autoceste uz istovremeno zdvajanje o prekratkoj sezoni, teško je ne steći dojam da nam se glavna gospodarska grana naprosto događa zbog geografije. Pritom se u glavnini ne oporezuje, a negativne eksternalije gomilaju: od pritiska na prirodne resurse, infrastrukturu poput pitke vode, kanalizacije i zbrinjavanja otpada, do apsurdnih razmjera apartmanizacije i betonizacije obale.

Kad s prvim hladnim danima turisti odlaze, tek se rijetka mjesta na obali ne pretvaraju u gradove duhova. Ostale grane, koje “žive” cijelu godinu, evidentno zaostaju: vrijednost poljoprivredne proizvodnje opada, subvencije rastu, a proizvodnja i izvoz, čine tek manji dio BDP-a. Unatoč rastu plaća, relativna stopa siromaštva je u porastu, kao i socijalne razlike između kontinentalne i jadranske Hrvatske.

“Djelomično je to rezultat zemljopisnih realnosti”, kaže Šaravanja. “Siguran sam da je turizam dao veliki demografski doprinos, utoliko što je znatno manje ljudi iz Dalmacije emigriralo, nego što je to bio slučaj u ranijim erama. Danas se sve više govori o rizicima vezanim uz turizam, da se ljudi ne žele obrazovati, graditi karijere jer mogu sasvim solidno živjeti od turizma. Dobro je da ta svijest postoji. To je prvi korak u rješavanju tog problema”, kaže.

Dodaje da je istovremeno Hrvatska jedna od rijetkih malih zemalja s farmaceutskom industrijom koja posjeduje vlastitu molekulu za antibiotike i da se metaloprerađivačka industrija solidno razvija, osobito otkad smo ušli u Uniju. IT sektor je također propulzivan.

“Kada je riječ o izvozu, on danas iznosi 55 posto BDP-a, a bio je tek 34 posto 2000. godine. Prostora za napredak svakako ima. Kako zemljopisno nismo u centru EU i kasno smo ostvarili članstvo, logično je da su centralno-istočne članice EU iskoristile prilike i privukle dio njemačke industrijske proizvodnje. Bitno je naglasiti da smo mala ekonomija kojoj stalno prijeti odljev mozgova jer najveće ekonomije svijeta (sve anglosaksonske, Njemačka, Francuska i Italija) temelje gospodarski rast na imigraciji. Želimo li promijeniti strukturu ekonomije, morat ćemo povećati broj visoko i tehnički obrazovanih ljudi”, ističe Šaravanja.

Industrija ipak živa

Među rijetkim smo malim zemaljama s farmaceutskom industrijom koja posjeduje vlastitu molekulu za antibiotike, a solidno se razvija i metaloprerađivačka industrija, osobito otkad smo ušli u Uniju.

Pravo pitanje – što dalje?
Pojačano iseljavanje u kombinaciji s demografskim starenjem, uz čak 48 posto radno aktivnog stanovništva koje niti radi niti traži posao (pretpostavka je upravo zbog života od rente), gotovo preko noći pretvorilo se u opći nedostatak radnika. Vrijedi to za gotovo sve – od konobara, liječnika, programera do prodavača u trgovinama i majstora u građevini.

Široko otvaranje vrata stranim radnicima, među kojima je sve više onih s Dalekog istoka, bez strategije i promišljanja, donijelo je dosad neviđene probleme s integracijom u društvo od nepoznavanja jezika do primitivnog iskorištavanja, neljudskih uvjeta smještaja do zakidanja na plaćama. Bit će to i u narednim godinama vrlo aktualna tema budući da se procjenjuje da će do 2030. svaki četvrti radnik na domaćem tržištu rada biti stranac.

Pogled u budućnost otvara i pitanje što će se dogoditi s dinamikom rasta u narednim godinama. Sve češće mogu se čuti upozorenja da nam prijeti sindrom Portugala i Španjolske u kojima je ekonomski zamašnjak značajno usporio nakon što su se smanjili inicijalno obilni priljevi europskog novca nekoliko godina po ulazu u članstvo. Drugim riječima, more europskog novca koje stiže u domaći proračun sada se prelijeva u investicijske i razne druge projekte i služi kao katalizator rasta i BDP-a. Oni ciničniji reći će i da dosta toga skriva.

“To je rizik koji je svakako prisutan, s time da treba naglasiti da dostići 80 posto prosjeka standarda života Unije uopće nije loš ishod. Ne bih se s time zadovoljio, tako da svakako podržavam sve promjene koje možemo provesti ne bi li povećali razinu produktivnosti i ekonomski razvoj Hrvatske. Naša blizina motorima europskog gospodarstva poput Njemačke ili Italije sigurno će nam otvoriti neke mogućnosti na koje recimo Portugal, iz objektivnih razloga ne može računati”, kaže Šaravanja.

“Sada smo skinuli pomoćne kotačiće i moramo samostalnije i kvalitetnije djelovati. Trebat će ostvariti određenu promjenu mentaliteta u javnim i državnim službama na svim razinama da bismo kvalitetnije rezultate vidjeli. Što želim time reći? Zadnjih 20 godina smo ispunjavali uvjete kako bismo ušli u NATO savez, EU, europodručje, Schengen… Sada, kada smo sve to postigli, potrebno nam je razmišljati skupa s našim saveznicima u EU kako rješavati otvorena pitanja. Kako biti konkretniji, bolje definirati naše strateške ciljeve i u konačnici provesti ih u djelo”, kaže Šaravanja.

Zemlja useljenika
Smatra da trebamo prihvatiti činjenicu da iz zemlje iseljenika, polako postajemo zemlja useljenika na što još nismo spremni, no bez strane radne snage nećemo moći ostvariti budući gospodarski rast, dok bi neke bi gospodarske grane bez stranih radnika stale – već danas. “To su realiteti i očekuje nas velik posao na pripremi jedne ozbiljne imigracijske i integracijske politike”, zaključuje.

Podvlačenje crte pod zadnjih dva desetljeća pokazuje da smo uz nacionalni konsenzus ostvarili iznimni napredak, no europske integracije nisu se pokazale kao panacea, magični lijek za sve boljke. Lovrinčević ističe da su od aktualnog ekonomskog modela dobitnici svi vezani na turizam i iznajmljivanje, a gubitnici su oni koji na položajnu rentu nisu vezani.

Za društvo u cjelini porazno je da je među gubitnicima starija populacija koju je socijalni sustav ‘propustio kroz prste’ budući da odlukom o neoporezivanju država nije uspjela adekvatno redistribuirati prihod od komparativne prednosti do čijih benefita može samo dio građana. Ujedno je i pogubno da su na istoj strani mladi koje takva pravila igre tjeraju – u inozemstvo.

Kada se europski novac svede u skromnije okvire, a hoće, hvatanje priključka s bogatijim zemljama ponovno će biti isključivo pametna kombinacija obiju prednosti. More, sunce i život od rente već smo dogurali do granica izdržljivosti. Možda da napokon pokušamo s pravim poslom? Bez fige u džepu i kozmetike već potezima koji bi od Hrvatske stvorili poželjnu zemlju za useljavanje i rad, a ne lansirnu rampu za neku uređenu zemlju svima koji traže bolji život.

New Report

Close