Nakon višednevne medijske “topničke pripreme”, Slaven Bilić ovoga je tjedna i službeno postao izbornik hrvatske nogometne reprezentacije. Na početku, čestitam mu na hrabrosti. U zemlji s četiri milijuna izbornika stvar je osobne hrabrosti naslijediti najuspješnijeg izbornika u povijesti, Zlatka Dalića, i sjesti u izbornički stolac u ne baš veselim okolnostima. Smjenu generacija napokon valja dovršiti, treba postaviti temelje za iduće desetljeće.
Promatramo li na trenutak hrvatsku nogometnu reprezentaciju kao korporaciju, ona je zapravo vrlo uspješna. U posljednjih 30 godina propustila je samo dva velika natjecanja (Europsko prvenstvo 2000. godine i Svjetsko prvenstvo 2010.). Bili smo više ili manje uspješni, no zapravo se s velikom sigurnošću može reći da smo u posljednjem desetljeću uspjeh postavili kao neki temeljni kriterij koji se očekuje od izbornika. Jer, rezultati od 2018. naovamo takvi su da se njima ne može pohvaliti niti jedna “mala” reprezentacija. Hrvatska se ravnopravno tuče s nogometno znatno moćnijima od sebe.
Pobjeđivala je na velikim natjecanjima i Argentinu i Englesku i Rusiju i Maroko i Brazil. Još prije, 90-ih godina pod Ćirinim vodstvom “šamarali” smo, primjerice, Italiju, Dansku, Njemačku ili Nizozemsku. Samo nepravda u režiji FIFA-e spriječila je da na toj listi pobijeđenih ove godine ne bude i Portugal pa da ona na neki način bude kompletirana. Da, pobijedili smo gotovo svakoga i iz perspektive male nacije sebi dokazali da je moguće.
A moguće je zato što su tijekom ovih 30-ak godina vrhunski hrvatski igrači imali i nešto čega možda u nekim većim reprezentacijama nedostaje – zajedništvo. Ili, kako se to znalo reći – kult reprezentacije. To je ono što će Bilić morati očuvati, pa možda i malo unaprijediti. Opet, da se vratimo malo na korporativni teren. “Nadzorni odbor” je u Bilićevu slučaju cjelokupna javnost koja imperativno traži veliki rezultat, a ne samo sudjelovanje na velikim natjecanjima. Dojam tu neće biti pretjerano bitan.
Rezultat će suditi Biliću. Bude li imao rezultat, nitko neće propitivati ništa drugo.
Iz perspektive osobnog brenda Slaven Bilić stoji jako dobro. Njegov imidž glazbenika, svestranog tipa, pa i intelektualca u kopačkama dobio je nešto ozbiljniju patinu posljednjih godina. Njegovi prvi javni nastupi daju do znanja da je postao mudriji. U traumatičnoj utakmici protiv Turske iz 2008. nedostajalo je upravo toga. Mudrosti.
Reprezentativni nogomet rijetko je umiranje u ljepoti, češće natjecateljska sprema. Za razliku od svog prethodnog mandata, nema mjesta velikom remontu. U reprezentaciji svatko od nas zna osam ili devet igrača koji moraju igrati u prvoj momčadi. Problem su ona dvojica ili trojica koji su još uvijek dovoljno kvalitetni da im teško možemo zahvaliti i reći da nam više ne trebaju zato što imaju previše godina – a upravo bi to dugoročno najviše pomoglo reprezentaciji.
Bude li Bilić u startu znao balansirati i nositi se s tim teretom, imat će rezultat. Naši igrači još su uvijek vrlo dobri ili odlični. Nametnemo li svoj stil igre, s nama je jako teško igrati. Jer, nogomet nije atletika. Gledali ste utakmicu Španjolska-Francuska, znate na što mislim. Ne možemo igrati francusku igru, ali španjolsku itekako možemo.
Hrvatska nogometna reprezentacija ostaje najvažnija sportska družina u Hrvatskoj. Možda ne pratimo utakmice s jednakim žarom kao prije, ali okupljanje koje oko Vatrenih postoji obvezuje svakoga tko radi u tom sustavu. Slaven Bilić je toga itekako svjestan. Želim mu da što manje čita “analize” na portalima i posveti se traženju ona dva-tri kamenčića koja nedostaju u mozaiku igre. Jer, kako je i sam rekao, samo medalja na idućem Euru smatrat će se uspjehom.
