Obitelj Radmanović iz Biljana Gornjih ponudila je dva tjedna u besplatnog smještaja za obitelji iz unutrašnjosti koje si ne mogu priuštiti odmor.

Pretjerana izgradnja

Stručnjakinja o domaćem turizmu: Imamo veliku masu privatnog smješataja koju ne možemo kontrolirati, kvaliteta pati

U njihovo seosko imanje s bazenom, okruženo, biljkama i domaćim životinjama pristižu dvije potrebite obitelji. Radmanovići ih čekaju raširenih ruku i već znaju – pripremit će im pravu dalmatinsku peku.

Milan je u Biljanima Gornjim živio u neimaštini do svoje 15. godine, a onda je prije desetak godina, od kamena iz ruševine, sa suprugom Marijom, sagradio Pavlove dvore, piše HRT.

– Tako da smo mi u to vrijeme bili sirotinja kakvu Bog nije zapamtio, naglasio je Milan Radmanović.

Od učeničke zadruge s petnaest godina Milan je podignuo kredit da bi mogao upisati školu u Splitu. S dvadeset jednom podignuo je tek prizemlje danas glavne kuće Pavlovih dvora i tu se oženio svojom Marijom. Bio je i dragovoljac Domovinskog rata. U mirovini su Milan i Marija odlučili prodati stan u kojem su živjeli u Omišu.

– Umirovljenički život nam nije baš odgovarao, bilo je dosadno i došli smo ovdje. Ta sredstva smo uložili za kupnju materijala, a sami smo sve gradili. Sami smo projektirali i sami gradili, naglasio je Milan.

– Nije mi bilo svejedno, cijeli život sam tamo, rođena i živjela i sad odjednom moram doći u ruševinu, u pusto selo. Ali mislim, baš me briga, idem, govori Marija Radmanović.

I sad se zabavljaju, druže, igraju balote, ali i rade – poljoprivreda i turizam. Turisti koji im dođu, uživaju u prirodi i miru. Pavlovi dvori su puni, ali dva tjedna u rujnu rezervirana su za posebne goste.

– Od 10. do 17.9. nam dolazi jedna djevojka koja je polupokretna, dolazi sa svojim starijim roditeljima, a od 17. do 24. jedna obitelj s četvero djece. Baš se veselimo i eto, čekamo ih, jedva ih čekamo, naglašava Marija.

– Nisu ni nama cvjetale ruže, bili smo podstanari, bilo je teških dana, nismo imali i znamo što je bit potrebit, pa smo se odlučili u jednom trenutku, pa zašto mi ne bismo omogućili nekome da okusi ono što mu nije dostupno. Svjesni smo da ne možemo mijenjati svijet, ne možemo pomicati planine, ali možemo bar izazvati osmijeh na licu nekome kome je on potreban, rekao je Milan Radmanović.

A teško je reći čiji će osmijeh biti veći – onaj posebnih gostiju ili samih darežljivih domaćina.