odlična analiza! bravo!

Iluzija preskupog održavanja i servisiranja političke oligarhije sa infektiranim korijenima u nelegalnim i nelegitimnim poslovima, veliki broj podobnih općinara i načelnika, zamjenika i menadžera. Sutrašnje vrijeme u doba recesije zahtjeva nove kiruške precizne rezove, zahtjeva ukidanje besplatnosti, zahtjeva više ulaganja u bratske tvrtke u građevini, zahtjeva kupovinu uskoka i sudstva. Braćo draga, bratsvo treba sredstva. Pogani, kmetovi a daj bože i sutra robovi ne trebaju imati znanja, kuća, imovine, vrijeme luksuza i rada za novac je iza nas. Braćo trebamo ukinuti iluziju besplatnosti, povečati kamatu, staviti još više nameta, sasječi drušvo u korijenu, bratstvo draga braćo treba zaživiti svoj vrhunac!

Kako je lako biti moćan, imati ideje i iluzije.

odlična analiza, svaka ti dala!

Promašeno, čudno za jednog ekonomistu da tvrdi: Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”.
Znanje je roba, može biti kapital ali i ne mora. Dok se studira to je samo trošak.

analiza je kao cjelina odlična i od šonje sam tako i navikao, ali na žalost zbog tih imbecilija protiv zabrane pušenja bojiim se da ga više neću moći shvaćati ozbiljnim ni vjerodostojnim. da je amerikanac vjerojatno bi istim “argumentima” zastupao industriju oružja. šteta, ipak u ovoj zemlji nema inteligentnih ljudi..

tebi je vjerojatno pojam privatnog vlasništva i osobne slobode još uvijek stran

Također je iluzija je da pušači cijeli život mogu trovati druge i sebe, a onda računati na liječenje o trošku poreznih obveznika i besplatne kemoterapije. Zabrana pušenja dugoročno donosi uštedu, a sve drugo su priče za malu djecu i lamentacije razočaranih ovisnika.

…nasuprot iluzije besplatnosti postoji nešto što se zove ravnomjeran raspored …ovo s primjenom imovinskog cenzusa sa knjigama je loš primjer,raditi razlike među djecom u najosjtljivijoj dobi tko je bogat a tko siromašan je čak psihološki problem…iluziju besplatnosti se moglo naći na brojnim drugim mjestima…a ne na besplatnom školovanju naše djece….
… politika jednakih mogućnosti je posebno važna u školovanju,a iluzija besplatnosti neće doživjeti svoj poraz jer već dugo živi u Skandivanskim zemljama…

E moj Velimire, dobar ti clanak ali ni tvoje zaimanje zajedno sa arhivaanalitikom mi se ne cini bas sustainable

Osvrt na radikalni liberalizam

Moram reagirati na ovaj clanak. Autor u svojem clanku agresivno napada i sputava socijalnu komponentu drustva i drzave.

Napad na zahtjev za besplatnim obrazovanjem, je vrlo kratkovidan i plitak. U svojoj argumentaciji se koristi frazama kao sto je „iluzija o mogucnostima besplatnoga“. Drzava kao zajednicki cimbenik kako gradjanstvu, tako i politekonomskoj eliti (u hrvatskom slucaju se moze govoriti o svojevrsnoj politekonomskoj kliki) moze i mora imati strategiju koja ce biti u korist opceg dobra. Ideja o socijalnoj osjetljivosti nije atak na poduzetnicku klimu niti na liberalni model funkcioniranja drustva i drzave.

Zapravo to je poticaj poduzetnickoj klimi, jer se visoko obrazovani pojednici lakse i brze aklimatiziraju na novonastele drustvene i politicke promjene od neobrazovane radnicke klase koje uvijek ostane loser. Sjetimo se samo primjera s pocetka 90-ih, kada se management drzavnih poduzeca vrlo brzo prebacio na kapitalisticki model funkcioniranja i kada je vjestom manipulacijom dionicama i pravnim smicalicama razvlastio i otpustio gomilu neobrazovane radne snage. To svakako nije u interesu ekonomskoj eliti koja se zastupa. Zapravo, nikome nije u interesu imati latetne socijalne nemire, osim onima koji zele preuzeti pozicije moci, bilo ekonomske bilo politicke, iako u Hrvatskom primjeru ne postoji jasna crta izmedju ekonomskih i politickih pozicija moci.

Besplatno obrazovanje je moguce, pitanje je da li za to postoji volja, jer se radi o relativno malim iznosima od oko 70 miljuna eura. Da li zelimo americki model, gdje cemo enormne iznose potrositi na sofisticirano naoruzanje, i pritom glumiti demokracju a zapravo razmisljati kao carstvo; ili zelimo zadrzati kontinetalnu tradiciju, koja podrazumjeva socijalnu komponentu i slobodu citoyena a ne bourgeoise u pejorativnom znacenju.

U svom diskursu autor clanka zastupa retrogradni i dekadentni liberalizam. Tako skolarci ne moraju kod svojih roditelja traziti „seksualne instrukcije“ niti ministar mora davati besplatne udžbenike prema imovinskom cenzusu. Zato je drzava u dvadesetom stoljecu postigla i ostvarila ona prava za koja su se tokom proslih stoljeca stvarale revolucije. Jer tom logikom, ako skolarci ne smiju traziti od drzavnih intitucija seksualnu edukaciju i instrumente protiv zaceca, onda nemaju ni pravo (posebno oni slabijeg imovinskog stanja) uopce i traziti nekakvo obrazovanje, neka im ga roditelji daju, ili neka im pronadju vrsne i kvalitetne ucitelje. Naime, tako je obrazovanje, zdravstvo i sav drugi dio zivota funkcionirao do pocetka dvadestog stoljeca, odnosno to je taj anakroni, ili bolje receno izvorni liberalizam koji autor zastupa.

Sputavajuci zakon o neradnoj nedjelji, sputavaju se pravne stecevine koje su stvarane stoljecima. Ljudi, neovisno bili radnicka ili poduzetnicka, intelektualna ili politicka elita, imaju pravo na odmor, koji nece biti determiniran njihovim egzistencijalnim potrebama. Oduzimajuci im temeljna prava, ulazimo u retrogradnu i nesigurnu sferu anakronog feudalizma. U svojoj zaludjenosti za stvaranjem sto veceg materijalnog bogastva, u recentno vrijeme cak i imaginarnog pod svaku cijenu, liberalizam se opet priblizava na granici svoje opstojnosti.

Nadalje, vidljiva je netolerancija i amputiranost osjeta senzibilnosti. Naime, u napadu na zabranu pusenja, autor teksta uopce ne spominje nepusace. On ni ne govori o jednoj kulturi, jer danas vise nije in pusiti cigarate, ne spominje prilagodbu zakonadavstvu EU, za koju se, uzgred receno, ne moze govoriti da ima komunisticke elemente. Neobjetkivno govori o gubitku „tisuca radnih mjesta“, o zatvaranju ugostiteljskih obrta gradjenih generacijama te unistenje njihovih vlasnika kako u materijalnom tako i u psihofizickom segmentu. Naravno, da to nije istina, ugostiteljski obrti nisu stvarani desetljecima, (cast izuezecima, no oni su toliko etablirani da ih ni kriza niti novi propis nece unistiti, te ljubazno molim da mi se predoce slucajevi s visedestljetnom tradicijom koji propadaju zbog jednog zakona koji im mozda kratkorocno ne ide u prilog), a oni koji propadaju jednostavno igraju po pravilima svetog nam kapitalizma.

U tome je i car kapitalizma, opstaju samo najjaci i najsposobniji, to je izvorni bellum omnia contra omnes. Slijedeci tu logiku, mogli bismo zahtijevati i legaliziranje tzv. lakih droga, jer u konacnici, konzumacija marihuane nije neki bauk, a s druge strane koliko bismo novih radnih mjesta i nove „poduzetnike“ mogli stvoriti legalizacijom marihuane ili mozda prostitucije. Da se ne govori o porezu koji bi drzava ubrala od nove poduzetnicke grane u ekonomiji. No, ovdje se previdja generalni i dugorocni interes drzave: ocuvanje nje same i njenih gradjana kao nositelja drzave, a to se drustvenim zastranjenjem sigurno nece postici.

Pritom, da se vratimo na poduzetnicku klimu; u tom primjeru mogli bi se pozvati na „azijske tigrove“, konkretno na Hong Kong, gdje je vlada izravno jamcila i potpomagala svakog „neuspijesnog“ poduzetnika. No, ocito da to nije dobar primjer pozivati se na azijske tigrove i tzv. razvojnu drzavu, jer ona podrazumjeva kejnezijanizam koji ocito ne odgovara novoj i vrlo nadobudnoj neoliberalnoj eliti. Kako autor spominje: „vladine mjere bi se trebale uvoditi nakon pazljivih analiza i dugotrajnih konzultativih procesa koji ukljucuju sve zaintereisrane strane“. Ako pogledamo ekonomsku povijest vidjet cemo da se razvoj, posebno progresivni a napose eksponencijalni, stvarao iz jednog centra moci. Drzavna intervencija, posebno na primjeru razvojih drzava u drugoj polovici dvadestog stoljeca nije moguca sa svim demokratskim i lobistickim procesima. Isto tako etatizam kroz dvadeseto stoljece se pokazao daleko uspjesnijim nego demokratsko i kompromisno donosenje odluka. No, da me se ne bi krivo shvatilo, ne zastupam tezu o nekom autoritarnom ili slicnom poretku,bas suprotno, no samo zelim napomenuti da takav model nije relevantan u ekonomskoj sferi. Naime, treba razlikovati ekonomsku od politicke sfere, iako, budimo realni, te dvije sfere su nezadrzivo isprepletene.

Uzgred, bivsi SSSR je dozivio svoj najveci, odnosno eksponecijalni rast je dozivio za vrijeme 30- tih godina, odnosno za vrijeme Staljinovog totalitarnog poretka. No ponavljam, takav model je daleko od mojih projekcija ustrojstva drzave i politickog poretka. No, ne mogu odoljeti svojoj cinicnosti, te tako necu ne spomenuti: danasnji gurui poduzetnistva i leadershipa vrlo glasno i bez sustezanja spominju i zahtijevaju karizmaticne i autoritativne managere kako u relativno manjim tvrtkama tako i u velikim multinacionalnim korporacijama. Imati sposobnog i autoritanog diktatora u korporaciji ili u drzavi?
Pitanje je retoricko, no odgovor je razlicit, ne treba ne priznati licemjerstvo, koje je svojestveno anglosaksonskom liberalizmu, s te strane treba biti zadovoljan, odmakli smo se od krutog i primitivnog Balkana.