Ako s novom vladom ne sjednemo za stol i zajedno s poslodavcima ne procijenimo stanje i ne dogovorimo mjere uz uključivanje svih potencijala u rješavanju problema u gospodarstvu, predstoji kompletno urušavanje sustava i likvidacija velikog broja tvrtki.” To poručuje Ivan Tomac, predsjednik Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala Hrvatske, osvrćući se na tvrtke kojima predstoji stečaj ili je već otvoren. Iako je svaki slučaj priča za sebe, jedno im je zajedničko: neredovite isplate plaća, neplaćanje doprinosa, pad broja zaposlenih i odlazak na burzu, dugovanja državi te u velikom broju podnesene kaznene prijave sindikata koje su mahom bez ishoda ili su odbačene.
Bivši i sadašnji radnici kucat će i dalje na vrata nove vlade tražeći u prvom redu ono što i svi ostali – gospodarski rast i investicije koje će im dati posao, ali i sasvim konkretne zahtjeve kao što su oprost duga kako bi se mogli naplatiti, ili obično ulazak države u vlasničku strukturu, otvaranje stečaja tamo gdje ga vlasnici izbjegavaju te inzistiranje na kaznenim odgovornostima onih koji su ih i doveli u takvu situaciju. Tomac podsjeća kako je Đakovština presedan koji će imati vrlo teške posljedice na sve tvrtke koje su otišle u stečaj jer je Vlada preuzela potraživanja radnika. Što je sa svim onima kojima država nije pomogla i hoće li nova vlada jednima i dalje pogodovati zbog politike, a druge ostavljati sa strane? Uz tradicionalno bremenitu brodogradnju, Poslovni dnevnik odabrao je nekoliko primjera, ali time lista nije završena. Na staklenim nogama je i Varteks, problem ima i Mikulićev Pan te mnoštvo malih i manje poznatih tvrtki. U graditeljstvu i industriji građevnog materijala je, primjerice, bez posla ostalo više od 30% radnika od ukupno 105.000. Ukratko, preporuka jest da se odredi koje tvrtke mogu, a koje ne preživjeti i koje su vrijedne ulaganja kako bi opstale i s manjim brojem ljudi. Pogubno ih je likvidirati i ostaviti bankama da se naplaćuju iz imovine jer one imaju vremena čekati. Banke se ionako naplaćuju jer se osiguravaju imovinom, ali dobavljači, radnici, pa i država ostaju kratkih rukava.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.jfact – Slažem se sa prvim dijelom teksta, ali drugi dio gdje prema tebi realni sektor ovisi o bankarskom baš i ne. Realni sektor je proizvodni sektor – proizvodi robu, a bankarski sektor proizvodi uslugu zato i jest uslužni sektor. Sve posljedice stanja u bankarskom sektoru su posljedice stanja u realnom sektoru pod uvjetom da se uslužnim sektorom upravlja racionalno. Ja još nisam nigdje vidio da je iti jedan bankarski sustav preživio slom realnog sustava ako se financira iz tog sustava, ali sam vidio obrnuto. Ja to gledam kao usporedbu hardware-softver. Hardware je realni sektor a softver uslužni sektor. Zajedno su ovisni, međusobno uništivi, ali opet je hardware baza za razvijanje softvera. Prvo moraš imati knjigu da bi je čitao :).
Objasnio si to mnogo detaljnije,ali zdravoseljački sve se svodi na monetarne manipulacije…
Najprije te preplave kreditima,to traje dovoljno dugo da svi povjeruju da će kontinuirnao rasti monetarna masa po nekoliko postotaka (ciljana inflacija), onda ti ih uskrate…i nastane debt deflation trap…
To su napravili 30ih,a na žalost mi živimo u to doba…
Za svaku pohvalu je zabrinutost sindikata za cjelinu gospodarskog sustava, odnosno za realni sektor. Međutim i oni kao i poslodavci, menanđeri, bankari i političari, robuju paradigmama bankarsko-političkog razumijevanja pojavljivanja i odjavljivanja tvrtki sa tržišta!
Sve dok ne budemo razumjeli kako i zašto tvrtke nastupaju na tržište, kako i zašto se poduzetnici odlučuju na osnivanje tvrtki, nećemo moći razumjeti, pa samim time niti smo u mogućnosti kritizirati, ocjenjivati,analizirati i interpretirati prirodu odlazaka tvrtki sa tržišta.
Kod nas dominiraju financijsko bankarske interpretacije o stanju , kako oni kažu, „nefinancijskih tvrtki“, a od stručnjaka u poduzetništvu prevladavaju teorije i istraživačke prakse tkz. ekonomije sreće.
Ono što sigurno treba biti, a kod stranih autora koja se bave ovom problematiko i jeste, polazna osnova za razumijevanje ovog problema je ovisnost stanja u realnom sektoru od stanja u bankarskom sektoru.
Kada su bankarskom sektoru „cvjetale ruže“, one su „cvjetale“ i realnom sektoru. Tako smo mogli vidjeti da se realni sektor olako kratkoročno, revolving zaduživao, jer je isto prihvaćao kao dugoročno zaduživanje.
Kada su bankarskom sektoru „uvele ruže“ i iscrpio mogućnosti kratkoročnog zaduživanja na međubankarskom tržištu, tada je realni sektor, odnosno poduzetnici, vlasnici tvrtki i menanđeri upao u egzekucijsku mašineriju bankarsko-pravnog-političkog egzekucijskog stroja!
Uključite se u raspravu