Kako to da imate i tekstove koji nemaju veze s ekonomijom i biznisom, zašto su te teme važne Poslovnom dnevniku, znalo se u neformalnim razgovorima ove godine zalomiti pitanje na temu naših kolumnista i autora, Romana i Ines prije svih, naravno. Dakle, da se ne pozivamo sad na primjere uglednih kuća poput Economista ili Financial Timesa koji će Donaldu Trumpu, britanskoj politici, pa i važnim društvenim i globalnim pitanjima pristupiti nerijetko i iz kuta udaljenog od statističkih pokazatelja poput rasta i pada BDP-a ili broja zaposlenih, promislimo barem na trenutak jesu li politika, politička zbivanja u nekoj zemlji i poslovni svijet dva tako udaljena planeta koji nemaju veze jedno s drugim, osim što ih, eto, spaja isti sunčevi sustav.
Može li gospodarski, tehnološki, inovatorski, poduzetnički i svaki drugi napredak zemlje biti bilo kakav, a kamoli konačni dokaz da je s njom savršeno sve u redu i da je to što netko po ulicama “hukuće” ne treba uopće brinuti? Naročito u okruženju u kojem već godinama gledamo očita globalna skretanja i utjecaje sila na vladajuće garniture – počnimo od najbližeg susjedstva.
Mada se povijest ipak ne ponavlja, ali se svakako rimuje, ne zaboravimo da je Njemačka u Drugi svjetski rast ušla uz snažan gospodarski rast pokrenut uglavnom javnim radovima širokih razmjera i masovnim naoružavanjem pa je izrazita nadmoć na bojnom polju bila i tehnološka, a njezini su industrijalci tada bili bez premca u Europi. Pogrešan put na kraju je, valjda to znamo, završio u ruševinama.
Kad su iscrpljena sva moguća rješenja i uzaludne rasprave za rješenje krize koja je najprije krenula kao ekonomska, Jugoslavija je ključ spasa povjerila u ruke uspješnom “privredniku”, kako se tada nazivalo poslovne lidere, dugogodišnjem generalnom direktoru Končara koji je čak i postigao neke početne rezultate, ali je u cijelu priču ušao s ozbiljnom zabludom da ekonomija i uspjesi na gospodarskom polju mogu nadvladati političke podjele.
S prvim rezultatima postao je crvena krpa upravo onima koji su se predstavljali kao spasitelji Jugoslavije, kliki okupljenoj oko Miloševića, bivšeg bankara koji je došao na vlast zajahavši na valu uličnog nezadovoljstva, pogodujući svojim populizmom najnižim strastima. I koji je, kad je ostao bez sredstava za realizaciju svojih planova, organizirao upad u monetarni sustav države. Čak i u trenucima najgore krize jugoslavenski je standard bio značajno iznad rumunjskog, ali na kraju se raspala Jugoslavija, a ne zemlja koju je vodio na kraju strijeljani diktator Ceausescu koji je na muci svog naroda “anulirao” javni dug.
Uza sve svoje probleme, Hrvatska je, naročito u posljednjih 15-ak godina, u odnosu na okruženje postala zemlja uzor, miljenica Unije čija je stabilna vlast uspješno odolijevala maglama s istoka. Bi li tako bilo, bi li isti ekonomski uzlet bio ostvaren da se onaj Karamarkov pokret nije raspao (pa i on je za premijera gurnuo “privrednika”) i da nije zamijenjen politikom za uši Bruxellesa i mainstream Uniju koju smo, uostalom, sami izabrali kao širu zajednicu?
Jesu li oni kojima je očito u interesu politička destabilizacija, ma što mislili o nekim potezima svih vlada Andreja Plenkovića, svjesni koliko se toga na kocku stavlja kad se uz simpatije prema Orbanovoj politici zdvojno govori “eto, imamo valutu kakvu imamo”? Što bi za vrlo osjetljivu ekonomiju kakva je Hrvatska značila promjena političkog kursa, čak i “poluizolacija” kakvu gledamo na primjeru sjevernih susjeda? Valjda je ova godina najbolje pokazala koliko je opasno uvjeravati se da je topli bazen Unije lako moguće zamijeniti daljim stranim tržištima. A, kad udara, nestabilnost prvo udara na energetiku. Brzo onda dolazi i turizam. Pa izvolite…
