Pandemijsko širenje novog virusa korone imalo je dalekosežne posljedice na društvenim, kulturnim i profesionalnim područjima života. Socijalna distanca drastično je promijenila i način rada obrazovnih institucija.

Iako je donijela mnoge negativnosti, korona je na neki način ubrzala primjenu i promijenila značenje učenja na daljinu. Je li digitalizacija školstva bila nešto što bi nam ionako donijela budućnost, a ova ju je kriza samo približila, upitali smo vodeće ljude domaćih visokoobrazovnih institucija, stručnjake za ljudske resurse i gospodarstvenike.

Dokazali da možemo
Goran Luburić, prodekan za nastavu i studente Poslovnog Veleučilišta Zagreb, ističe kako se digitalizacija školstva u Hrvatskoj provela u rekordnom roku na praktički svim razinama obrazovanja. “Pokazali smo da možemo i da nas viša sila nekada natjera na brze promjene i prilagodbe. Daleko od toga da je učenje na daljinu rutinsko i tradicionalno, jer to još ne može biti s obzirom na kratki rok, ali da se izvodi na nivou koji je moguć i primjenjiv u ovom trenutku, to svakako. Rekao bih da smo upravo zbog krize ubrzali digitalizaciju školstva koja bi inače išla postepenije i puno sporije”, kaže Luburić i napominje kako tehnologija učenja na daljinu postoji već godinama i nema razloga da se ne prilagodimo na nju kako bismo imali mogućnost dodatne fleksibilnosti obrazovanja prema učenicima, studentima i onima koji rade u tom sustavu.

“Hrvatska je vrlo centralizirana zemlja, pa prema tome učenje na daljinu omogućava djelomičnu decentralizaciju u pogledu boravka na ne-centraliziranim lokacijama, odnosno ujednačava pristupačnost svima”, smatra Luburić. Da je pandemija ubrzala proces digitalizacije slaže se i Jakob Patekar, voditelj kolegija općeg obrazovanja na RIT Croatia. “Digitalna transformacija poslovanja jedna je od glavnih tema u mnogim industrijama već neko vrijeme, pa tako i u obrazovnome sektoru. Pandemija je samo ubrzala taj proces i vjerujem da je ovo dobra prilika za promišljanje o daljnjemu razvoju obrazovanja s ciljem unaprjeđenja učenja i poučavanja”, kaže Patekar i napominje kako je situacija dio učitelja i nastavnika koji nije bio sklon digitalnim tehnologijama ‘prisilila’ da se u njima ipak okušaju jer nije bilo drugoga načina.

“Ipak, valja napomenuti da stručnjaci otpočetka pandemije ističu da treba razlikovati mrežnu nastavu (engl. online learning) od nastave na daljinu (engl. remote teaching, distance teaching), a upravo su ovo drugo radili učitelji i nastavnici. Riječ je zapravo o improviziranoj nastavi koja je nastala u izvanrednim okolnostima, dok mrežna nastava zahtijeva višemjesečno planiranje i pripremu. No, u svakome slučaju, digitalizacija je školstva korak bliže u pogledu toga da su dionici htjeli-ne htjeli morali digitalno poučavati i učiti”, kaže Patekar i ističe da je to ipak tek jedan element jer digitalizacija školstva podrazumijeva velika ulaganja u osposobljavanje učitelja i nastavnika i dakako opremanje ustanova.

“Činjenica je da živimo u svijetu u kojemu dominira tehnologija i to se neće usporiti. Stoga cilj svakoga obrazovnog sustava i institucije mora biti da, u skladu s disruptivnim tehnološkim promjenama, pomogne učenicima i studentima da steknu znanja i razviju vještine koje će im pomoći ne samo da se nose s promjenama, već da njima uspješno upravljaju. Upravo je to u fokusu obrazovanja koje nudimo na RIT Croatia: adekvatno pripremiti studente za tržište rada i poslove budućnosti i pozitivno utjecati na njihov osobni razvoj”, pohvalio se Patekar.

Marko Emer, predsjednik Uprave servisa Moj-eRačun, kaže da ako govorimo o digitalizaciji u smislu da su sad mnogi naučili postaviti zadatke online i počeli odgovarati na elektroničku poštu učenika, onda možemo zaključiti kako je situacija s koronavirusom nešto pokrenula. No, napominje, nemojmo izgubiti iz fokusa činjenicu da nisu sve škole u Zagrebu i da nemaju sva djeca kod kuće modernu tehnologiju.

“Neka djeca u Hrvatskoj, nažalost, još uvijek nemaju ni struju. Pozitivna je stvar da su u cijeloj situaciji oni na vlasti shvatili da je neophodno više ulagati u infrastrukturu i digitalizaciju cijelog društva i da se, manje-više, digitalizacija, barem kao pojam, spominje u gotovo svim predizbornim programima. Govoreći o digitalizaciji školstva moramo razmišljati u širem smislu; nije bitno nabaviti računala i tablete za sve učenike, opremiti ih aplikacijama za učenje, nego učenicima omogućiti da prvenstveno razumiju kako stvari funkcioniraju i kako ih mogu unaprijediti.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Dat ću primjer iz davnih 80-ih kada je rijetko koje poduzeće imalo računala, a o informatici u školi se nije ni govorilo, rijetki sretnici među nama sami su sastavljali svoja računala iz dijelova i noćima se trudili pisati programe koji su, s obzirom na tadašnju tehnologiju, za današnje pojmove imali poprilično ograničene mogućnosti. No, to nas je navelo da razmišljamo izvan okvira, da probamo i stoput ne uspijemo, ali smo naučili razmišljati”, kaže Emer i ističe kako brojna istraživanja koja se proteklih deset godina provodila na temu koncentracije i usvajanja novih informacija pokazuju kako, pojavom Google i sličnih alata, odnosno korištenjem interneta, značajno opada sposobnost razumijevanja i pamćenja pročitanog jer su informacije sad dostupne na klik.

“Ne trudimo se kritički promišljati jer nam je rješenje pred nosom. Digitalizacija u školstvu mora omogućiti upravo da počnemo kritički razmišljati; djeci treba dati sve moguće alate, računala i tablete, ali ih ohrabriti da propitkuju, istražuju, unaprjeđuju, a ne da za sve imaju gotovu aplikaciju. Generalno sam stava da je to općeniti problem hrvatskog školstva, gdje se servira ogromna količina gradiva, povremeno se podjele neki gadgeti kako bi se reklo da se ulaže u informatizaciju škola, a zapravo se onemogućava svako kritičko razmišljanje i diskusija o gradivu”, mišljenja je Emer. Antonio Buničić, softverski inženjer u Atron electronic GmbH, smatra kako digitalizacija školstva već traje duže vrijeme, a pogotovo u visokom obrazovanju.

Kvalitetniji nastavnički procesi
“Indekse zamjenjuju iksice i e-indeksi, koriste se studomati za upis predmeta i prijavu ispita, alati za raspored i organizaciju predavanja, razni sustavi za provjere znanja… Prije nekoliko godina započela je digitalizacija i u osnovnim i srednjim školama, korištenjem modernih alata u nastavi, ali prvenstveno uvođenjem e-dnevnika. Sigurno postoji još prostora za modernizaciju, a to je bilo vidljivo i u ovoj krizi koja je ukazala na neke nove probleme i ubrzala generalnu digitalizaciju života prosječnog građanina. U segmentu školstva najveći novitet bio je upravo učenje i podučavanje na daljinu. Možda zbog potrebe za ovako naglim prelaskom na takav oblik nastave, taj proces digitalizacije nije najbolje osmišljen i odrađen, ali vjerujem da će se u budućnosti naći rješenja za probleme s kojima su se u ovom periodu susreli učenici, njihovi roditelji i učitelji”, smatra Buničić.

Da digitalizacije školstva nešto na čemu se radi već neko vrijeme slaže se i Robert Juričić iz HP-a. “Mislim da ju je ova pandemija samo ubrzala preko svakog plana. I ne samo to, promijenila je i ljude i način na koji funkcioniramo. Siguran sam da u dosta stvari ‘više ništa neće biti isto’, jer kotač civilizacije uvijek ide samo prema naprijed”, kaže Juričić. Slično razmišlja Vladimira Senčar Perkov, direktorica Ljudskih resursa u Ini.

“Povratka u prošlost nakon pandemije vjerojatno neće biti te vjerujemo da je ova ekstremna situacija u kojoj smo se našli samo ubrzala transformaciju procesa edukacije u online okruženje, koja će se sada dalje razvijati te voditi prema sve kvalitetnijim nastavničkim procesima, a samim time i procesima učenja”, smatra Vladimira Senčar Perkov i napominje da proces obrazovanja nije samo prijenos znanja te da se njega vidi kao razvoj osobe koja je spremna preuzeti odgovornost i uspješno se nositi sa svim izazovima na koje pritom nailazi.

“Iako ima situacija u kojima je teško zamijeniti interakciju koja se događa u klasičnoj učionici, prelazak u online okruženje donio je i brojne prednosti koje smo svi skupa trebali te i dalje možemo dobro iskoristiti, pogotovo jer se proces usvajanja informacija on line može događati bilo gdje. Vrijedi napomenuti kako učenje nije samo proces usvajanja informacija, već je to i primjena naučenog u praksi, učenje na vlastitim pogreškama i iz iskustva”, kaže Vladimira Senčar Perkov. Nataša Hrabar Kaštelan, voditeljica marketinga i odnosa s javnošću u AZ mirovinskim fondovima ističe kako učenje na daljinu, vani poznatije pod terminom Distance Learning, funkcionira već pedesetak godina.

Dodatno obrazovanje
Prvenstveno je namijenjeno ili onima koji rade i na svom usavršavanju rade u vrijeme kada im to radne obveze dozvoljavaju, odnosno onima koji upisuju edukativne inozemne programe te u svom usavršavanju nisu limitirani samo na domaću ponudu u obrazovanju.

“Na jednom takvom programu sam imala prilike raditi na početku svoje poslovne karijere, a u okviru prve poslovne škole u Hrvatskoj. Polaznici tog programa koji je bio razvijen u suradnji s Henley Business School iz Velike Britanije imali su prilike učiti iz vrhunski pripremljenih materijala, na različitim svjetskim poslovnim slučajevima i praksama, te uz mentore kako iz Hrvatske tako i Engleske raditi na svom usavršavanju, a uz poslove koje su tada radili.

Takav oblik dodatnog obrazovanja i usavršavanja omogućio im je dodatni osobni razvoj, a bez prekidanja svojih započetih poslovnih karijera.Ono što smo mi u Hrvatskoj pokazali u vrijeme ove izvanredne situacije s virusom, je nevjerojatno brza transformacija kako radnih tako i obrazovnih procesa i rekla bih da smo i u ovoj prilici pokazali da smo nenadmašni u brzim prilagodbama i promjenama”, zaključuje Nataša Hrabar Kaštelan.