Nova pravila igre u sektoru osiguranja depozita donose sve kraće rokove za isplatu – uskoro će banke morati omogućiti isplatu osiguranih depozita već u roku od tri dana. O tim izazovima, digitalizaciji, važnosti financijske pismenosti i pozicioniranju Hrvatske na međunarodnoj sceni razgovarali smo s Marijom Hrebac, direktoricom Hrvatske agencije za osiguranje depozita. Kao članica Izvršnog odbora Međunarodne asocijacije osiguravatelja depozita (IADI), Hrebac aktivno sudjeluje u oblikovanju globalnih standarda i naglašava kako Hrvatska, iako mala, ima što pokazati.

Susreli ste se s kolegama iz Asocijacije u Dubrovniku, koliko je konferencija bila posjećena?

Bila je to sjednica Izvršnog odbora Međunarodne asocijacije osiguravatelja depozita. Inače nas je 22 u Odboru, ali na sjednicu u Dubrovnik je došlo 78 članova IADI-a. Dubrovnik je odigrao ključnu ulogu – svi su htjeli doći jer su čuli gdje se održava Sjednica. Dubrovnik ih je potpuno osvojio, posebno mlađe zbog činjenice da se tu snimao Game of Thrones. Iako, nažalost, neki još uvijek ne znaju gdje je Hrvatska, ali svi znaju za Dubrovnik. Kad nastupamo u ovakvim međunarodnim strukturama, imamo priliku pokazati svoja znanja, iskustvo i kompetencije. Upravo zato se trudimo i pokušavamo aktivno sudjelovati u izradi međunarodnih standarda. Kroz prisustvo i aktivno sudjelovanje u radnim skupinama, svoje znanje i iskustvo u osiguranju depozita pretvaramo u najbolje prakse i međunarodne standardne, bez obzira na veličinu zemlje iz koje dolazimo.

O čemu se konkretno raspravljalo?

Glavna tema bili su novi međunarodni standardi za osiguranja depozita. Prvi standardi su doneseni 2009., revidirani 2014., a ovo je nova revizija koja uključuje sve tehnološke i regulatorne promjene od tada. Upravo započinje proces javnog savjetovanja, a jedna od najvažnijih novosti će biti aspiracija da se isplata osiguranih depozita treba izvršiti u roku od tri radna dana od trenutka kada banka propadne, odnosno depozit postane nedostupan.

Zvuči ambiciozno. Što to konkretno znači za građane?

Upravo to da će građani u roku od najviše tri radna dana nakon propasti neke banke imati pristup svojim depozitima. Vrlo slično kao i rokovi koji su predviđeni za sanaciju: ako bi neka banka propala u petak, do kraja ponedjeljka bi trebala biti sanirana tj. građani bi trebali imati pristup svom osiguranom novcu. Trenutačni europski standard je sedam radnih dana. Prije toga je bio deset, petnaest, čak i dvadeset dana. Ova inicijativa odnosno buduća aspiracija kroz međunarodni standard, iako neobvezujuća, postavit će ljestvicu visoko. Ako bude usvojena, i mi ćemo se potruditi da ju provodimo kako bismo ostali među najboljima na međunarodnoj ljestvici.

Što bi značilo uvesti rok isplate od tri dana u Hrvatskoj? Jesmo li tehnički spremni?

To je izazovno, ali dostižno. Već sada isplaćujemo u roku od sedam radnih dana, kao što predviđa europska direktiva. Skraćivanje na tri radna dana znači ubrzanje svih procedura, digitalizaciju, jaču suradnju s bankama i regulatorima. No, to je i reputacijsko pitanje – ako Hrvatska bude među onima koji mogu isplatiti za tri radna dana, to šalje snažnu poruku o našem sustavu.

Tko predvodi ove promjene na globalnoj razini?

Bez ikakve dvojbe – Amerikanci. Njihove financijske krize, poput one u Silicon Valley Bank, guraju regulatorne promjene velikom brzinom. Oni odmah reagiraju, povećavaju obuhvat osiguranja, uključuju nove sudionike, a zatim model promoviraju globalno. Ostatak svijeta, uključujući i nas u Europi, u pravilu slijedi.

Koliko je ovaj novi standard širi u odnosu na prethodni?

Dosta širi. Nekada ranije smo govorili gotovo isključivo o štednim ulozima, a danas govorimo o digitalnom novcu, fintechu, platformama, novim oblicima financijskih institucija. Sustavi osiguranja moraju hvatati korak. Osim toga, svjetski osiguravatelji depozita se sve više uključuju u sanacijske procese banaka, što dodatno daje na važnosti njihove funkcije u cjelokupnoj stabilnosti financijskog sustava.

Financiranje sustava osiguranja depozita također je važno pitanje. Kakav je međunarodni stav o tome?

Jasan je smjer: sve dalje od poreznih obveznika. Rizik treba plaćati onaj tko ga preuzima i stvara – dakle, banke i financijske institucije. No, i dalje postoji značajan broj država koje sustav financiraju iz proračuna. Novi odnosno revidirani standardi posebno naglašavaju važnost zaštite poreznih obveznika.

Kakav je položaj Hrvatske u tom sustavu?

Mi smo dobro pozicionirani i među vodećim sustavima. Imamo dobro kapitaliziran fond, svoju obavezu isplate osiguranja već više od 10 godina isplaćujemo i brže od zakonskih rokova, a što se tiče međunarodnih standarda s njima smo usklađeni na gotovo svim razinama. To je od izuzetne važnosti kad prolazimo bilo kakvo (pr)ocjenjivanje od strane MMF-a ili Svjetske banke, jer oni uspoređuju koliko se neki nacionalni sustav podudara s međunarodnim standardima.

Spomenuli ste javne konzultacije – čije mišljenje tu najviše vrijedi?

U javnom savjetovanju uglavnom nas najviše zanima što će reći Svjetska banka i MMF. Njihovo mišljenje oblikuje daljnje postupanje brojnih zemalja. Ako se međunarodna asocijacija osiguravatelja s njima usuglasi oko novih prijedloga, oni će postati globalna referenca. Zato je uloga ovog javnog savjetovanja važna.

Što je s Europskom unijom? Prati li ona ove promjene?

I Europska unija se usklađuje. Novi tj. revidirani standardi za EU, kao ni za bilo koju drugu državu, nisu obvezujući, ali ako želiš biti među “top sustavima”, moraš se njima prilagoditi. Na kraju krajeva, svi izvještaji o ocjenama nacionalnih sustava upravo ih koriste kao referencu.

Gdje se EU nalazi kad govorimo o bankovnoj uniji? Konkretno, u vezi s trećim stupom – zajedničkim osiguranjem depozita?

Treći stup, odnosno zajedničko osiguranje depozita, već je značajnim dijelom postignut EU Direktivom o sustavima osiguranja depozita. Međutim, ako govorimo o jednom jedinstvenom Osiguravatelju depozita, onda moramo konstatirati da tu, nažalost, još nema dovoljno pomaka. Iako svi načelno govore kako bi to trebalo uspostaviti, stvarna politička podrška nedostaje. Osobno mislim da bi europski osiguravatelj depozita trebao postojati, to bi značilo jaču i sigurniju EU, ali dok se ne postigne konsenzus među državama članicama, ništa od toga.

Gdje je zapelo s osiguranjem depozita na razini EU-a?

Osiguranje depozita nije zapelo na razini EU, upravo nas je spomenuta EU Direktiva sve ‘’standardizirala’’. Međutim kad se radi o jednom jedinstvenom osiguravatelju, tu nastaje problem na razini država članica. Bez obzira na međunarodne standarde i Europske direktive, pojedine države, poput Italije i Njemačke, imaju svoje, za njih značajne specifičnosti. Npr. prije EU direktive Italija je imala sustav osiguranja u kojem su se sredstva za osiguranje depozita prikupljala na “ex post” osnovi, tek nakon što banka propadne, dok Njemačka npr. ima visoko kapitalizirani sustav u kojem banke unaprijed uplaćuju u fondove osiguranja. Kad se to pokušava objediniti na europskoj razini, sustavi koji imaju dovoljno sredstava u svojim fondovima strahuju da će se njihovim sredstvima sanirati oni manje kapitalizirani sustavi. Oni slabije kapitalizirani boje se zajedničkog fonda jer znaju da u kriznom trenutku više neće moći prikriti slabosti svojih sustava. Jedni se boje moralnog hazarda, drugi gubitka suvereniteta. Umjesto da se za sanaciju banaka koristi već postojeći zajednički sanacijski fond, neki sudionici financijske stabilnosti žele i dalje koristiti nacionalne fondove osiguranja, a što može prouzročiti fiskalne probleme na nacionalnim razinama, poput npr. pojavljivanja deficita u nacionalnim proračunima.

Što bi bio optimalni model?

Po mom mišljenju optimalni model ima američki FDIC (Federal Deposit Insurance Corporation). Jedinstveni sustav koji objedinjuje sanaciju i osiguranje depozita pod istim krovom – slično kao što je nekad bilo i u Hrvatskoj. Tada nadležno tijelo može racionalno procijeniti: je li jeftinije sanirati banku ili isplatiti osigurane depozite? Puno puta je sanacija manji trošak s manjim negativnim učincima po gospodarstvo. Nažalost, u EU se borba vodi oko nadležnosti i kontrole, umjesto oko funkcionalnosti.

Je li to stvar pristupa?

Apsolutno. Zbog toga se ni nakon 10 godina jedinstveni osiguravatelj depozita nije uspostavio. Nacionalne osiguravatelje depozita se nije “usisalo” u zajednički model – svatko i dalje radi svoje. Mi smo krenuli tim putem još 1995. godine, kad je osnovana agencija. I uz krizu početkom rada, sustav se brzo stabilizirao. Povjerenje građana je brzo uspostavljeno, a sustav funkcionira bez panike. Kod nas su sanacijsko tijelo i osiguravatelj bili pod istim krovom – i pokazalo se da je to učinkovit model.

Je li financijski sektor danas stabilniji nego prije?

U ovom trenutku da. Regulativa je posljednjih godina bila iznimno stroga i propisi su učinkovito spriječili kreativne ekscese. Sada se sve više pojavljuju novi oblici poslovanja – digitalne platforme, fintech, platne institucije – i tu se otvaraju nova pitanja.

Što je danas najveći rizik za stabilnost?

Digitalizacija, ali ne tehnološki, nego kroz nedostatak financijske pismenosti građana. Vidimo da korisnici ne razumiju razliku između banaka i platnih institucija, npr. Revolut. Ljudi ne znaju kome se obratiti kad nešto pođe po zlu. A aplikacije se ponašaju kao da su banke, iako nemaju iste regulatorne obveze.

Što se radi na tom planu?

Ušli smo u projekt povećanja financijske pismenosti. Također, potpisali smo bilateralni sporazum s Litvom jer je Revolut licenciran tamo – to je važno kako bismo u slučaju problema imali mehanizam suradnje. Međutim, Litva je mala, a Revolut je europski fenomen i praktički svi u EU financiraju njegov rast.

Jesu li regulatori spremni za nove oblike financijskog poslovanja?

Još uvijek jesmo, ali zabrinjava deregulacija koja se najavljuje, osobito u SAD-u. Povijest nas uči da ciklusi deregulacije uvijek završe krizama. Kreativnosti će biti, a iskustvo nas uči da sve što nije izričito zabranjeno, vrlo brzo postane – dozvoljeno. Svi znamo kako ciklus izgleda. Sad smo na njegovu početku.

Postoji li trenutačno neka banka u Hrvatskoj koja izaziva zabrinutost?

Ne, nema razloga za zabrinutost. Banke u Hrvatskoj su vrlo stabilne. U 2024. su i ukupni i osigurani depoziti rasli – ukupni za 5,8 posto, osigurani za 4,7 posto. Sve banke su likvidne i dobro kapitalizirane, a regulativa je i dalje snažna. Deregulacija, ako i dođe, u Hrvatskoj se još ne osjeća – HNB i dalje drži visoku razinu standarda i nadzora.

Koliko iznosi iznos u fondu za osiguranje depozita?

Trenutačno u Fondu ima oko 919 milijuna eura, što pokriva otprilike 2,5 posto osiguranih depozita. Taj iznos omogućava da odmah isplatimo sve štediše u slučaju da sedam najmanjih kreditnih institucija propadne istovremeno. Sustav je dizajniran tako da možemo bez problema isplatiti osigurane depozite za bilo koju malu banku, dok je za velike banke predviđeno korištenje jedinstvenog sanacijskog fonda koji iznosi više od 78 milijardi eura.

Jesu li banke i dalje nezadovoljne time što fond drži 2,5 posto osiguranih depozita?

Ne, više nisu nezadovoljne. Zapravo, već neko vrijeme ne plaćaju premiju jer smo dosegli ciljanu razinu. Posljednja manja uplata bila je u godini konverzije na euro, ali to je bilo simbolično. Fond danas ostvaruje prihode isključivo kroz investiranje u trezorske zapise i državne obveznice. Kamate su visoke pa su i prinosi solidni. Banke su, prema našem mišljenju, kritizirale krivi parametar – ciljanu razinu fonda, umjesto godišnjeg iznosa premije koji ima direktan utjecan na njihove troškove.

Kakav je utjecaj izdanja državnih obveznica na depozite banaka i stanje u fondu?

Kada je država izdala obveznice, došlo je do povlačenja štednje iz banaka, ali nije bilo nekog značajnog odljeva. Ministar financija je izvrsno postavio prinose na način da ne poremeti bankovni sustav. Nama je to tek blago smanjilo osnovicu za izračun premije osiguranja pa su raspoloživa sredstava u Fondu narasla s 2,5 posto na 2,57 posto. S druge strane, kamate HNB-a na ista raspoloživa sredstva bile su visoke pa prinos nije trpio.

Očekujete li da će smanjenje kamatnih stopa ECB-a utjecati na Fond?

Da, očekujemo pad prihoda od kamata. No istovremeno bi poticanje tržišta kapitala moglo donijeti veću aktivnost, makar ne direktno nama jer su naša ulaganja limitirana. Ipak, ako građani preusmjere dio sredstava na tržište kapitala, rast depozita u bankama će usporiti, što znači da neće biti potrebe za dodatnim naplatama premija. Ukupni prihod od kamata i dividendi u 2023. bio je oko 36,7 milijuna eura. Računovodstveno gledano, stvarni prihod koji pripada 2023. godini bio je oko 31 milijun eura. Godinu prije, 2022., prihod je iznosio 14 milijuna eura, što pokazuje značajan rast. Zbog pada kamata u 2024. očekujemo da bi se taj prihod mogao prepoloviti ili biti još manji.

Imate li mogućnost ulaganja van trezoraca i državnih obveznica?

Ne. Ograničeni smo na ulaganja u trezorce, državne obveznice ili držanje novca na računu kod HNB-a, odnosno svaki oblik ulaganja koji sadrži nula posto rizika. To znači da nemamo izloženost tržišnim rizicima, ali imamo ograničen prinos.

Ima li naznaka da će Fond ponovno početi naplaćivati premije od banaka?

Ne. Osim ako ne dođe do značajnog rasta depozita, nema razloga za to. Kao i kod sanacijskog fonda, kada dosegnemo ciljanu razinu, prestaje se naplaćivati. Sustav je dizajniran da bude samoodrživ i ne opterećuje banke kad to nije nužno.

Kako ocjenjujete stanje financijske pismenosti u Hrvatskoj?

Financijska pismenost se poboljšala, ali i dalje smo prosječni prema OECD pokazateljima. Postoji veliki nesrazmjer – ljudi jako dobro razumiju kripto i fintech inovacije, ali osnove i dalje nisu dovoljno usvojene. Rast inovacija ide eksponencijalno, a financijska pismenost još uvijek linearnom funkcijom. Naša funkcija nije promidžbena. Ne oglašavamo se i ne koristimo komunikaciju da bi netko mislio da je neka banka sigurnija zato što ima osiguranje depozita. Međutim, postoji tanka linija između informiranja i marketinga. Zato radimo edukacije, pogotovo kroz suradnju s Ekonomskim fakultetom. Tamo držimo predavanja i uključujemo se u nastavu – cilj nam je da studenti ne uče definicije napamet, već da razmišljaju o stvarnim financijskim situacijama i rizicima.

Kakvi su rezultati tog pristupa s mladima?

Vrlo dobri. Studenti razumiju, aktivno sudjeluju i postavljaju pitanja. Kad ih tretirate kao buduće menadžere i financijaše, oni se uključe. To više nije suhoparna teorija – već praksa. Takav pristup djeluje puno bolje nego klasična kampanja s oglasima.

Što je sa starijim generacijama?

Starije generacije su financijski pismene iz iskustva. Mnogi od njih su osobno prošli situacije propasti banaka, stajali u redovima za isplatu i naučili lekcije. Znaju kako funkcionira osiguranje depozita, koliko traje isplata, koliki su limiti. Imaju razvijen vlastiti sistem, znaju kako rasporediti sredstva, prate kamate i paze da sve bude ispod osiguranog iznosa.

Koliko bi rano trebalo početi s financijskim opismenjavanjem?

Što ranije – u osnovnoj školi. Djeca razumiju više nego što im priznaje sustav. Ako mogu koristiti aplikacije i igrice, mogu razumjeti osnovne financijske koncepte. Djecu ne treba podcjenjivati: ako ih uključimo dovoljno rano, neće im to kasnije biti apstraktna teorija.

Smatrate li da financijska pismenost treba biti obvezni dio kurikuluma?

Apsolutno. Financijska pismenost treba biti obvezan predmet u osnovnoj školi, najkasnije u šestom ili sedmom razredu. Djeca moraju naučiti upravljati novcem, razumjeti rizike, štednju, kamate. Nema smisla da se prvi put s time susretnu na fakultetu, kad već razmišljaju o kreditima. Ministarstvo financija na čelu s ministrom Primorcem u tom smislu odrađuje odličan posao, stvari se vidljivo kreću naprijed, i to je važno naglasiti.