Povlačenje prijedloga izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju zaslužuje veliku pozornost, pa i poslovne zajednice. Niti malo nas ne zanima je li to povlačenje "izmjena i dopuna" plod političkih borbi u Vladi ili SDP-u ili nekoordiniranosti ministara. Ne zanima nas ni teza prema kojoj je visoko obrazovanje upalo u ralje visoke politike. Nećemo se uključiti ni u rasprave o različitim interesnim skupinama koje guraju, odnosno koče promjene u sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Nije nam u fokusu interesa dilema jesu li veći kočničari promjena na društveno-humanističkim fakultetima ili među starijim sveučilišnim profesorima. Nas puno više zanima budućnost znanosti i sveučilišta, pa u tom svjetlu i pitanje znanstvenih novaka i obrnute piramide (najveći broj nastavnika na našim fakultetima je u najvišim zvanjima što je opasnost za opću devastaciju sustava). Svakako, tema može biti i sustav napredovanja u znanstveno-nastavnim zvanjima pa ako je suditi po vrlo zanimljivim napisima u našim novinama, čini se da taj sustav napredovanja po nekim manifestnim elementima sliči sustavu napredovanja u našoj vojsci (koja ima generala za pet-šest puta veću vojsku od ove koju imamo).

Kvote

Ono što bi mogla i morala postati tema jest kakvi su nam studiji, kako oni odgovaraju potrebama sadašnjeg našega gospodarstva i društva u cjelini, a pogotovo kako će odgovoriti na izazove koji su pred nama kao državom, društvom i ekonomijom. Kad se otvara tema studiranja, onda se mora otvoriti i rasprava o kvaliteti sveučilišnih programa, kvaliteti studija, o razini znanja koju sa sobom nose naši studenti, o njihovoj pripremljenosti za život i rad u trećem tisućljeću. Ne smije se preskočiti ni rasprava o kvotama. Zar nije čudno da imamo na visokim školama 30% više mjesta nego ukupno maturanata, a da pri tome samo rijetki imaju studente koji dolaze izvan Hrvatske. Zašto kao građani i poslodavci financiramo i plaćamo prazna mjesta jer financiranje svake javne obrazovne institucije ide prema upisnoj kvoti studenata. Poticanju naših mladih za tehničke, prirodne, biokemijske i medicinske znanosti je također velik izazov. Svekolika deindustrijalizacija zemlje ugrozila je inženjerska zvanja u zemlji koja neće moći znatnije oživjeti industriju bez kvalitetnih inženjera. Naravno, trebaju nam i kvalitetni ekonomisti i pravnici… čija će se znanja i sposobnosti moći uspoređivati s istovrsnim zvanjima svršenih studenata u Ljubljani, Beču, Pragu, Budimpešti…

Namjerno ne spominjem one puno poznatije u svijetu (posebice s one strane Atlantika). Izvrsnost našeg obrazovanja mora postati naša mantra koju svi kontinuirano moramo provoditi. Ne smijemo zatvarati oči nad sve vidljivijim zaostajanjem naših visokoškolskih institucija na ljestvicama najboljih svjetskih sveučilišta. Moramo uočiti i povećanje broja domaćih studenata (nepotrebno je reći da su to oni kvalitetniji, motiviraniji i ambiciozniji) koji odlaze studirati u inozemstvo, i to ponajviše u okolne zemlje (Austrija, Italija, Slovenija). Svakako tu treba dometnuti da to samo po sebi i nije loše pod uvjetom da se vrate u zemlju s novim i drukčijim znanjima i iskustvima koja su stekli po svijetu. Ali ne mogu a da ne otvorim i pitanje: a zašto ne bismo mogli postati zemlja poželjna za studiranje studentima iz cijele regije, pa i šire? Zašto to prepuštamo recimo Ljubljani ili Beču, odnosno Budimpešti ili Trstu? Kad govorimo o studiranju, onda je nezaobilazna tema i financiranje studija te žarišno pitanje tzv. besplatnog studiranja (koje naravno nikad i nigdje nije besplatno). Nema se hrabrosti ići u veću promjenu financiranja studija kroz tzv. vaučerizaciju sveučilišnih studija (i pripadajuće stipendiranje studenata gdje država financira studenta, a ne javnu obrazovnu instituciju). Ovakvim bi pristupom student mogao birati privatno ili javnu obrazovnu instituciju. Povećala bi se kompeticija, ali i kompetencija i izvrsnost. A bez toga nema boljitka ni za sveučilište ni znanost, ali ni za društvo ni gospodarstvo. 

Zatvorenost

Dalje, jedna smo od rijetkih europskih zemalja koja nema privatno sveučilište. Kao da se javna sveučilišta plaše konkurencije, a oni koji vode obrazovanje i državu kao da nemaju dovoljno odlučnosti da snažnije otvore vrata i prozore za jačanje konkurencije i na ovom polju. Pa ponajbolja svjetska sveučilišta su privatna. Strahovanja od smanjenja kvalitete na privatnim učilištima, što smo mogli iščitati iz nekih izjava u posljednjih nekoliko dana, plod su ili neznanja ili zlonamjernosti (a možda i oba elementa). Privatna visoka učilišta u našoj zemlji prolaze isti sustav akreditacije kao i javna učilišta. Verifikaciju programa i javnih i privatnih učilišta rade isti stručnjaci i nema racionalnih razloga da se na programe gleda različitim očima. Sve to govori u prilogu nužnim reformama. Ovaj posljednji pokušaj nam se učinio kao zanimljiv prvi korak u smjeru koji je jedini racionalan i obranjiv: dinamizacija visokog obrazovanja i znanosti uz povećanje konkuretnosti.

Zatvorenost sveučilišne zajednice pojačane specifičnim doživljajem autonomije sveučilišta i nedostatak osjećaja za vrijeme u kojemu se djeluje, a posebice nedostatak osjećaja prema izazovima koji su pred nama kao državom, društvom i ekonomijom, mora nas potaknuti na vrlo ozbiljne rasprave u kojima mora sudjelovati i poslovna zajednica. I to zato što je poslovna zajednica konzument "proizvoda" obrazovnog sustava. I što kvaliteta tih "proizvoda" deterministički određuje našu poslovnu uspješnost i konkurentnost. I stoga smo mi poslodavci životno zainteresirani za obrazovanje. Kao što vidite, ni jednom riječju nisam spomenuo korupciju u visokom obrazovanju (koje je povezano isključivo s javnim obrazovanjem). Anomalije sustava posljedice su pogrešaka u sustavu, pa je i zbog toga potrebna temeljita promjena sustava znanosti i visokog obrazovanja. "Izmjene i dopune" su pale na prvoj preponi. Za boljitak sustava, ali i cijelog društva treba ih pridignuti, vratiti na stazu, ali i snažno pogurati prema cilju. U nama, poslovnoj zajednici, moći će imati dobrog sugovornika, dobrog suigrača.

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?