Vuk dlaku mijenja ali čud nikada.
Da se izašlo bez međunarodni sud odluka bi bila prema predviđanjima g.Rudolfa, znači Slovenija nebi imala kontakt s otvorenim morem. To i slovenski stručnjaci za razgraničenje znaju i zato zastupaju arbitražu koja bi trebala naći riješenje u kojem bi Slovenija dobila kontakt s otvorenim morem. To je za slovenske političare “svetinja” nakon što su 15 godina u to uvijeravali i uvijerili slovenski narod ( godinama je Piranski zaljev bio slovenski teritorij, tek kada je hrvatska politika počela zastupati da se problem prepusti međunarodnom sudu, najednom nije baš bilo sve jasno ili tako jednostavno ). S druge strane i za Hrvate radilo bi se o izdaji, prodaji hrvatskog teritorija nakon što su argumentirani razlozi crte razgraničenja po sredini Savudrijske vale. Normalno da Slovenci koriste mogućnost ucijene ulaskom Hrvatske u EU ( makar se to kosi s pravilima EU-a ), no takav odnos najviše štete nanosi Sloveniji i Hrvatskoj ( gospodarske ) što nije zanemarivo. Također i politički Sloveniji.
E, sada se postavlja pitanje gdje je riješenje!?
Riješenje je u pravedenom razgraničenju na moru, po međunarodnom pravu. Na takovu odluku niti jedna od strana nebi mogla imati prigovor. Ako to riješenje nebi omogučavalo Sloveniji otvoren pristup na otvoreno more, veliki bi bio ustupak RH da brodovi koji uplovljavaju u slovenski dio zaljeva imaju koridor i tretman kao da plove kroz slovenski teritorij uz obaveze zajedničke brige oko Savudrijske vale ili Piranskog zaljeva.

V stavbi občine Piran, nad pregibom prvega stopnišča, ki vodi iz pritličja, je na levi strani vzidana kamnita plošča, na kateri švicarski državljan grof Antonio Caccia zapušča ali podarja občini Piran svoja posestva v Salvore (Savudriji). Vklesano je naslednje sporočilo: Naj se sedanji in prihodnji rodovi s hvaležnim čutom in občudovanjem spominjajo Antonia Caccia, helvetskega državljana, ki je piranski občini posestva salvore (savudrija) v javno dobro zapustil (18. marec 1893)!!!