Može se i treba raditi na uklanjanju raznih kočnica i prepreka stranim ulaganjima, posebice u međunarodno razmjenjive proizvode i sektore. Ali treba imati na umu da isto to žele – i rade na tome – i druge zemlje.

Sve slabosti neke ekonomije, sve loše što se radilo i sve ono što je trebalo, a nije s krizom samo isplivaju na površinu. Globalni financijski potresi koji su se prije dvije godine prometnuli u gospodarsku recesiju rezultirali su na kraju i propitivanjem modela rasta mnogih zemalja. To posebice vrijedi za one kojima je dug bio glavni oslonac za ostvarivanje većih/visokih stopa rasta i koje su obilan priljev (dužničkoga) kapitala usmjeravale u međunarodno nerazmjenjive sektore pogodne za stvaranje balona, plaće povećavale brže od produktivnosti, propuštale fleksibilizirati tržište rada. Realnost je da se zemlje takve novije povijesti sporije oporavljaju, da će teže smanjivati nezaposlenost i neravnoteže na tekućem računu platne bilance. U toj je skupini zemalja i Hrvatska. To su neki od glavnih naglasaka o obilježjima hrvatske ekonomije koje je dr. Boris Cota, profesor zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta i savjetnik predsjednika Ive Josipovića za gospodarstvo, iznio u svom izlaganju pod radnim naslovom “Poticaji i preporuke za gospodarski oporavak” na Danima otvorenih vrata Ekonomskog fakulteta.

Manjak tekućeg računa
Analizirajući boljke hrvatskog gospodarstva i stavljajući ih u kontekst ograničenja koja danas proizlaze (i) iz vanjskog okruženja, dao je i svoje viđenje puta prema novome modelu rasta. Cota smatra da spektakularne i brze rezultate treba zaboraviti. Temeljni ili jedan od ključnih problema Hrvatske je visoka zaduženost. S njom je povezan i manjak tekućeg računa koji pak nameće izazov kako povećati proizvodnju, odnosno izvoz. “Zaduženost kao središnji problem višeslojan je, nije jednostavan, ali ni nerješiv”, ističe Cota. Njegovo rješavanje traži ponajprije političku volju. Ako to postoji, nije nužno oko svega tražiti konsenzus. Ako se, recimo, želi smanjiti javni dug, jasno je da će to naići na otpor pojedinih interesnih skupina. To je test za političku odgovornost. Međutim, čak i uz političku volju, za bitne iskorake u ekonomskoj politici i njihove efekte potrebno je i vrijeme. “Sve u svemu, velikom optimizmu nema mjesta”, istaknuo je. Dakle, Hrvatska će se s tim, ali i problemom loših temelja ekonomije suočavati još dosta dugo, kao i niz zemalja EU koje su godinama rast bazirale na zaduživanju praćenom nepovoljnom alokacijom kapitala i zanemarivanjem strukturnih reformi.

Složeni problemi
Uz visoku suglasnost o tome da dug više ne može biti uporište za hvatanje većih stopa rasta, kao poželjni smjerovi djelovanja ekonomske politike nameću se potezi koji potiču jačanje konkurentnosti te jači fokus na privlačenje stranih ulaganja. Jednostavno je preporučiti, ali teško provesti. Profesor Cota precizira pritom da to prije svega podrazumijeva ulaganja usmjerena na izvoz, odnosno u međunarodno razmjenjive proizvode i sektore. No i tu podcrtava složenost problema konkurentnosti i međuovisnost raznih faktora koji nameću potrebu sustavnog i koordiniranog djelovanja niza politika. Kao jedna od poluga povećanja konkurentnosti nerijetko se ističe smanjivanje realnih dohodaka, odnosno plaća, ili barem njihovo čvršće vezivanje uz rast produktivnosti. Smanjenje cijene rada načelno povećava konkurentnost, no diskutabilno je bi li (samo) to u konačnici dovelo do povećanja izvoza u postojećoj strukturi privrede. Za cilj bi stoga, među ostalim, trebalo postaviti jače okretanje proizvodnji visokospecijaliziranih proizvoda i niša za kojima je potražnja uvijek visoka. Bez geografskog fokusa, drugih vrsta specijalizacija te ulaganja u izvozni sektor deficit će u Hrvatskoj biti samo veći. Ne treba očekivati da će se njegova putanja okrenuti samim ulaskom u Europsku uniju. Dapače, ulaskom u EU taj se problem može i dodatno pojačati, napominje predsjednikov ekonomski savjetnik. Što Hrvatska još može napraviti radi privlačenja stranih investicija? Može i treba raditi na uklanjanju raznih kočnica i prepreka, od jačanja institucija i funkcioniranja pravne države preko poboljšanja infrastrukture do radnog zakonodavstva ili kvalificiranosti radne snage. Sve su to, međutim, s više aspekata složeni procesi, a ne jednokratni potezi i stoga Cota ne vjeruje u čarobne formule i brza rješenja.

Tržište rada
Iznoseći genezu dužničke ovisnosti kluba mediteranskih zemalja, taj profesor kao jedan od temeljnih problema vidi u nefleksibilnom tržištu rada s asimetričnim formiranjem cijena i plaća, uz zaostajanje rasta produktivnosti. Problem je što u tim zemljama obično dominiraju radno intenzivne djelatnosti, što utjecaj takva rasta plaća na konkurentnost, a posljedično i na neravnoteže i dug samo dodatno podcrtava. Takvo stanje, međutim, može potrajati dok ima novca, odnosno dok ga oni koji ga imaju žele dati. Dok je tako, političare često ne brine previše što zemlji raste dug, a sve je manje konkurentna. No kad novac prestane stizati ili kad je takva prijetnja na pomolu, više nema uzmaka od bolnih reformi i rezova. Bilo da se toga prime vlasti ili u pomoć za to zovu MMF. Uz nagomilane neravnoteže posljednja je kriza izronila i štošta što se u normalnim vremenima nije vidjelo ili se nedovoljno problematiziralo, uključujući i lažiranja bilanci i stanja javnih financija pojedinih država. Problemi unutar same Europske unije nametnuli su pitanja fiskalnih mehanizama i kontrole, kao i kako ispraviti neravnoteže u EU te koja je svrha monetarne unije ako ne postiže ujednačeniji razvoj.