Željela bih ne raditi toliko,a opet strah me da me dok ja odmaram konkurencija ne prešiša. Takav stav dijelom potiče i od odgoja koji je nametao uvijek borbu ka boljemu i većim postignućima. Polako izgubiš interes za druženja osim s onima koji isto toliko rade kao ti,a na ove druge gledaš kao na dokoličare. Najteže mi je palo kada sam spoznala da je sjedenje na kavi u Tkalči užasno dosadno i gubitek vremena. Dokono ispijanje kave i gledanje ljudi koji prolaze učinilo mi se kao nešto u čemu ne uživam nego što moram izdržati radi drugih.Sigurno da radoholizam treba u malim količinama ,ali njegovo divljenje treba suzbiti u začetku.

Ispijanje kave u Tkalči ili bilo gdje drugdje, u društvu ljudi s kojima imate o čemu razgovarati, zasigurno Vam ne bi bilo dosadno. Što je to radoholizam? Pa ljudi su oduvijek radili, puno su radili. Druženje je također dobrim dijelom bilo vezano uz neka planiranja, dogovaranja ili realizaciju. Nekada su ljudi jedni drugima pomagali graditi kuće, pomagali oko poljoprivrednih radova, pripremali zajedno zimnice, djevojkama miraz i još puno toga se radilo zajedno. Kroz sve te aktivnosti ljudi su se družili. Pjevali su, šalili se … To što većina ljudi u ovo moderno doba nešto radi jer je to nužnost, ne znači da netko ne može osjećati zadovoljstvo dok radi. To nije radoholizam. Ako pri tome učite, zarađujete, izgrađujete svoje stavove i ponekad se dobro nasmijete – to znači da živite. Izraz radoholizam izmislili su ljudi koji ne znaju uživati u dobro obavljenom poslu. To su navijači. Život im prolazi na kauču (ili u Tkalči). Oni samo gledaju. Ponekada sole pamet kako bi nešto trebalo napraviti, ali nikada ne igraju. Oni se u stvari boje igre. Igra ima svoja pravila, a igrači moraju imati cilj. To znači da moraju sebe unijeti u igru. Truditi se, jako se truditi. Postoji mogućnost i da izgube, a to zna biti bolno. Zato i ne igraju. Samo gledaju tuđe uspjehe ili neuspjehe. Ja ipak više volim igrati makar i u trećoj ligi nego biti navijač prvoligaša.