Hrvatska može biti prepoznatljiva kao zemlja u kojoj se proizvodi kvalitetan namještaj. Model kako da se to ostvari razradila je i Vladi ponudila nedavno osnovana Udruga proizvođača namještaja. Ova udruga okuplja 15 tvrtki koje danas zapošljavaju 4500 radnika i 70 posto svoje proizvodnje već prodaju na zahtjevna zapadnoeuropska i prekooceanska tržišta. Međutim, prvo treba posložiti probleme koji su unatrag četiri godine ovu industriju gurnuli u gubitke uz zatvaranje nekoliko tisuća radnih mjesta. O aktualnom stanju i mogućoj izvoznoj ekspanziji govori predsjednik Udruge Renato Radić.  

Vladi ste ponudili koncept uz tvrdnju da je sadašnje negativne trendove u kratkom roku moguće okrenuti u pozitivne uz znatno povećanje zaposlenosti i daljnji rast izvoza. O čemu je riječ?
Ključno je da Vlada jasno kaže da je proizvodnja namještaja od strateškog interesa. Zašto? Zato što imamo prirodni resurs, imamo tehnologiju i ljude koji znaju napraviti odličan proizvod. U namještaju je 95 posto domaće sirovine i rada, tu je najveća dodana vrijednost na prirodni resurs. Ova industrija danas je na granici izdržljivosti, a prije dvadeset godina zapošljavala je 50.000 radnika. To je potencijal koji možemo vratiti samo ako odlučimo i nitko nam ne može zabraniti da svoj prirodni resurs ne upotrijebimo u tu svrhu. Nastavimo li izvoziti drvnu sirovinu, ne kroz namještaj već kroz primarnu preradu, time zapravo izvozimo radna mjesta i darujemo nekome naš BDP. Uz to nužno je uvesti i strukturne potpore te poticati inovacije i razvoj proizvoda, izvrsnost i produktivnost, istraživanje tržišta, IT tehnologije, širenje prodajne mreže u inozemstvu, marketinške aktivnosti, ali i zapošljavanja, i to s posebnim naglaskom na visokoobrazovani kadar. Mi poslujemo isključivo u ruralnim područjima gdje kronično nedostaju takvi kadrovi. Ovim mjerama dižemo broj zaposlenih; tijekom tri godine izvoz raste najmanje 50, možda i 100 posto. Ulazimo u investicije do tri milijarde kuna; riječ je o obnovljivim izvorima energije, ali i razvoju novih tehnologija. To ne možemo ostvariti bez konsenzusa proizvođača, Vlade, javnih poduzeća i sindikata. Rogovi u vreći ništa ne rješavaju, već zajedništvo. Ili ćemo problem dugoročno riješiti ili će i ova industrija nestati.

Godinu dana svako malo iz drvne industrije čuli su se apeli prema resornom ministarstvu i Vladi o monopolu i samovolji Hrvatskih šuma, koje su prozivane zbog učestalih poskupljenja drvne mase i nepripravnosti da ponude dugoročne ugovore. 
U ponedjeljak smo u HGK razgovarali s predsjednikom Uprave Hrvatskih šuma Ivanom Pavelićem. Vrlo je jasno ustvrdio da Hrvatske šume svoje poslovanje, pa tako i plasman drvne mase, moraju podrediti pozitivnom rezultatu. Potpisivanje ugovora na deset godina uvjetuje našom suglasnošću da u tom razdoblju može mijenjati cijenu drvne mase, a kako će se ona kretati ostaje nepoznato. Nama iz finalne proizvodnje to već sada znači 12 do 15 posto skuplju sirovinu, no mi taj problem ne možemo prebaciti na svoje kupce. Konkurencija je takva da tržište traži još niže cijene, a iz Hrvatskih šuma nam uzvraćaju da oni ne mogu rješavati strategiju naše industrije i da taj problem rješavamo s Vladom.

A što Vlada kaže?
Prošloga nam je tjedna odgovorila da je od ministarstava gospodarstva i poljoprivrede zatražila osnivanje međuresornog tijela koje će raditi na rješavanju problema, no ono još nije osnovano. Mislimo da bi se možda trebalo uključiti i Ministarstvo financija te HGK. Krajnje je vrijeme da se donese odluka, u dramatičnoj smo situaciji, svako odgađanje zatvara radna mjesta. Ne krene li se žurno u rješavanje problema, industrija koja je devedesetih imala 50.000 zaposlenih uskoro bi mogla otići u povijest, nestati. 

Koliko proizvođači namještaja kupe drvne mase od količina koje Hrvatske šume godišnje ukupno prodaju?
Trenutno samo deset posto domaće drvne mase završi u namještaju. Riječ "samo" doista je bitno naglasiti. Naši zahtjevi, cijela priča vrti se oko 100 milijuna kuna maksimalne razlike u vrijednosti tržišne cijene sirovine na godišnjoj razini. Doista je pitanje hoćemo li zbog 100 milijuna izgubiti još 20.000 radnih mjesta, odnosno milijardu dolara mogućeg izvoza godišnje.

Iznosite probleme, a ja se prisjećam 2003. kada je jedan ugledni strani poduzetnik savjetovao 'ne izvozite trupce, uvezite dizajnere koji će raditi namještaj za izvoz'. Desetljeće je prošlo, problemi nisu riješeni. 
Nije problem dizajn. Konstantno radimo za njemačko tržište, najzahtjevnije i najveće u Europi. Izvozimo u Veliku Britaniju, Francusku, skandinavske zemlje i Beneluksa. Tamo cijene naš dizajn i kvalitetu. Do 2007. bili smo dio zamaha ukupne ekonomije, slomila nas je kriza 2008. Za razliku od drugih, naša vlada ne reagira, ne poduzima ništa da spriječi pad industrije. Poljska, najveći naš konkurent, u kratkom razdoblju devalvira zlot 30 posto, Švedska krunu 20 posto. Velika Britanija naše je tradicionalno tržište za hrastov namještaj, a funta je pala sa jedanaest na manje od osam kuna. Ugovore smo morali poštovati iako su nosili gubitke. Za posljedicu imamo nelikvidnost i postajemo problem svima, i bankama, i državi i Hrvatskim šumama. Kao gubitaši gubimo i državne poticaje. U konačnici, stavlja nas se u poziciju da moramo propasti. Sve što danas imamo posljedica je tog razdoblja, opstale su najžilavije tvrtke. Bitno je shvatiti da smo u borbi sa svjetskom konkurencijom, Vlada mora konačno stvoriti osnovu da se drvna sirovina ne izvozi u trupcima, već da se ostavi domaćoj industriji namještaja. 

Može li HBOR pomoći svojim kreditnim linijama?
Može i već nešto radi, no i prema njima krećemo s konkretnim zahtjevima. S obzirom na dugi ciklus, od sirovine do gotovog proizvoda, odnosno njegove naplate prođe od devet do dvanaest mjeseci. Pokušat ćemo za ključne repromaterijale, drvnu masu i energente, dogovoriti da HBOR dobavljačima plaća "u dan", a nas financira od 90 do 180 dana, ovisno o potrebi svake tvrtke. Na taj način financira i proizvodnju i izvoz što, smatramo, ne bi trebao biti problem jer emitiran novac ima pokriće u proizvodu. U Ministarstvu gospodarstva prihvatili su ovu našu inicijativu. Međutim, nama su potrebne brze reakcije i nadam se da sustav ovoga puta neće biti trom.

Spomenuli ste otvaranje maloprodajnih lanaca za prodaju namještaja izvan Hrvatske. Je li moguće ostvariti taj projekt? Udružit ćete proizvođače kroz klaster ili…?
Svakako da je moguće, uvjeren sam u to. Upravo kroz udrugu postoji mogućnost donošenja strategija za iskorak na nova tržišta. Naš ključni problem sada je opstanak, a zajednička prodaja izvan granica države samo je jedan od budućih projekata. Bliži nam se ulazak u Europsku uniju; ne odradimo li mjere koje tražimo od Vlade, ova će industrija nestati. Realiziramo li ih, Unija nam otvara prostor, to tržište godišnje za namještaj potroši sto milijardi eura. Uzeti samo jedan posto od toga iznosa puno je, a mi to želimo.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Za 2012. najavljeno je 59 milijuna kuna potpora za ukupnu drvnu industriju. Može li taj iznos uopće išta potaknuti, riješiti neke probleme i jesu li potpore isplaćene?
Koliko znam, potpore nisu isplaćene i taj iznos ne rješava probleme. Smatram da model, način na koji su se i proteklih godina dijelile potpore u tom iznosu treba mijenjati. Mislim da potpore treba davati prema stupnju finalizacije proizvodnje.

250 milijuna kuna za spas sektora

Koliko bi novca država trebala izdvojiti da se riješe problemi na koje upozoravate?

Kroz više vrsta potpora država bi trebala izdvojiti između 200 i 250 milijuna kuna. To je zanemariv trošak proračuna s obzirom na moguće efekte. Odluči li Vlada da je ova industrija od strateškog interesa, mi u kratkom roku povećavamo zaposlenost jer zbog skupe sirovine danas radimo s pola kapaciteta. Većom zaposlenošću zadržavamo i demografsku napučenost ruralnih područja, dižemo standard te rastom izvoza i BDP-a višestruko vraćamo ono što će biti uloženo. Mi u udruzi hoćemo biti optimisti, zadali smo si ovu zadaću jer ne želimo za koju godinu potomke gledati preko Skypea u Kanadi. Ne pokrene li se proizvodnja, otvaranje granica donosi val iseljavanja. Vlada to može spriječiti strategijom koju nudimo.