Stagflacija, nekad gotovo zaboravljen pojam iz 1970-ih, vratio se u europski rječnik uz rat u Iranu i novi energetski šok. Kombinacija usporavanja rasta i ponovnog jačanja inflacije otvara neugodan scenarij u kojem ni gospodarstva ni središnje banke nemaju jednostavne odgovore.

Europska komisija već priznaje da će ovogodišnje prognoze morati revidirati na niže: sukob na Bliskom istoku podiže cijene energenata, potiče inflaciju i slabi potrošnju i ulaganja. Pitanje koje se nameće nije samo hoće li Europa izbjeći recesiju, već kako će balansirati između nužne potpore građanima i strogih pravila fiskalne discipline koja su ponovno stupila na snagu.

Viši troškovi nafte i plina povećavaju cijene proizvodnje i transporta, što smanjuje potrošnju i usporava investicije. Povjerenik za gospodarstvo Valdis Dombrovskis zato otvoreno govori o “stagflacijskom šoku” i priprema teren za revidirane prognoze u svibnju.

Ovisni o energentima

“U slučaju materijalizacije stagflacijskih pritisaka, Hrvatska bi bila posebno izložena zbog svoje strukturne pozicije. Već sada relativno visoka inflacija u odnosu na prosjek europodručja upućuje na prisutnost snažnih troškovnih i uvoznih pritisaka, koji bi se u takvom scenariju dodatno intenzivirali”, rekao nam je Saša Drezgić s Ekonomskog fakulteta u Rijeci.

Dodao je da je Hrvatska visoko ovisna o uvozu robe, što znači da se rast cijena na međunarodnim tržištima relativno brzo prelijeva na domaće cijene, “čime se smanjuje realna kupovna moć stanovništva i povećava neizvjesnost u poslovnom sektoru”. “Dodatni sloj ranjivosti proizlazi iz izražene ovisnosti o uvozu energenata, što hrvatsko gospodarstvo čini posebno osjetljivim na eventualne nove cjenovne šokove na globalnim energetskim tržištima, s izravnim implikacijama na troškove proizvodnje i ukupnu razinu cijena”, kaže Drezgić.

Za RH se izazov potencijalne stagflacije svodi na potrebu istodobnog upravljanja inflatornim pritiscima i očuvanja gospodarske aktivnosti.

Saša Drezgić, ekonomist

Europska komisija ranije je predviđala rast od 1,4 posto ove i 1,5 posto 2027., uz inflaciju nešto iznad dva posto. No, nedavni ekonomski scenariji koje je provela Komisija procjenjuju da bi se rast mogao usporiti do 0,4 postotna boda ove godine, ako se cijene energije do kraja 2026. vrate na razine prije sukoba, prema Financial Timesu. Ako visoke cijene energije potraju duže, usporavanje bi moglo dosegnuti 0,6 postotnih bodova i u ovoj i u sljedećoj godini. Inflacija bi, prema istim modelima, mogla rasti između jedan i 1,5 postotnih bodova iznad ranije predviđenih razina.

“Usporavanje gospodarske aktivnosti na razini Europske unije imalo bi značajne indirektne učinke na hrvatsko gospodarstvo, prije svega kroz smanjenje vanjske potražnje i potencijalno slabije turističke rezultate. S obzirom na strukturu gospodarstva i njegovu oslonjenost na uslužne djelatnosti i inozemnu potražnju, takvi bi se poremećaji multiplicirali kroz čitav niz sektora, uz moguće posljedice i na tržište rada, koje bi u duljem razdoblju slabijeg rasta moglo pokazati znakove usporavanja dinamike zaposlenosti i plaća”, upozorava Drezgić.

investicijska prilika

Globalni boom ulaganja u energetiku, promet i digitalne mreže

obnova kolnika

Kraj klasičnih radova: Asfalt se sada reciklira na licu mjesta

Europska središnja banka (ECB) u osnovnom scenariju još uvijek računa na inflaciju od oko 2,6 posto i rast od 1,9 posto ove godine, ali u stresnom scenariju cijene bi do 2027. mogle rasti i iznad šest posto, daleko od cilja od dva posto.

Guverner HNB-a i od lipnja potpredsjednik ECB-a Boris Vujčić u nedavnom intervjuu Bloombergu upozorava da “ne vidimo stagflaciju, ali krećemo se u tom smjeru”, a koliko će daleko Europa otići ovisit će gotovo isključivo o trajanju i intenzitetu sukoba. Što rat dulje bude držao energiju skupom, to je veća vjerojatnost da će ECB morati držati ili čak ponovno dizati kamate usprkos slabijem rastu, što povećava rizik recesije.

Pritisak se već prelijeva na poduzeća i kućanstva: više cijene energije povećavaju troškove, smanjuju realne dohotke i odgađaju investicije, dok povjerenje potrošača i očekivanja zaposlenosti klize ispod prosjeka. Ako se trend nastavi, Europa bi mogla ući u spiralu u kojoj inflacija “jede” realne plaće, a slaba aktivnost koči oporavak.

“U takvom kontekstu, fiskalna politika suočila bi se s izraženim ograničenjima. Potreba za ublažavanjem socijalnih i gospodarskih posljedica inflacije i usporavanja rasta zahtijevala bi dodatne intervencije, dok bi istodobno očuvanje fiskalne stabilnosti i vjerodostojnosti predstavljalo važan restriktivni okvir. Upravo zbog toga, ključni odgovor ne može biti isključivo kratkoročan, već mora uključivati jasno usmjeren srednjoročni i dugoročni razvojni pristup”, rekao nam je Drezgić.

Napominje kako posebnu važnost u tom smislu ima koncipiranje industrijske strategije koja je u izradi. “U uvjetima povećane neizvjesnosti i vanjskih šokova, nužno je sustavno jačati domaću proizvodnu bazu, smanjivati ovisnost o uvozu, osobito u segmentima robe i energenata, te povećavati ukupnu otpornost gospodarstva”. Kako bi takva strategija imala stvarni učinak ključno je, dodaje, osigurati i odgovarajuće financijske resurse za njezinu provedbu, čime se prelazi na operativnu transformaciju gospodarstva.

Dugotrajne i skupe epizode

Iskustvo iz 1970-ih pokazuje koliko takve epizode mogu biti dugotrajne i skupe. Tada je naftni embargo učetverostručio cijene sirove nafte. Današnji šok je blaži: cijene nafte su od početka sukoba s Iranom porasle oko 50 posto, dok je prethodni rusko-ukrajinski šok bio snažniji, ali dolazi nakon niza kriza i već iscrpljenih fiskalnih i monetarnih instrumenata. U takvom okruženju svaka dodatna eskalacija može biti okidač za scenarij u kojem ni rast ne ubrzava ni inflacija ne popušta.

Vlade pokušavaju ublažiti udar ciljanim mjerama: smanjenjem poreza na gorivo, subvencijama za energiju. Dombrovskis upozorava da pretjerana potrošnja lako može pretvoriti energetsku u fiskalnu krizu, pogotovo danas kada je manevarskog prostora manje nego tijekom pandemije. Komisija će već u lipnju procjenjivati ispunjavaju li članice svoje putanje duga i deficita, a postupci prekomjernog deficita ponovno vise nad zemljama koje odgađaju konsolidaciju. U scenariju sporog rasta i tvrdokorne inflacije, fiskalne pogreške brže kažnjavaju i tržišta i Bruxelles.

Za Europu to znači da će se u sljedećim mjesecima voditi utrka između diplomacije i energije, monetarne politike i realnog sektora. Za Hrvatsku se izazov potencijalne stagflacije, kako ističe Drezgić, svodi na potrebu istodobnog upravljanja inflatornim pritiscima i očuvanja gospodarske aktivnosti, pri čemu će presudnu ulogu imati kvaliteta koordinacije ekonomskih politika i sposobnost provedbe strukturnih prilagodbi.

Postane li primirje na Bliskom istoku trajno i stabilizira tržišta, stagflacijski rizik može se postupno povlačiti, a ECB i vlade dobivaju prostor za postupan povratak na “normalniji” režim politika. Ako se, pak, rat produlji ili proširi, politika će istodobno morati gasiti inflaciju i podupirati rast, a upravo je taj spoj ono što stagflaciju čini najneugodnijim scenarijem za europsko gospodarstvo.