Europa, ovdje se ubija Europa, znajte da umiremo za Europu, zavapio je novinar mađarske novinske agencije godine 1956., šaljući telekse na sve strane, dok su sovjetski tenkovi ulazili u glavni grad Mađarske. Redakcija je bila razorena u granatiranju, taj novinar što je vikao Europa, Europa, stvarno i ubijen, a mađarski ustanak protiv sovjetske vlasti ugušen. Godine 1985. u zagrebačkom časopisu Gordogan, objavljen je esej “Tragedija Srednje Europe”, Milana Kundere, kojeg je češki pisac tada u egzilu u Parizu objavio dvije godine ranije, na francuskom. Taj se esej, uz još neke o Srednjoj Europi, stalno iznova analizira jer služi kao polazna točka za razumijevanje zašto zemlje Srednje Europe osjećaju Europsku uniju kao luđačku košulju, a toliko su žudjele za pripadanjem.
Znate, i mi smo Europa
U svom tekstu Kundera je konstatirao kako “u Europi” nitko nije niti primijetio da tamo netko u budimpeštanskoj redakciji za tu ideju Europe gine jer naprosto na Zapadu taj dio tamo, tj. ovo ovdje gdje smo geografski i kulturološko i povijesno dobrim dijelom i mi, nisu percipirali kao Europu. No, mi za sada, nekako, nismo pali u tu klopku.
Nema sad veze, ali tijekom rata u Hrvatskoj, više puta smo kolegama, europskim novinarima, objašnjavali, znate, mi smo vam Europa. Ajme, sjećam se da sam jednom skeptičnom Šveđaninu argumentirala kako je Vukovar imao simfonijski orkestar pa zato što je tako, nije fer da taj grad – tj. tako očigledno, Europu, konačno, simfonijski orkestar, itko divljački razara.(Valjda bi bilo ok da nije imao simfonijski orkestar!). Možda se netko sjeća, ali 2013. na Majdanu, u Kijevu, mase su izvikivale, Europa! Europa!, Ukrajina je Europa!, kao da su poručivali sjetite se, sjetite se. Međutim, iako se i Ukrajina ubraja u Srednju Europu, tj. u Europu, Česi, Slovaci i Mađari povukli bi granicu Europe tako da ne zahvati tu zemlju. Opet, Ukrajinci i Balti i Poljaci povukli bi crtu koja bi signalizirala da Rusija nikako nije Europa, baš kako je u tom istom eseju pisao Kundera, naime da je Rusija sve obratno od divne Europe.
Sitnica, ali ne znam kako bi riješili Kalinjingrad, koji bi, teoretski, bio iznimno važan u nekom ratu Europe i Rusije, a gdje je živio i radio Immanuel Kant. Valjda je Nijemac Kant bio – Europa, makar je grad danas u Rusiji, i geografski daleko od Bruxellesa. Tko, ako ne Kant? S jedne strane, Kundera i Konrad imali su pravo kad su prstom pokazivali na Rusiju, jer zbilja, Rusija se pokazala kao agresor. S druge strane, bi li potpuno i zauvijek isključivanje Rusije iz Europe bilo, kako bi Kant primijetio, normativno? Bi li to bilo europski?
S ove naše jugoistočne strane, gdje bi bila granica Europe? Kako smo protiv toga da se odreknemo prava veta pri primanju novih članica u EU, očigledno smo povukli granicu kod Srbije, makar smo u dilemi, jer nemamo nešto protiv drugih zemalja iz bivše Jugoslavije ili Albanije, ili Ukrajine. (Makar, primanje Ukrajine značilo bi veliku unutrašnju transformaciju briselske državne zajednice, no ne na štetu Hrvatske.)
Žarko Puhovski je svojedobno, doduše davno, rekao da je granica Europe tamo gdje su knjižnice filozofskog seminara organizirane na jednak način, a jesu od Marburga do Sarajeva. Neki putnik bi mogao ući u bio koju takvu knjižnicu na odsjeku Filozofije i na istom mjestu naći istu knjigu, rekao je profesor Puhovski. To su sve bili reperi za određivanje oko Europe.
Simfonijski orkestar
Svakako, taj Konradov esej i tematski broj časopisa Gordogan u cijelosti posvećen kompleksu fenomena Srednje Europe – a kao zapravo prave pravcate Europe – ostavio je na nas, studente Filozofskog fakulteta, nekoliko generacija u presjeku, golem utjecaj. Osvijestili smo dio identiteta, makar nikad nismo u to niti sumnjali. Da nas je netko pitao, jeste li Europa, jesmo, zašto pitate? No, očigledno se taj identitet, europski, gradio i u suprotnosti prema ne-Europi, kao neprijateljskom Drugom. Par godina poslije, za vrijeme rata, tumačila sam tko me je htio slušati da to ne-Europa razara europski Vukovar i njegov simfonijski orkestar, to je valjda bio i Kunderin utjecaj.
Proces artikulacije identiteta bio je ugodan. U eseju iz istog temata, autor Branimir Donat konstatirao da se granice Europe protežu do crte gdje se jedu tradicionalni bečki kolači, pa smo dakle, ideju Europe mogli interiorizirati kao desert za nedjeljnim ručkom: goveđa juha, pečena kokica, restani krumpir, salata, štrudla. Oduševili smo se kako je to lagano.
Tada mi je bilo pobjeglo kako je Hrvatska, zemlja na margini Carstva, bila najmanje opismenjena od svih tadašnjih zemalja, jer Kruna nije toliko marila za nas. Prema statistikama, Hrvatska je tek 2011. godine dostigla razinu pismenosti Slovenije iz 1961.godine. Pada mi napamet i da je Matoš napisao da je Marija Terezija sve svoje narode tretirala kao djecu, a Hrvate kao posebnu razularenu dječurliju.
Malo veze sa stvarnošću
Milan Kundera je u slavnom eseju optužio zapadnu Europu da ne mari za njegovu, Srednju Europu, a koja da je zapravo, ta ključna, sama srž Europe, što je dokazivao kulturom, povijesti književnosti, intelektualnim kapitalom, i tako dalje i tome slično. U to doba, druge polovice osamdesetih, prsnuli su i drugi eseji i knjige o Srednjoj Europi, uglavnom čeških, mađarskih i poljskih autora. Čini mi se da je najdublje zagrabio Czeslaw Milosz, makar opisuje svijet što je nama na jugu zbilja dalek.
Opisao je kako ono što se priziva kad se priziva Europa, postaje destruktivno i autodestruktivno.
Kad se danas čitaju Konrad ili Kundera, primjećuje se da oni nisu primjećivali, u povredi zbog toga što nisu bili priznati kao Europa od same Europe, kako njihova fantazija o utopijskom Zapadu i Europi ima malo veze sa stvarnošću. Zato mi je tren bljesnulo da Jasenovac nije mračno upozorenje na genetski genocidni primitivizam izmanipuliranog hrvatskog gorštaka iz 1940.-1845., nego upravo tamna rupa u Srednjoj Europi, odnosno na rubu Srednje Europe, tj. Europe, jedna od tamnih rupa, a u oblaku raširenog masovnog pokolja Židova, koji su joj bili, kako je lijepo rekao Kundera, vezivno tkivo. Da, bili su, ali tek nakon preseljenja u gradove, i to ne zato što bi bili Židovi, nego jer su bili nositelji moderniteta, kozmopolitizma, urbanosti, sekularnosti, obrazovanja. Nakon što se Srednja Europa u tamnom vrhuncu autodestrukcije njih riješila – i ujedno tog modernizma – utonula je u provincijalnost i još pod čizmom iz Moskve. Političke garniture po tim zemljama danas odgovaraju tom novom-starom provincijalizmu, i smiješno tvrde da su baš one Europa, pa i da je Vladimir Putin više prava Europa, nego što je to zapadna Europa.
Shvatljivo mi je da to misle. Zamislimo dva vlaka, krenuli su s iste stanice godine 1945., na obje kompozicije piše Europa, ali tračnice su ih vodile potpuno drugačijim pejzažima, vagoni su bili različiti, kondukteri nosili drugačije uniforme, pravila ponašanja bila su drugačija, hrana, higijenski čvorovi. Iz vlaka Srednje Europe čeznuli su za udobnijim vagonima, pristojnijim osobljem, a ovi u vlaku Zapadne Europe vozili su prema svojim pravilima, uspostavili drugačije modele, drugačije – identitete. Jedni i drugi ne misle na isto kad kažu Europa. Ispitivanja javnog mnijenja koje citira francuski politolog Jacques Rupnik, sugeriraju da su mnogi u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, duboko razočarani i demokracijom i Europom, odnosno time što Europa ne odgovara onome što se uzimalo zdravo za gotovo da Europa jest. Ne radi se o životnom standardu, nego o ideji, o identitetu koji nije zadovoljen u Europi i zato se okreću Putinovoj ideji slike svijeta koja im se, sa svim manama, čini bliža od one Europe koja je baš na pravom geografskom i političkom zapadu Europe.
Povijesna trauma
Nevjerojatno, ali čini se da je povijesna trauma tih zemalja, jača i dublja od hrvatske ratne traume. Pa je li moguće da je nama lakše biti u Europi, nego njima? Da je Titova Jugoslavija bila toliki modernizirajući faktor, samim tim što nacije nisu bile ničiji vazali, nego su se gurale i gunđale u federaciji, ali koja je dobar niz godina bila samostalna i ugledna. Ne samo Slovenija, nego i Hrvatska ima mnogo manje frustracija od Europske unije i od europejstva nego zemlje koje su u Monarhiji te u razdoblju od Prvog do Drugog svjetskog rata, bile razvijenije od Hrvatske. Oni imaju osjećaj da su Moskvu zamijenili Bruxellesom. Mi nemamo da smo Beograd zamijenili Bruxellesom, štoviše.
György Konrad, naredni proslavljeni zanesenjak Srednje Europe kojeg smo također kao klinci čitali, par godina nakon što je objavio svoj, također slavni esej o Srednjoj Europi, a kad je kod nas izbio rat, branio je Miloševića. Zašto je bio toliko protiv Hrvata, tko bi znao, no Bošnjake je zvao bosanskim Srbima i užasavao se intervencije Zapada na Kosovu, a prema jednom mađarskom autoru koji ga je rastavio na sitne komadiće, Miloševićeve zločine zvao je “previdi”.
Kao što je prije Drugog svjetskog rata taj dio kontinenta koji dijelimo s njima kao puricu s mlincima i štrudl s jabukama, bio zarazio antisemitizam, nakon Drugog svjetskog rata stvarala se, a i sada tamo, zbilja bizarno, vlada šovinizam prema muslimanima, kao da, primjerice, Bosna nije također Srednja Europa, tj. Europa, a jest. Kao što je i Srbija, balkanska Srednja Europa, ali Europa. To je tako.
