Budućnost je u sektorima povezanima s kvalitetom života

Autor: Ana Blašković , 31. svibanj 2021. u 09:00
Foto: Shutterstock

Prošli smo rat, financijsku krizu, pandemiju… što gospodarstvo čeka u idućih 30 godina?

Pitanje je li danas život u Hrvatskoj dobar ili loš, jesmo li prosperitetna zemlja s potencijalom ili ona koja ne uspijeva uhvatiti korak rapidno gubeći društvene i ljudske vrijednosti, ovisi koga pitate. Još više s kime se uspoređujete.

Kada se početkom 1990-ih ovaj prostor politički užario, a rat rasplamsao, nitko nije mogao zamisliti da će samo tri desetljeća kasnije Hrvatska biti jedna od najstabilnijih zemalja regije, sjediti za istom stolom s 27 članica Europske unije i biti na putu uvođenja eura. Tri desetljeća relativan je pojam, istodobno (pre)kratki rok za dubinske društvene i političke promjene, ali istodobno i neizmjerno dugačak da su sve mogućnosti otvorene.

Povijesne prepreke

“Tijekom 1990-ih, dok se istok Europe, nekadašnja sovjetska interesna sfera ubrzano mijenjala i približavala Zapadu, Hrvatska je bila zaokupljena golom borbom za opstanak. Kriza, a potom rat potrajali su gotovo 8 godina – od blokade prometnica u ljeto 1990. do integracije Podunavlja u siječnju 1998. Tako je Hrvatska tek 4. listopada 2005. otvorila pristupne pregovore s EU, gotovo godinu i po dana nakon što su Slovenija i veliki dio nekadašnjih članica Varšavskog ugovora postali ravnopravni članovi EU. Zar se onda trebamo pitati zašto smo malo zaostali u razvoju?”, pita ekonomist Goran Šaravanja iz Imeluma ističući da je kašnjenje u integracijama rezultiralo brojnim političkim i gospodarskim implikacijama.

“Ulaskom u NATO 2009. i EU 2013. Hrvatska je počela ostvarivati ključne vojne i političke ciljeve postavljene početkom 1990-ih. Postupno jačanje veza s drugim članicama Unije korak po korak Hrvatsku udaljava od nekadašnjih partnera u Jugoslaviji. Trideset godina nakon osamostaljenja, Hrvatska još nije ostvarila sve ciljeve – ulazak u Schengensku zonu i eurozonu, a potom i članstvo u OECD-u. Međutim, pozicija koju smo uz puno truda i rada ostvarili nakon početka koji je bio sve samo ne obećavajući, ulijeva nadu da će i to biti ostvareno”, optimističan je Šaravanja.

Šaravanja

Izvoz roba raste otkad smo u EU, što dokazuje da usprkos svim problemima posjedujemo kvalitetnu industrijsku jezgru.

Pitanje koje se često postavlja i oko kojeg nema konsenzusa zasigurno je jesmo li uspjeli u tranziciji. Hrvatska je danas “na repu” Europske unije, rast (u godinama bez pandemije ili kriza) je trom da nas je prestigla Rumunjska, konvergencija s prosjekom Unije čini se fantazmagorijom jer je siromašnija jedino još Bugarska i neke od zemalja pretendenata za članstvo.

U dubokom zagrljaju velike, skupe i trome države igrali smo na sigurno: politika je kupovala birače (pojedince i čitave skupine) obilnim trošenjem javnog novca, administracija i birokracija nabujala su do paradoksa, teritorijalna uprava je apsurdna, zdravstveni i mirovinski sustav na rubu pucanja…

Gotovo sve karte stavljene su na “more i sunce” – masovni turizam inercijom, a ne promišljanjem se pretvorio u najvažniju ekonomsku granu gotovo u potpunosti oslobođenu poreza. Iako se volimo hvaliti “Mediteranom kakav je nekad bio” zažmirili smo neizbježnu apartmanizaciju i betonizaciju obale, prenapregnute resurse i potkapacitiranu infrastrukturu, nerazumne cijene nekretnina i distrozirano tržište najma podređeno turistima. Za one koji budućnost nisu vidjeli u jedva tri mjeseca dugoj sezoni, a priliku za posao nisu mogli pronaći bez poznanstava i veza, ili naprosto naplatiti svoj rad, otišli su u inozemstvo.

Ulaskom u EU u srpnju 2013. širom otvorena vrata iskoristile su desetine tisuća mladih, a premda egzaktne brojke nema, procjene govore o oko 300.000 onih koji su se iselili u potrazi za boljim životom.

“Reći ću ono što mnogi ne žele čuti. I lijevi i desni. Upropastio nas je socijalizam (nepotizam i partijska ekonomija prije 90-ih), ortački kapitalizam (kriminal i rođačka ekonomija iz HDZ-ovih 90-tih) i liberalizam (priprema za EU i SDP-ov bijeg od socijalizma u globalni kapitalizam). A, razlog koji ja vidim u sva tri slučaja su negativna selekcija i vanjski lokus kontrole većeg dijela stanovništva pasivnost, u smislu da ono što nam se događa ne ovisi o nama, nego o nekom ili nečem trećem: Partiji, Vladi, Bogu, stranom kapitalu, globalnim zbivanjima i drugim vanjskim utjecajima”, kaže profesorica na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Marijana Ivanov.

“Naravno da onda nismo uspjeli u tranziciji jer u prilagođavanju novonastalim okolnostima nismo imali ni viziju ni strategiju ekonomije kakva možemo biti. U ekonomiji i društvu nedostaje jedna doza pozitivne agresivnosti, sigurnosti u sebe, otvorenosti, usmjerenosti na ostvarivanje jasno postavljenih ciljeva i spremnosti na rizik – kakva je potrebna za pokretanje poduzetničkih aktivnosti, novih investicija, razvoj novih proizvoda i inovativnost”, smatra Ivanov, dodajući da je mnoge takve ljude Hrvatska izgubila u ratu, dio je iselio, a značajan broj poslan je u prijevremenu mirovinu i “vegetaciju”.

Industrija, izvoz, tečaj…

Iz perspektive te akademske profesorice Hrvatska je danas u poziciji u kojoj jest nakon što je zapostavila industriju i izvozne djelatnosti koje su mogle prosperirati na zapadnom tržištu.

“Jasno da ću tu spomenuti tečaj prejake valute nakon Stabilizacijskog programa koji pomeo s tržišta dio poduzeća koja su mogla opstati i pretvorio nas u uvozno orijentiranu ekonomiju. A, raspadom Jugoslavije i Istočnog bloka izgubili smo velik dio dotadašnjih izvoznih tržišta.

Ostali smo mala ekonomija s premalim brojem stanovnika, premalim brojem radno aktivnog stanovništva i uskim tržištem na relativno širokom prostoru što kontinuirano povećava troškovnu neefikasnost javnog sektora i pružanja javnih usluga”, kaže. S druge strane, Šaravanja smatra da je unatoč neizbježnim greškama i promašajima u tranziciji Hrvatska nekoliko bitnih stvari vrlo dobro odradila.

Ivanov

U ekonomiji i društvu nedostaje pozitivne agresivnosti, sigurnosti u sebe, usmjerenosti na ostvarivanje ciljeva i spremnosti na rizik.

“Uspješno je zaustavila razarajuću inflaciju 1994. i jedna je od rijetkih istočnoeuropskih zemalja koja je sačuvala drugi mirovinski stup što sama Europska komisija naglašava kao izvor dugoročne stabilnosti fiskalne politike. Drugi mirovinski stup je najvažnija pojedinačna politička odluka u ublažavanju posljedica općenito negativnih demografskih trendova – nešto u čemu objektivno daleko snažnije i iskusnije države poput Mađarske i Poljske nisu uspjele”, ističe.

“Mislim da kao društvo podcjenjujemo koliko je bila teška tranzicija i koliko je Hrvatska objektivno dobro tu tranziciju odradila. Pogledajmo kao primjer splitski industrijski bazen. Ne samo da su najbolja poduzeća opstala i lijepo se razvijaju, nego je turizam omogućio da dobar dio onih koji su prije radili u industrijama koje nisu preživjele imaju alternativu”, kaže Šaravanja.

On uspjeh tranzicije promatra i kroz političku prizmu; u tome što političke opcije najdalje od centra zapravo nisu igrale važnu ulogu u gotovo nijednoj Vladi, uspoređujući primjerice, popularnost lijevih i desnih opcija u istočnoj Njemačkoj koja je “zasigurno imala najkvalitetnijeg partnera u prevladavanju tranzicijskih izazova”.

U šali se ponekad kaže kako statistika pokaže da je 70% svih statistika lažno. Brojke se, naravno, mogu tumačiti raznoliko ovisno o kontekstu i kako kome u tom trenutku odgovara, no nekim je pokazateljima teže manipulirati od drugih. Primjerice, društvenim kapitalom. Na ljestvici svjetskog indeksa prosperiteta Hrvatska najlošije stoji upravo u toj kategoriji.

‘Mrzimo strance, ne i njihov novac’

“Netolerantni smo, mrzimo strance. Volimo jedino njihov novac, a sami smo pasivni i nesigurni u poduzimanju konkretnih koraka i prihvaćanju izazova. Nisam rekla da smo nesposobni, nego ne koristimo adekvatno vlastite ljudske, prirodne, proizvodne i financijske resurse. I ono najgore, stalno čekamo da nas spasi netko drugi”, ističe Ivanov jednu od dobro znanih boljiki lokalnog mentaliteta.

Pojašnjava da (i) iz ekonomske perspektive nema ništa gore od nesigurnih i neaktivnih ljudi, no oni to ne postaju sami po sebi već ih takvima čine blagoslovljeni i ukorijenjeni sustavi vrijednosti, društvo i okolina, a mi smo unatoč turizmu i članstvu u EU, izuzetno zatvoreno i pasivno društvo.

“Osim kad su u pitanju utakmice, patriotizam, politička lobiranja ili elementarna nepogoda – ništa se ne čini po pitanju dizanja morala društva, a bez toga nema uspješne ekonomije. Kupite hrvatsko. Izvoz je velik. Grijeh su nezasađena polja, rušenje šuma za izvoz trupaca, prazne staje bez stoke, napuštene derutne zgrade, u korovu zapuštene proizvodne hale. Da, i autoputi kojima se veći dio godine nitko ne vozi, i apartmani koji zimi stoje prazni”, upire prstom Ivanov.

Dijagnoza domaće ekonomije u 2021., kaže naša sugovornica, zapravo je vrlo jednostavna – struktura je više nego loša i za to smo si sami krivi. Dok su druge nove članice Unije forsirale vlastitu industriju i robni izvoz, odnosno politikama poticale priljev stranog kapitala u proizvodna poduzeća, u Hrvatskoj je strani kapital dominantno uložen u financijski sektor, trgovinu, telekomunikacije, poslovanje nekretninama, trgovinu i preradu nafte te danas sve više turizam. Sve su to redom aktivnosti koje su uvozno orijentirane ili podupiru rast robnog uvoza.

“Nijedna ekonomija ne može prosperirati samo na uslužnim sektorima, a tu mislim i na ogromni sektor javnih usluga. Ali neću biti pesimista. Ne patim od vanjskog lokusa kontrole jer za gotovo sve dobro i loše u mom životu sam sama zaslužna ili kriva. Ne čekam da se drugi pokrenu, pokrećem sama, ponekad ispadne dobro, ponekad ne. Ali to loše nije razlog za odustajanje”, kaže Ivanov.

Lovrinčević

Hrvatska će uz postojeće resurse i infrastrukturne projekte provesti procese digitalizacije i pripremiti teren da netko drugi s idejom stvori proizvode visoke dodane vrijednosti.

Pri pogledu u budućnost treba razlikovati uspješan gospodarski prostor na području Hrvatske od uspješne nacije, argumentira Željko Lovrinčević iz Ekonomskog instituta. U nekoliko desetljeća erozije gospodarstva i društvenog rastakanja – od demografskog pražnjenja prostora, korupcije i izostanka smislene ekonomske politike koja je rezultirala zaostajanjem, Hrvatska se nije uspjela pozicionirati kao brend i biti prepoznatiljiva po izvrsnosti, imidžu i kvaliteti pri čemu dijeli sudbine malih, neuspješnih nacija.

“U narednih 30 godina vidim ovaj prostor kao mjesto gdje se događa gospodarska aktivnost. Dugoročno, Hrvatska će uz postojeće resurse i infrastrukturne projekte provesti procese digitalizacije i pripremiti teren da netko drugi s idejom stvori proizvode visoke dodane vrijednosti. Mi ih ne znamo ili nemamo kapaciteta stvoriti, no gomilamo dugove”, kaže. Jedini pravi brend Hrvatske, Jadranska regija, ilustrira upravo takvu sliku.

Izgrađena mreža autocesta i dugovi koji su ostali iza nje, nisu pretočeni turizam visoke dodane vrijednosti iako bi “svaki od otoka mogao biti Monte Carlo”. Godinama se govori o produljenju sezone, potrebi da se gostima ponudi doživljaj mimo “sunca i mora”, no napredak je minimalan.

S prvim kišama turisti odlaze, kampovi raspremaju, a tisuće apartmanskih naselja zaključavaju i zjape prazni većinu godine. Izostanak oporezivanja gura daljnju betonizaciju, prihodi u nacionalni proračun su posredni preko potrošnje, lokalnima nedostaje novca da infrastrukturno prate potrebe na vrhuncu sezone, a lokalni stanovnici žive od sezone do sezone. Turizam (kakv god da jest) ima i svoju pozitivnu stranu, kontrira Šaravanja.

“Koliko god se nariče o ovisnosti o turizmu, činjenica je da je on dugoročan izvor stvaranja kapitala. Jednako važno, turizam je spriječio još masovnije iseljavanje. Povijesno je Dalmacija bila ono što je Slavonija postala u zadnje vrijeme – izvor emigracije, čega sam i sam dokaz”, napominje Šaravanja dodajući, usput, da je prema zadnjem raspoloživom podatku iz 2019. neto migracijski saldo bio najmanji od 2011. (što je prva godina u DZS-ovoj bazi podataka) uz primjetan rast broja useljenika.

Ekonomija doživljaja i percepcije

“Ekonomija budućnosti je ekonomija doživljaja i percepcije. Danas se supstituira kroz online platforme, no ljudi će se brzo zaželjeti putovanja i praktičnog iskustva. Taj doživljaj tražit će se u svim djelatnostima, ne samo u turizmu, i kad idete u šoping centar idete po doživljaj, ne samo u trgovinu.

Hrvatska upravo taj svijet doživljaja treba podignuti na višu razinu jer će u budućnosti u proizvodnji robotizacija i umjetna inteligencija zamijeniti ljude. Budućnost je u sektorima povezanim s kvalitetom života, od odmora, zaštite prirode kroz zelenu tranziciju, digitalizacije koja pomaže čovjeku, poput telemedicine”, kaže Lovrinčević.

Pandemija je samo ogolila dobro poznati set problema na stolu, no ona je u svojoj biti imanentna svima i loš je izgovor za dugoročnu priču. Koliko je 50-ak milijardi kuna iz fonda za oporavak na raspolaganju prilika za zaokret? To tek treba vidjeti, kaže Lovrinčević, jer je većina zemalja išla logikom “idemo sad uzeti besplatan novac” puno je infrastrukturnih projekata u igri. Ističe da budućnost biznisa ovisi o poslovnom okruženju, od zaštiti prava vlasništva, sigurnosti, transparentnosti – područjima u kojima Hrvatska nema dobre rezultate u usporedbi s međunarodnom konkurencijom. Infrastruktura donosi privremen i prolazan rast, puno je bitnije hoće li se (i kako) naknadno kupljeni strojevi i oprema iskoristiti, odnosno hoće li biti drugog poduzetničkog vala ili će nam nakon svega (opet) ostati dugovi, kaže Lovrinčević.

50-ak

milijardi kuna iz Fonda za oporavak na raspolaganju Hrvatskoj

Na pitanje kako zamišlja Hrvatsku za 30 godina, Ivanov kaže da joj na pamet pada Dubai, pustinja bez vode, bez šume, bez poljoprivrednih površina, teška za život ljudi i svakog drugog živog bića, s domicilnim stanovništvom koje nije baš sklono radnoj aktivnosti i određenim kapacitetima naftnih resursa.

“Dubai nikad ne bi postao ono što danas je da nije postojala vizija što može biti i da se nije okrenuo masovnom zapošljavanju strane radne snage uz privlačenje investicija stranog kapitala. Hrvatskoj nedostaju ljudi i ako ne privučemo stranu mladu radnu snagu i obitelji koje će dugotrajno odabrati Hrvatsku kao mjesto rada i života, života njihove djece – sve daljnje priče o prosperitetu nemaju smisla”, kaže Marijana Ivanov.

Kapitala ima, domaćeg i stranog, s većim brojem stanovnika domaće tržište postaje veće što otvara prostor za razvoj konkurentnije prerađivače industrije u svim granama. Dok se to ne postigne jedina šansa je jačanje izvoza, ne samo turizma već jačanja domaće izvozno orijentirane prerađivačke industrije. “Zelena ekonomija i ekonomija vodika su nam svakako šansa uz obilje vode, sunce, šume i nizak stupanj onečišćenja okoliša. U tu svrhu za investicije su dostupna i značajna sredstva iz EU fondova.

Energetika temeljena na obnovljivim izvorima i dekarbonizaciji, kao i ulaganja u primjenu zelenih tehnologija i digitalizacije u industriji i poljoprivredi mogu imati značajan pozitivan učinak na gospodarski rast i razvoj. Ali ne u verziji korištenja EU fondova radi ulaganja u većinski stranu kompaniju i dobit stranog vlasnika da bi je onda sutra skuplje otkupili”, smatra Ivanov. Prema njoj slično vrijedi i za proizvodnju elektro-automobila i bio-elektrane koji se posebno navode u nacionalnom programu oporavka i otpornosti dok će premalo sredstava biti dostupno velikim proizvodnim izvozno orijentiranim poduzećima na kojima i danas počiva hrvatsko gospodarstvo.

‘Gdje bi nam bio kraj?’

“Svakako potencijali Hrvatske su i u prometnom sektoru, uključujući desetljećima zapostavljenu željezničku infrastrukturu i promet. Upravo su promet i energetika prostor za najšire korištenje ekonomije vodika, odnosno vodika kao zamjene za fosilna goriva. Vlakove i tramvaje znamo graditi, imamo tradiciju i reference. Gradnja brodova s pogonskim gorivom na vodik također nam je prilika”, smatra Ivanov. Šaravanju, pak, posebno veseli razvoj IT industrije u Hrvatskoj.

“Utrostručen je izvoz od, gle čuda, 2013. i danas iznosi gotovo milijardu eura s tendencijom rasta. I općenito, izvoz roba je u porastu otkad smo ušli u EU što dokazuje da usprkos svim problemima posjedujemo kvalitetnu industrijsku jezgru”, kaže.

“U idućih 30 godina, pored dovršetka procesa integracije u Zapadni svijet, najveći izazov će nam biti kako razviti svijest o važnosti društvenih znanosti jer one su put do kvalitetnog pravosuđa, obrazovnog i javnog sektora”, veli Šaravanja pitajući se: “Kada bi nam te vještine bile tamo gdje nam je STEM danas, gdje bi nam bio kraj?”

Da, gdje ćemo biti za 30 godina ovisi o tome koga pitate i s kim se uspoređujete. Ali, baš zato što nekad nismo mogli ni zamisliti putovanja bez granica i besplatne milijarde iz EU fondova, znamo da nam je nebo granica. Hoćemo li tamo stići ovisi samo o – nama.

Komentirajte prvi

New Report

Close