Rusija i Njemačka gotovo istodobno nastoje zakonima uspostaviti nadzor i ograničenja stranim ulaganjima u njihove strateške gospodarske djelatnosti. Duma (ruski parlament) usvojila je zakon kojim se ograničavaju strana ulaganja u 42 ruske strateške gospodarske djelatnosti. U Njemačkoj je u završnoj fazi pisanje zakona kojim će se blokirati neželjene investicije inozemnih državnih i paradržavnih fondova u njemačke kompanije. Ekonomski analitičar Damir Novotny za Poslovni dnevnik pojašnjava kako su u novije vrijeme kreirani veliki državni investicijski fondovi koji su u funkciji i političkih i državnih interesa, a ne samo interesa kapitala koji obrću. Takvi su fondovi pogotovo u porastu u Rusiji i Kini.

Ravnoteža interesa
Novotny procjenjuje da ruski i kineski državni investicijski fondovi upravljaju s imovinom vrijednom oko tisuću milijardi dolara. Pod Putinovim vodstvom Rusija se nastoji nametnuti i kao globalna gospodarska sila, pa je glavni cilj njezinih državnih investicijskih fondova kupovina tehnološki najrazvijenijih zapadnih kompanija. Pritom nisu usmjereni samo na energetski sektor već ulažu i u farmaceutsku, automobilsku, prehrambenu i druge tehnološki najrazvijenije industrije, te u građevinarstvo ili turizam. Slično rade i kineski investicijski fondovi, jer su i oni u funkciji državne politike za razliku, primjerice, od arapskih investicijskih fondova kojima je primarni cilj oploditi i vratiti veliki privatni kapital koji investiraju u kompanije na Zapadu. U tom investicijskom srazu Zapada i Istoka, po mišljenju Novotnyja, članice Europske unije već su poprilično zakasnile s uspostavljanjem nadzora i podizanjem prepreka neželjenim preuzimanjima njihovih kompanija, jer su pogotovo ruski državni investicijski fondovi već ušli u vlasništvo priličnog broja najrazvijenijih zapadnoeuropskih kompanija. Novotny smatra da zbog toga većih problema neće biti ako se uspostavi ravnoteža interesa, jer i ruska energetska strategija, primjerice, ne može biti neovisna o zapadnim potrošačima, a niti zapadne kompanije ne mogu biti posve neovisne o ruskim energentima i ruskoj energetskoj politici. Većih problema moglo bi biti ako sukobljavanja različitih interesa u gospodarskim i političkim odnosima EU-a i Rusije poprime hladnoratovska obilježja. No zasad to nije slučaj. Gdje je u svemu tome Hrvatska? Novotny smatra da Hrvatska nema strategiju kako se postaviti prema stranim ulaganjima, pogotovo prema ulaganjima iza kojih stoje veliki državni investicijski fondova. Hrvatska nema ni viziju u kome bi se pravcu trebale razvijati njezine najpotentnije tvrtke kad postane članice Unije, pa onda ne može ni imati strategiju prema stranim ulaganjima i preuzimanjima hrvatskih kompanija. S druge strane, Njemačka je pri kraju definiranja zakona koji će joj omogućiti formiranje državnog tijela sličnog američkom Odboru za inozemne investicije koje će imati pravo revidiranja, s mogućnošću stavljanja veta, preuzimanja od državnih i paradržavnih investicijskih fondova za koja se procijeni da predstavljaju prijetnju državnoj sigurnosti ili javnom redu.

I Europska komisija više ne isključuje mogućnost uvođenja sličnih propisa na razini Unije, iako još uvijek ističe kako želi i dalje držati vrata otvorena za inozemna ulaganja. Rusija, koja je još uvijek gladna stranih investicija, ipak je nakon trogodišnjeg vaganja i unutarnjih političkih i drugih sukobljavanja na koncu donijela zakon po kojemu će državne službe, uključujući i one tajne, provjeravati sve tvrtke u kojima su stranci vlasnici najmanje pedeset posto dionica s pravom glasa. Unatoč strahu od bijega stranih investitora iz Rusije, zakon ne samo da je usvojen, već su s početnih 16 industrija koje su određene kao strateške i od nacionalnog interesa, na kraju čak 42 industrijske grane definirane kao one u kojima će se posebno nadzirati i provjeravati ulazak inozemnih investitora s mogućnošću zabrane preuzimanja odlukom posebnog državnog tijela kojim će predsjedavati ruski premijer. I na Zapadu i na Istoku množe se propisi kojima se nadziru i sprječavaju “neželjene” strane investicije koje mogu ugroziti strateške gospodarske djelatnosti i pojedine tvrtke koje su od nacionalnog interesa. Hrvatska u svemu tome ne može igrati nezavisnu ulogu, već će se morati prikloniti ili zapadnoeuropskim gospodarskim strategijama ili onima koje na krilima državnih investicijskih fondova dolaze s Istoka. Novotny smatra da Hrvatska zapravo ima sreću da je već uključena u euroatlantske integracije zbog čega i njezino gospodarstvo postaje dio zajedničkog europskog “zaštitnog kišobrana” od neželjenih inozemnih preuzimanja. Ne znači, međutim, da i sama ne bi trebala brinuti o svojim ključnim gospodarskim resursima. No umjesto dosadašnjih priča o zaštiti i razvoju komparativnih prednosti pojedinih njezinih gospodarskih djelatnosti, Novotny je uvjeren kako bi Hrvatska trebala povesti više računa o svojim konkurentnim tvrtkama i djelatnostima. Po njegovu mišljenju, na primjer, brodogradnja ne može biti hrvatska strateška industrija jer Hrvatska ne može kontrolirati i utjecati na čitav proces proizvodnje brodova. Hrvatska teško da više može govoriti i o samostalnom dugoročnom upravljanju energetskim sektorom. Naftno-plinskim poslovima već ne upravlja samostalno, a štititi Hrvatsku elektroprivredu od stranih investicija i pritom nastaviti gomilati gubitke već sada je štetno, a ako potraje štete će za hrvatsko gospodarstvo biti samo još veće. U turizmu, smatra Novotny, Hrvatska svakako ima konkurentnih prednosti, ali je turizam slabo akumulativna djelatnost, pa ga je bez stranih ulaganja teško dalje razvijati i održati konkurentnim s drugim turističkim zemljama.

Krivo mjesto i vrijeme
U kontekstu globalnih kretanja hrvatska je poljoprivreda postala atraktivna zbog potencijala koje ima i koji bi se mogli, kako sada stvari stoje, strateški koristiti barem idućih dvadeset-trideset godina. Hrvatska raspolaže velikim poljoprivrednim površinama čiji se potencijali sada ne koriste, ne samo za poljoprivrednu proizvodnju, već i za razvoj konkurentne prehrambene industrije. Novotny se, međutim, pita je li Hrvatska već zakasnila i u pozicioniranju poljoprivrede kao strateške grane koju valja i posebnim propisima štititi od neželjenih inozemnih preuzimanja. U podatku da je u prošloj godini među novoosnovanim poduzećima u Hrvatskoj polovica onih koja se bave trgovinom nekretninama, a među njima ih puno ima sa stranim kapitalom, pa i takvih koja su registrirana u manjim slavonskim mjestima, Novotny iščitava znakove koji ukazuju da austrijske, mađarske i još poneke strane kompanije već ulažu u hrvatsku poljoprivredu kako bi iskoristile njezine potencijale ponajprije za svoj razvoj i osvajanje hrvatskog, regionalnog i šireg tržišta. Dotle hrvatska državna tijela glavinjaju od jedne do druge navodno strateške gospodarske grane koje valja subvencionirati i štititi od stranih ulaganja i preuzimanja. I pritom se sve češće nađu na krivome mjestu u krivo vrijeme, a realne hrvatske strateške gospodarske šanse jedna po jedna propadaju ili postaju plijen sposobnijih i spretnijih stranih investitora.

Japanci vrlo tvrdi prema inozemnim ulagačima

Slovenija je u regiji poznata po “tvrdom” stavu prema inozemnim ulaganjima, a tradicionalno negativni gard prema stranim investicijama ima i Japan. No, ovih je dana radna skupina tokijskog parlamenta upozorila vladu na opasnosti od masovnog odljeva stranog kapitala ako ne dođe do izmjena odgovarajuće regulative. Članovi skupine iz vladajuće Liberalne demokratske stranke naglasili su skromne i k tome opadajuće strane investicije. Izravna inozemna ulaganja (foreign direct investments) u 2006. godini iznosila su samo 2,5 posto bruto društvenog proizvoda, a primjerice u Velikoj Britanije iznosila su gotovo 45, a u SAD-u 13 posto BDP-a. Vladi je upućen zahtjev da uspostavi jasnija pravila pri preuzimanjima i spajanjima, postroži kriterije i bude transparentnija kad poduzima mjere protiv preuzimanja. Problem je, smatraju upućeni, u japanskom “mentalitetu opsade”. Parlamentarna inicijativa objašnjava se strahom da će strani investitori u potpunosti otpisati Japan i dezinvestirati već uloženo u gospodarstvo – u kojem gotovo da nema stanih direktora.
(PD)

Ina kao pravilo, Dukat kao izuzetak

Ina je bila primjer tvrtke koja je imala viziju svojega razvoja, kaže Damir Novotny, ali je predana Molu i sada ovisi o njegovoj sudbini, odnosno o tome hoće li Mol preuzeti neka od većih europskih ili ruskih naftnih kompanija. Ina je u međuvremenu postala tek hrvatska filijala Mola koja više nema ambiciju postati makar regionalni igrač, već uglavnom sve više svoje poslovanje svodi samo na hrvatsko tržište. Novotny smatra da se slično događa i s Plivom nakon Barrova preuzimanja, tako je i sa Zagrebačkom bankom i većinom drugih hrvatskih tvrtki koje su preuzeli strani investitori. Zasad je izuzetak, smatra naš sugovornik, Dukat kojeg francuski Lactalis nastoji pozicionirati kao jaku regionalnu, a ne samo hrvatsku tvrtku.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno