Odgovor na to kako stvari stoje, obično je pitanje perspektive. I s kime se uspoređujete. Bez obzira na kut gledanja, stavimo li ruku na srce, o domaćem gospodarstvu neće se pisati ode o epskom uspjehu.
Članstvo u Europskoj uniji iskoristili smo djelomično, BDP raste po inerciji zahvaljujući osobnoj potrošnji, društvo nije pretjerano otvoreno ni sklono prema poduzetništvu, radije se živi od turističke rente i na teret države nego od cjelogodišnjeg rada. Iako smo (na papiru) tržišno gospodarstvo, politika preraspodjeljuje lavovski dio kolača dosljedno izbjegavajući reformske zahvate koji bi mogli ubrzati rast ako uznemiruju glašače. S takvim smo početnim pozicijama, nakon dobre 2019., ušli u pandemijsku godinu.
Vrlo brzo nakon što je u veljači zabilježen prvi službeni slučaj oboljelog od Covida-19 i pokazalo se da se zbivanja u dalekoj Kini itekako tiču i nas, kristaliziralo se da su banke kao financijski krvotok druga strana medalje realne ekonomije. U rastućoj neizvjesnosti i rizicima država se našla pred ponorom rashoda, tvrtke su ostajale bez prihoda, građani bez dohotka, a kreditori zapeli u sredini.
Među prvim udarima koje će osjetiti bila je odluka regulatora za privremeno zaustavi isplate dobiti, odluka koja je ovih dana ukinuta. Time je na nezadovoljstvo vlasnika i dioničara zaustavljen transfer 5,8 milijardi kuna iz dobiti u 2019. najprije do listopada, da bi potom zabrana bila produžena do siječnja 2021. uz poziv na “iznimnu umjerenost” u isplati menadžerskih nagrada.
Na europskoj razini bila je to koordinirana akcija Europske središnje banke čiju je preporuku slijedio i domaći supervizor.
Regulator nije tek puhao na hladno. Proglašenje ‘lockdowna’ u rezultirali su povijesnim padom BDP-a od 15,1 posto. Ono što je makro razini utjelovila taj brojka u stvarnom životu značilo je dramatični pad prihoda kompanija i gubitak tržišta te dohotka građana. Premda su mjere za očuvanje radnih mjesta zamrznule tržište rada, jer bi u protivnom nezaposlenost eksplodirala, uredni klijenti preko noći kreditorima su postali rizični.
Trend pada
U samo godinu dana dobit 20 banka u Hrvatskoj praktično se prepolovila na 2,67 milijardi kuna, a pad ukupnog prihoda nadmašio je korekciju godišnjeg BDP-a. Dok je ekonomija potonula 8,4 posto, prihod banaka zaronio je 1,5 postotni bod dublje. Nastavljen je višegodišnji trend pada operativnog rezultata na krilima jeftinog novca, no unatoč tome premašio je 7,3 milijarde kuna što ilustrira da je u ispravcima vrijednosti i rezervacijama zamrznut ostatak što odražava stvarno stanje ekonomije.
Neto kamatni prihodi pali su 5,6 posto, ali su se silaznom putanjom kretali i nekamatni priljevi, primjerice prihodi od provizija i naknada smanjeni gotovo petinu. Iako je država izašno pomogla gospodarstvo, trošak ispravaka vrijednosti povećan je za oko 60 posto te su stoga pogoršani pokazatelji profitabilnosti; prinos na prosječnu imovinu (ROAA) spustio se s 1,4 posto na 0,6 posto, a na kapital (ROAE) s 9,8 posto na 4,4 posto. Zabrana isplate dobiti održala je visoku kapitaliziranost sustava na 24,9 posto, a na konto rasta štednje imovina se povećala na rekordnih 462,5 milijardi kuna (bez stambenih štedionica 457,3 milijarde kuna).
Vodeću poziciju na tržištu bez puno promjena i dalje drži UniCreditova podružnica Zagrebačka banka sa 124,5 milijarde kuna aktive, odnosno 27 posto tržišnog kolača. Zaba je 2020. okončala sa 735 milijuna kuna neto dobiti, 53 posto manje nego rekordne 2019. Poslovni prihodi smanjeni su 18 posto, na 3,6 milijarde kuna, a omjer troškova i ostvarenih prihoda ostao je na niskih 43 posto.
I rezultati najvećeg kreditora vjerno reflektiraju tržišna kretanja; pod utjecajem niskih kamatnih stopa, jačanja izloženosti državi i preslagivanja štednje nastavljen je pritisak na operativni rezultat. Neto prihod od kamata smanjen je 12,5 posto na 2,4 milijarde kuna ponajviše zahvaljujući reduciranoj kamatnoj marži. Pod pritiskom su bili i neto prihodi od provizija i naknada koju su smanjeni za 121 milijun kuna na 956 milijuna kuna, kao i dobit od trgovanja preko 56 posto na 259 milijuna kuna zbog pada priljeva od dividendi i dobiti od trgovanja.
Operativna dobit Zabe dosegnula je 1,86 milijardi kuna, 28,3 posto manje nego godinu ranije, dok su troškovi rezervacija dosegnuli 962 milijuna kuna tragom povećanog kreditnog rizika u pandemiji. Istovremeno, troškovi vrijednosnih usklađenja i rezerviranja za gubitke bili su niži 201 milijun kuna zbog manjih rezerviranja po sudskim sporovima.
S petinom udjela tržišta slijedi Privredna banka Zagreb koja je 2020. završila s gotovo 96 milijardi kuna aktive i gotovo 817 milijuna kuna dobiti. Kao i tržišni lider, i PBZ je prvu godinu pandemije okončao s prepolovljenim rezultatom. Neto kamatni prihod banke iznosio je 2,02 milijarde kuna, 6,1 posto manje na godišnjoj razini, dok je neto priljev od naknada i provizija bio je 698 milijuna kuna. Opći administrativni troškove i ostali rashodi poslovanja iznosili su oko 1,6 milijardi kuna pri čemu je pokazatelj efikasnosti, omjer troškova i prihoda, bio 42,3 posto.
Boris Vujčić, guverner HNB-a/ROBERT ANIĆ/PIXSELL
Skok rezervacija
Erste & Steiermärkische banka, posljednja iz velike trojke s dvoznamenkastim udjelom bankarskog kolača (15,8%), 73,2 milijarde kuna aktive, godinu je zaključila s gotovo prepolovljenim rezultatom. Domaći Erste austrijskim vlasnicima zaradio je 389,5 milijuna kuna dobiti za što je najveći utjecaj imao skok rezervacija zbog efekta pandemije na ekonomiju. Rezultat je obilježio blago rast neto kamatnog prihoda za 0,2 posto na 1,62 milijarde kuna, pad prihoda od naknada i provizija za 14,2 posto na 433 milijuna kuna, kao i klizanje neto rezultata iz trgovanja na 210,6 milijuna kuna.
Od ostalih većih igrača na hrvatskom tržištu vrijedi zabilježiti da je mađarski OTP (koji je integrirao Splitsku banku) 2020. ostvario 250,7 milijuna kuna dobiti, Raiffeisen 131,8 milijuna kuna, a Hrvatska poštanska banka 180 milijuna kuna.
Dok ni najotporniji igrači nisu iz krize izašli neokrznuti (premda će se efekti realno zbrajati dugo iza kraja 2020.) neki poput Sberbanka i manjih kreditora iskazali su gubike. Podružnica istoimene banke iskazala je 35,6 milijuna kuna minusa, 16,6 milijuna imao je J&T, a Samoborska banka gotovo 7 milijuna kuna.
Nezapamćena neizvjesnost koja je obilježila prošlu godinu primorala je i banke i klijente na oprez pa je usporila i ponuda i potražnja. Početkom pandemije kreditori su snažno zaoštrili standarde i uvjete pod kojima posuđuju novac, a do kraja godine tek će ih manjim dijelom olabaviti. Ručnu kočnicu povukli su i građani, barem u aspektu gotovinskih kredita.
Poduzeća pak, suočena s izazovima i dovedena do ruba preživljavanja najprije su snažno posegnula za kreditima ne bi li stvorila zalihe likvidnosti da bi potom napore usmjeril da održe glavu iznad vode. Stjecajem okolnosti banke su fokus stoga okrenule prema državi koja se našla između metaforičkog kovnja i nakovnja: eksplozivnog rasta rashoda za zdravstvo i fiskalnih poticaja te strmoglavog pada priljeva iz (polu)zatvorenog gospodarstva.
Trošak za državu
Koliko je točno korona kriza stajala državu vjerojatno će se moći reći tek za nekoliko godina kada se zbroje svi (ne)izravni učinci, no ministar financija Zdravko Marić u lipnju 2021. iznos poticaja, otpisanih i odgođenih poreza i drugih mjera, procijenit će na oko 34 milijarde kuna. U okolnostima tolike rupe u proračunu ne čudi da su u njezino zatvaranje uskočile banke pa od ukupnog rasta imovine, plasmani privatnom sektoru čine samo četvrtinu tog prirasta, a čak 75 posto “uzela” je država.
No, i taj manji dio koji nominalno nema veze s državom, posredno ipak ima budući da ga uglavnom čine stambeni krediti kojima vjetar u leđa daje izdašan državni program subvencioniranja ili pak kratkoročni krediti tvrtkama koji se ponovno mogu povezati s nekom vrstom “pomoći” države, od fiskalnih potpora do programa jamstava…
Najvažnijim potezima regulatora, onog u Frankfurtu i posljedično domaćeg u Zagrebu, pokazat će se “edikt čarobnog štapića” – odluku da se odobravanje moratorija ili reprograma u krizi neće računati u loše kredite niti na njih izdvajati rezervacije (na teret kapitala). Računao je regulator, ispravno, da će pandemija mnogima otežati ili onemogućiti urednu otplatu obveza olakšavši bankama da tim građanima i tvrtkama izađu u susret ako su prije epidemije bili uredni platiše da ih dodatno ne guraju u probleme (pokretanjem ovrha ili drugim instrumenata osiguranja) već da ih i dalje tretiraju kao A klijente.
Rok trajanja te opcije prvo je zamišljeno s rokom trajanja do kraja ožujka 2021., kako je u međuvremenu postalo izvjesno da će sam Covid-19 potrajati unatoč razvoju cjepiva, smjernice su produljene da vrijede za sve moratorije koji su odobreni prije kraja ožujka 2021. te uveden dodatni kriterij da ukupno trajanje nije dulje od devet mjeseci. U tom slučaju da jest, banke su dužne provesti dubinsku analizu klijenta i prelomiti je li plasman ipak potrebno reklasificirati i izdvojiti rezervacije.
Nije zgorega spomenuti i crticu da je pitanje zamrzavanja otplata u to vrijeme izazvalo žestoke javne prijepore kako ih tehnički riješiti s obzirom da su mnogi imali svoju viziju. Najglasniji je zahtjev bio da se linearno svima odobri moratorij na godinu dana bez obzira imaju li otkuda plaćati ili ne obveze banci (i žele li to uopće), a u raspravu se uključio i predsjednik Zoran Milanović svojim osebujnim stilom izjavljujući da će “banke izaći iz svega masnijeg vrata”.
Tako još jedna kriza, kao i prethodno saga o švicarskom franku, nije uspjela odolijeti jeftinom politikanstvu bez previše vaganja što bi nonšalantno rješenje značilo za štednju i financijski sustav u cjelini kada bi na godinu dana bankama presušili prihodi uz povećane zahtjeve za kreditiranjem.
Odgoda moratorija
Vrhunac moratorija i drugih mjera pomoći klijentima dosegnut će krajem kolovoza kada je vrijednost iznosila gotovo 40 milijardi kuna, od čega je 60 posto bilo tvrtkama. Taj lavovski dio likvidnosti koji je ostao u korporativnom sektoru i na računima građana vjerojatno jedan od glavnih razloga da se BDP-a nije notirao i na dvoznamenkastim razinama u 2020.
Krajem prosinca pod moratorijima je ostalo 24,5 milijarde kuna zajmova, oko 6,3 posto ukupno plasiranih kredita i predujmova. Od toga iznosa najmanje je u ‘time outu’ bilo zajmova građanima, oko 3,3 milijarde kuna, tvrtke su imale problema u otplati 11,5 milijardi kuna dok je preostalih 9,7 milijardi kuna pod pauzom bilo ostalim sektorima.
Analiza moratorija pokazuje da su za odgodama kredita očekivano najviše posegnula poduzeća u hotelijerstvu i ugostiteljstvu, slijede prerađivači, prijevoznici, kao i tvrtke koje se bave skladištenjem i vezama. Iako je turistička sezona bitno nadmašila očekivanja, tvrtke povezane s turizmom bile su među najpogođenijima. To još više dolazi do izražaja budući da su one, ranije predvodnice u investicijama, “zamrznule” više od 40 posto svojih obveza, a gotovo 9 posto obveza restrukturiralo. I nakon 2020. turistička poduzeća će i dalje koristiti moratorije s time do kraja godine na naplatu dolazi oko 5 milijardi kuna kredita, više od 5 posto ukupnih zajmova tvrtkama (odnose se na 1000 poduzeća s više od 22 tisuće zaposlenih) pa je bitno bolja turistička sezona itekako dobra vijest u tom smislu.
Premda pandemija i dalje traje, primjetan je oporavak pojedinih grana što se prelijeva i na poboljšan manevarski prostor za servisiranje obveza. U tri mjeseca, od rujna do kraja prosinca 2020. moratoriji su se smanjili za 11,2 milijarde kuna, oko 30 posto, odnosno nešto manje od iznosa dospijeća u zadnjem tromjesečju godine. S krajem prvog polugodišta 2021. dospjet će gotovo svi preostali moratoriji tvrtkama i građanima, a krajem rujna i državi.
Zahvaljujući fleksibiliziranoj regulativi i mjerama za ublažavanje pandemija se na prvi pogled ne vidi u statistici loših kredita. Udio neprihodujućih kredita krajem 2020. smanjio se na 5,42 posto. Godinu dana prije, krajem rekordno dobre 2019. za sve sektore gospodarstva i iznimno dobru turističku sezonu, loši krediti iznosili su 5,47 posto. Regulator je, međutim, upozorio da se utjecaj pandemije reflektira na znatno povećanje rizičnosti portfelja banaka.
Udio kredita s porastom kreditnog rizika (tzv. faza 2. i faza 3.) lani je porastao s 14,1 posto na 20 posto. Pritom najveći porast dolazi u fazi 2. koja se odnosi na prihodonosne kredite čiji je udio, ponajprije diktiran dinamikom korporativnog portfelja, povećan sa 7,6 posto na 13,2 posto, a udio neprihodnosnih kredita ostao je stabilan.
U uvjetima globalne priče o dalekosežnim posljedicama Covida-19 zanimljivo je usporediti kako su prošli domaći klijenti u odnosu na klijente europskih banaka. Hrvatska pripada skupini europskih zemalja s relativno visokim udjelom moratorija u kreditima.
Na vrhuncu, sredinom godine, za čak 27 posto kredita tvrtkama i oko sedam posto građanima bio je odobren moratorij. Pritom su banke malo više od četvrtine tih plasmana označile kao one u fazi 2. što je blizu europskog prosjeka.
Godine čišćenja portfelja
Pozitivno za kreditore, klijente i financijski sustav u cjelini u uvjetima neizvjesne epidemiološke slike jest što niska razina loših kredita olakšava manevarski prostor za daljnje pogoršanje zajmova. U godinama čišćenja portfelja nakon globalne financijske krize nije samo smanjen udio problematičnih kredita već je i povećana njihova pokrivenost.
‘Provjetravanje’ portfelja nastavljeno je i prošle godine premda su prodaje loših kredita ipak bile pod znatnim utjecajem pandemije, kao i obustava prisilne naplate. Banke su prodale kredita u bruto vrijednosti nešto većoj od milijardu kuna, dok je godinu ranije iz bilanci sustava očišćeno 4,2 milijarde glavnice i kamata od čega se najveći dio odnosio na kredite Agrokoru.
Usporedbe radi, u pet godina prije toga iz knjiga banaka prodano je gotovo 27 milijardi kuna toksičnih zajmova.
Kad se poduče crta, pandemijsku godinu banke u Hrvatskoj zapamtit će po tri karakteristična trenda krize. Monetarna ekspanzija i državne subvencije plaća u kombinaciji sa suzdržavanjem (i nemogućnošću) trošenja u privatnom sektoru prelili su se u snažan rast depozita koji su zadnjih pet godina u uzlaznoj putanji.
Krajem prosinca u bankama je bilo gotovo 329,4 milijardi kuna depozita, od čega 224,5 milijarde kuna stanovništva, a 83,5 milijardi kuna imale su spremljeno tvrtke. Samo u prosincu štednja građana porasla je 6 posto na godišnjoj razini, dok je tijekom Covida-19 (ako gledamo cijelu 2020.) štednja građana porasla za čak 12,8 milijardi kuna.
Drugo, bez promjene u monetarnim politikama njavažnijih središnjih banaka u svijetu, kamatne stope ostale su na niskim razinama i u Hrvatskoj, dok se kamatna marža zadržala stabilna pri 2,6 postotnih bodova. Prosječna cijena stambenih kredita uz rok dospijeća preko 10 godina bila je 2,9 posto, primjerice, skuplje od Slovenije gdje građani plaćaju 2,28 posto i povoljnije od 3,52 posto nego u Češkoj.
I treće, krediti su unatoč situaciji nastavili rasti. Premda su usporili sa 7,4 posto u 2019. kreditiranje građana poraslo je 2,1 posto u pandemijskoj 2020. pri čemu su potrošački krediti bitno smanjeni paralelno s padom osobne potrošnje, dok je udvostručavanje obujma državnog subvencioniranja posebno u zadnjem kvartalu jače podržalo rast stambenog kreditiranja. Krediti tvrtkama (na osnovi transakcija) istovremeno su povećani oko 5,5 posto, a izuzme li se refinanciranje jedne velike tvrtke, porast je iznosio 2,1 posto.
Premda je poslovanje banaka obilježio pad potražnje i pooštravanje uvjeta, treba istaknuti da je opća nesigurnost oblikovala strukturu zajmova. Tvrtke su manje bile zainteresirane da ih banke prate u investicijskim projektima uz iznimku građevinara koji su u ulaznoj putanji radi balona na tržištu stambenih nekretnina i potrebama sanacije od potresa s jedne, te prerađivačke industrije koja se dobro prilagodila pandemiji, s druge strane.
Ostale tvrtke uglavnom su posezale za kreditiranjem obrtnog kapitala, ponajviše trgovci i ostale uslužne djelatnosti. Za lepezu ostalih, najteže pogođenih krizom, rješenje nisu bili novi krediti već moratoriji na postojeće obveze. I struktura kreditiranja, jednako kao moratoriji i ostali oblici pomoći, time ocrtava različit udarac koji su u prvoj godini Covida-19 podnijele pojedine gospodarske grane.
Kad se govori o poduzećima, za buduće odnose s bankama (i drugim kreditorima) svakako će biti bitan podatak da je ukupna zaduženost na kraju 2020. snažno porasla dosegnuvši 98,8 posto BDP-a, nemalih 10 postotnih bodova u godinu dana, na silnicama kontrakcije gospodarstva i novog zaduživanja.
Prva godina pandemije tako će, osim šoka koji je donijela na apsolutno svim razinama društva i života i u kojoj se utjelovio izraz “novo normalno”, ostati upamćena i prema velikom iskoraku učinjenom za uvođenje eura koji će eliminirati jedan od najvećih u financijama – onaj valutni. U srpnju je i formalno (nedugo nakon kraja ‘lockdowna’) Hrvatska službeno primljena u Europski tečajni mehanizam (ERMII), kolokvijalno poznat kao čekaonica za euro.
Tome je prethodila sveobuhvatna procjena kvalitete imovine domaćih banaka i testiranje na stres koje su uspješno zadovoljile Zaba, PBZ, Erste, OTP i Hrvatska poštanska banka. Pripreme za euro nastavit će se i unatoč pandemiji, a periodički će se glasna manjina oboružana uglavnom kvazi-domoljubnim, ne i ekonomskim, argumentima dizati protiv zamjene kune europskom valutom.
Ono što će prigodno zaboraviti jest činjenica da je zahvaljujući odmaklim pripremama za ulazak u tečajni mehanizam i zahtjevu za uspostavu bliske suradnje HNB-a i ECB-a dogovoren valutni swap aranžman kojim je na samom početku pandemije stabilizirana panika na deviznim tržištima, tijekom koje je prvi implus dijela građana bio pohrlili u banke i štednju u kunama prebaciti u eure. Za svaki slučaj.
Sve u svemu, analiza poslovanja pokazuje da su kaos 2020. banke izgurale dobrim dijelom zahvaljujući izdašnim potporama gospodarstvu, ali i potezima iz pera regulatora. Veliko pitanje ostaje kako će se stvari razvijati jednom kad isteknu svi moratoriji i presuše fiskalne potpore iz proračuna i europskih fondova.
