Puno je komentara, čuđenja, pa i zgražanja izazvao nedavni prijedlog izmjena Zakona o prostornom uređenju i gradnji u kojem se nalazi i dio koji se odnosi na zabranu gradnje solarnih fotonaponskih elektrana (osim onih koje su integrirane u građevine). Moramo se također sjetiti da je već godinama zabranjeno iskorištavanje energije vjetra na otocima, bez obzira je li riječ o velikim vjetroelektranama ili malim vjetroagregatima koje je moguće instalirati na kuću ili u dvorištu. Svrha tih zabrana, kako navode nadležni, navodna je zaštita te održivo, svrhovito i gospodarski učinkovito korištenje zaštićenoga obalnog područja mora, što obuhvaća sve otoke, pojas kopna u širini od 1000 m od obalne crte i pojas mora u širini od 300 m od obalne crte.

Naravno da je svakom pametnom i imalo odgovornom jasno da su otoci i obalno područje posebno dragocjen dio naše lijepe domovine. Ali nisu li to i druga područja – Hrvatsko zagorje ili Baranja na primjer? Rijeka Korana i Plitvička jezera? Medvednica? Zlatna dolina Požeške kotline? Postavimo pitanje drukčije – koji dio Hrvatske je nedragocjen ili nepotreban? Čude stoga zabrane obnovljivih izvora energije kada se istodobno nesmetano odvijaju pripreme za gradnju termoelektrane Plomin 3, kada nije zabranjena gradnja plinskih i naftnih terminala u obalnom pojasu, a takve zahvate gotovo nitko ne dovodi u pitanje kao potrebne i prihvatljive. Princip bi trebao biti uvijek isti – svaki zahvat morao bi biti jednako brižljivo planiran, provjeren i odobren bez obzira o kojoj je energetskoj tehnologiji ili dijelu Hrvatske riječ. Neselektivne zabrane pokazuju nerazumijevanje problema i donose puno štete. Takav smo pristup već više puta nažalost iskusili, a jedan od najpoznatijih primjera su poznati pokušaji zabrane rada nedjeljom. Prirodni energetski potencijal zabranjenih fotonaponskih i vjetroelektrana je upravo na otocima i obali najveći pa umjesto da to postane njihov zaštitni znak, otoci se i dalje uporno pokušavaju pretvoriti u rezervate namijenjene ljetnom odmoru blijedoputih kontinentalaca, domaćih i stranih. Naravno da se u tom kontekstu puno lakše prihvaća nelegalna gradnja, betonizacija obale, nizovi apartmana bez ukusa i stila i slični zahvati. A otočani? Njihovo je da ulove ribu, raspale gradele i učine sve da bi se kontinentalci osjećali ugodno tijekom nekoliko ljetnih mjeseci.

Promišljanje čini razliku
Ima kod nas i pozitivnih primjera, samo ih katkad malo teže nalazimo. Osvježio me nedavno i ohrabrio razgovor u općini Dubrovačko Primorje u kojoj se sustavno promišlja i planira korištenje obnovljivih izvora energije. Jedna mala općina naručila je ozbiljnu studijsku podlogu u kojoj se analiziraju lokacije prikladne za gradnju fotonaponskih elektrana. Studija analizira prirodni potencijal, ograničenja zbog prostora zaštićenog okoliša, odnosno prometne i energetske infrastrukture te predstavlja kvalitetnu podlogu za svu potrebno prostorno-plansku dokumentaciju i uspješne investicije. Konkretno i jednostavno, a utemeljeno na promišljanju i znanju uvijek je najbolji pristup. Dobra vijest stiže i iz općine Pokupsko. Nakon opsežne pripreme i brižljive izrade sve potrebne tehničke i ostale dokumentacije i studijskih podloga općina Pokupsko i Agencija za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju potpisali su memorandum o razumijevanju za gradnju toplane na biomasu. Time je omogućeno pokretanje procedura javne nabave za nabavu opreme i izvođenje radova za gradnju toplane koja bi trebala biti u potpunosti financirana iz sredstava pretpristupnog programa IPARD, što je prvi takav primjer u Hrvatskoj uopće. A znate li da u općini Pokupsko postoji dječji vrtić koji se grije i hladi toplinskom pumpom i da postoje projekti fotonaponske elektrane na osnovnoj školi? O lijepim primjerima opširnije i u idućoj kolumni koju ću, nadam se, pisati na jednom hrvatskom otoku. Bez ružnih i strašnih fotonaponskih i vjetroelektrana da mi kvare zasluženi odmor i uživanje u nenarušenom otočnom pejzažu.

Julije Domac, ravnatelj Regionalne energetske agencije sjeverozapadne Hrvatske