Ruski rat protiv Ukrajine uzdrmao je cijeli svijet. Cijene nafte naglo su se vinule u nebo, a porasle su i cijene hrane, što je izazvalo političku nestabilnost. Posljednji put kada su cijene hrane bile ovako nestabilne izbili su neredi diljem arapskog svijeta od Burkine Faso do Bangladeša. Ovaj put energetski i prehrambeni šok događa se u kontekstu pandemije bolesti Covid-19. Kada će šokovi prestati?

Neće prestati. Dakle, možemo odabrati ili mirenje s tim i očaj ili politički program za izgradnju društvene i političke otpornosti protiv budućih šokova. To su naše opcije i bolje da ih počnemo shvaćati ozbiljno jer će se šokovi vjerojatno pogoršati. Povrh geopolitičkih kriza, klimatska kriza donijet će još veće poremećaje, uključujući žestoke poplave, megasuše, a možda čak i istodobni loš urod usjeva u ključnim regijama širom svijeta koje proizvode žitarice. Važno je napomenuti da je Indija, drugi najveći svjetski proizvođač pšenice, nedavno zabranila izvoz u sklopu svog odgovora na razorni toplinski val ovog proljeća.

Ali evo u čemu je stvar: smanjenje osjetljivosti na šokove, primjerice, pokretanjem energetskih i prehrambenih revolucija, također će biti razorno. Energetski sustav temelj je industrijaliziranih gospodarstava i potrebno ga je revidirati kako bi se fosilna goriva postupno ukinula u roku od nekoliko desetljeća. Ogromne industrije poput ugljena i nafte morat će se smanjiti, a zatim nestati. Poljoprivreda, promet i drugi sektori morat će se radikalno promijeniti kako bi postali održiviji i otporniji.

Izazov za političare je, dakle, jasan: osmisliti poštenu politiku koja štiti ljude od neizbježnih šokova.

Poticanje inovacija

Jedna od ideja sa značajnim potencijalom je Građanski fond koji bi slijedio izravnu jednadžbu naknade i dividende. Kompanije koje emitiraju stakleničke plinove ili crpe prirodne resurse plaćala bi naknade u fond koji bi zatim raspodijelio jednaka plaćanja svim građanima, ublažavajući utjecaj na gospodarstvo tijekom prijelaznog razdoblja i nakon toga.

Ovo nije samo ideja. Godine 1976. republikanski guverner Aljaske, Jay Hammond, osnovao je Stalni fond Aljaske, koji tvrtkama naplaćuje naknadu za vađenje nafte, a zatim jednako isplaćuje prihod svim građanima države. U 2021. godini svaki stanovnik Aljaske dobio je 1110 dolara – ne kao “isplatu socijalne pomoći”, već kao dividendu općih dobara (u ovom slučaju ograničenu opskrbu naftom). Najveća dividenda ikada isplaćena bila je tijekom guvernerskog mandata republikanke Sarah Palin 2008. godine, kada je svaki stanovnik Aljaske uživao u neočekivanoj isplati 3269 dolara. Godine 2017. James A. Baker i George P. Shultz, dva bivša republikanska tajnika, predložili su sličan plan za cijele Sjedinjene Američke Države, procjenjujući da će naknade za emisije ugljika donijeti dividendu od 2000 dolara godišnje svakom američkom kućanstvu. Uz potporu 3500 ekonomista, njihov program ima široku privlačnost ne samo među tvrtkama i skupinama koje zagovaraju zaštitu okoliša, već i (što je još nevjerojatnije) raznih političkih strana.

Računica je jednostavna. Naknada za ugljik smanjuje emisije povećanjem cijene onečišćujućih tvari. Iako bi tvrtke te troškove prenijele na potrošače, najbogatiji bi bili najteže pogođeni jer su daleko najveći, najbrže rastući izvor emisija. S druge strane, najsiromašniji najviše bi dobili od dividende jer 2000 dolara znači puno više kućanstvu s niskim primanjima nego kućanstvu s visokim prihodima. Na kraju bi većina ljudi bila na dobitku. No, s obzirom na to da šokovi cijena hrane i energije imaju tendenciju najteže pogađati skupine ljudi s niskim prihodima, zašto učiniti dividendu univerzalnom? Razlog tome je što politika ovakvih razmjera treba i široku i trajnu podršku, a daleko je vjerojatnije da će ljudi podržati program ili politiku ako u njoj ima barem nešto za njih. Nadalje, Građanski fond nije samo način za smanjenje emisija i pružanje sigurnosne mreže gospodarstvu za prelazak na čistu energiju. Njime bi se također potaknule inovacije i kreativnost pružanjem razine potpore poduzetnicima i osobama koje preuzimaju rizik i koje će nam trebati za preobrazbu naših energetskih i prehrambenih sustava.

Preraspodjela bogatstva

Građanski fond mogao bi se proširiti i na druge globalna opća dobra, uključujući rudarsku i drugu ekstraktivnu industriju, plastiku, resurse oceana pa čak i znanje, podatke i mreže. Sve to uključuje opća dobra – u vlasništvu svih – koja iskorištavaju poduzeća koja bi trebala biti obvezna platiti negativne vanjske učinke koje stvaraju.

Naravno, univerzalna osnovna dividenda nije lijek za sve. To mora biti dio većeg plana za izgradnju društava otpornija na šokove, uključujući poticanje većih napora za preraspodjelu bogatstva progresivnim oporezivanjem i osnaživanjem radnika. U tu svrhu Earth4All, inicijativa u kojoj sam suvoditelj, razvija paket novih prijedloga koja smatramo najperspektivnijim načinima za izgradnju kohezivnih društava sposobnijih za donošenje dugoročnih odluka u korist većine.

Naše najvažnije otkriće možda je najočitije, ali ga je također lako previdjeti. Bilo da činimo minimum za rješavanje velikih izazova ili sve što možemo za izgradnju otpornih društava, poremećaji i šokovi dio su naše budućnosti. Prihvaćanje poremećaja stoga je jedina opcija i Građanski fond postaje očiti amortizer.