EN DE

U ukupnoj potrošnji energije u Hrvatskoj na naftu otpada 45 posto, a na plin 26,7 posto

Autor: Goran Granić
11. travanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Ideja o međunarodnom trgovanju emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, točnije pravima na emisiju, dobila je zelene svjetlo u okviru Kyotskog protokola

U većini europskih i svjetskih zemalja tržište obnovljivih izvora energije je zakonski definirano i poticano preko različitih oblika tarifnih sustava poput tzv. feed-in tarifa propisanih od strane države prema kojima se lokalna elektroprivredna poduzeća obvezuju otkupiti svu energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora, a uz cijene koje su iznad tržišnih, kako bi se potaknuo razvoj korištenja obnovljivih izvora energije. Postoji više mehanizama poticaja koji mogu biti vezani uz porezne olakšice, kreditiranje, sufinaciranje, investicije i druge oblike poticanja primjene i korištenja tehnologija za iskorištavanje obnovljivih izvora energije. Zemlje za koje se smatra kao najaktivnije u tom pogledu su svakako Njemačka, Danska i Španjolska.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Tržište emisija
Ideja o međunarodnom trgovanju emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, točnije pravima na emisiju, dobila je zelene svijetlo u okviru Kyotskog protokola, kao jedna od mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova. Na principima međunarodnog trgovanja emisijama, EU je razradio sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, temeljen na tzv. EU-ETS direktivi (2003/87/EZ). EU-ETS direktivom se utvrđuje shema za trgovanje emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice. EU-ETS za sada obuhvaća samo emisiju CO2, kao glavnog stakleničkog plina, iz četiri djelatnosti: proizvodnja energije i energenata (termoelektrane, toplane, rafinerije nafte – instalirane snage veće od 20 MWt), industrija željeza i čelika, proizvodnja i obrada minerala (cement, staklo, keramika) i papirna industrija. Osim ugljikovog dioksida Direktiva navodi i ostale antropogene stakleničke plinove te ostavlja mogućnost zemljama članicama da i te plinove uključe u ETS sustav. Sustav trgovanja emisijskim jedinicama u zemljama Europske unije započeo je 1. siječnja 2005. godine i odvija se u etapama. Prva etapa obuhvaća razdoblje od 2005. do 2007. godine, a druga etapa je u tijeku i poklapa se s razdobljem ispunjenja obveza prema Protokolu iz Kyota, tj. od 2008. do 2012. godine. U EU-ETS sustav je uključeno svih 27 zemalja članica EU. Sustav obuhvaća više od 12.000 instalacija, odnosno preko 40 posto emisije CO2 u EU. U okviru ETS-a države članice EU obvezne su ograničiti ukupne emisije stakleničkih plinova iz instalacija obuhvaćenih ETS direktivom te svakoj od instalacija izdati dozvolu za emitiranje točno određene količine emisija.

U većini europskih i svjetskih zemalja tržište obnovljivih izvora energije je zakonski definirano i poticano preko različitih oblika tarifnih sustava poput tzv. feed-in tarifa propisanih od strane države prema kojima se lokalna elektroprivredna poduzeća obvezuju otkupiti svu energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora, a uz cijene koje su iznad tržišnih, kako bi se potaknuo razvoj korištenja obnovljivih izvora energije. Postoji više mehanizama poticaja koji mogu biti vezani uz porezne olakšice, kreditiranje, sufinaciranje, investicije i druge oblike poticanja primjene i korištenja tehnologija za iskorištavanje obnovljivih izvora energije. Zemlje za koje se smatra kao najaktivnije u tom pogledu su svakako Njemačka, Danska i Španjolska.

Tržište emisija
Ideja o međunarodnom trgovanju emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, točnije pravima na emisiju, dobila je zelene svijetlo u okviru Kyotskog protokola, kao jedna od mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova. Na principima međunarodnog trgovanja emisijama, EU je razradio sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, temeljen na tzv. EU-ETS direktivi (2003/87/EZ). EU-ETS direktivom se utvrđuje shema za trgovanje emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice. EU-ETS za sada obuhvaća samo emisiju CO2, kao glavnog stakleničkog plina, iz četiri djelatnosti: proizvodnja energije i energenata (termoelektrane, toplane, rafinerije nafte – instalirane snage veće od 20 MWt), industrija željeza i čelika, proizvodnja i obrada minerala (cement, staklo, keramika) i papirna industrija. Osim ugljikovog dioksida Direktiva navodi i ostale antropogene stakleničke plinove te ostavlja mogućnost zemljama članicama da i te plinove uključe u ETS sustav. Sustav trgovanja emisijskim jedinicama u zemljama Europske unije započeo je 1. siječnja 2005. godine i odvija se u etapama. Prva etapa obuhvaća razdoblje od 2005. do 2007. godine, a druga etapa je u tijeku i poklapa se s razdobljem ispunjenja obveza prema Protokolu iz Kyota, tj. od 2008. do 2012. godine. U EU-ETS sustav je uključeno svih 27 zemalja članica EU. Sustav obuhvaća više od 12.000 instalacija, odnosno preko 40 posto emisije CO2 u EU. U okviru ETS-a države članice EU obvezne su ograničiti ukupne emisije stakleničkih plinova iz instalacija obuhvaćenih ETS direktivom te svakoj od instalacija izdati dozvolu za emitiranje točno određene količine emisija.

Svaka instalacija pritom mora na kraju svake godine unutar razdoblja trgovanja posjedovati iznos emisijskih dozvola ekvivalentan stvarnoj emisiji tijekom protekle godine. Emisijske dozvole su u pravilu raspodijeljene na način da su instalacije prisiljene ili smanjiti svoju godišnju emisiju primjenom mjera i zahvata na vlastitim postrojenjima ili kupiti potrebnu količinu emisijskih dozvola na tržištu. Cijena emisijskih dozvola ovisi o ponudi i potražnji, a nije imuna ni na globalnu financijsku krizu, tako da je u posljednje vrijeme došlo do pada cijene na spot tržištu (13,03 EUR/tCO2 – 17.02.2010. godine). Osim EU sustava trgovanja emisijama, u svijetu postoji još 10-tak drugih tržišta emisija, koja se razvijaju neovisno jedno od drugoga. Međutim, nedvojbeno je da bi se znatno bolji rezultati postigli harmonizacijom pravila koje vladaju na tržištima i njihovim povezivanjem. U narednim fazama bit će potrebno stvoriti jedinstveno tržište za OECD zemlje, s mogućnošću širenja na zemlje u razvoju koje sudjeluju značajno u globalnim emisijama stakleničkih plinova, a krajnji cilj je uspostava jedinstvenog globalnog tržište emisija. Jedinstveno tržište donijelo bi s jedne strane jednak položaj za sve energetske sudionike i na taj način onemogućilo preseljenje postrojenja u zemlje koje nisu obuhvaćene tržištem emisija, a s druge strane došlo bi do veće implementacije mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova po troškovno prihvatljivim cijenama. Takvo globalno tržište bi ukinulo potrebu za dodatnim poticanjem obnovljivih izvora energije, jer bi poticaji bili indirektni kroz “CO2 oporezovane” fosilne energetike i industrije, koje su dio tržišta emisija. Kao što postoji potreba za jedinstvenim tržištem energenata i energije, tako je nužno uspostaviti globalno tržište emisija s jedinstvenim pravilima. Globalno tržište emisija bi trebalo odigrati ključnu ulogu u ostvarenju postavljenih ciljeva u pogledu smanjenja emisije stakleničkih plinova.

Hrvatska na energetskim tržištima
Tržište nafte i naftnih derivata u Hrvatskoj je po svom volumenu relativno malo u usporedbi s tržištem regije, odnosno svjetskim tržištem nafte. Međutim, kao i u većini država u svijetu, nafta zauzima značajan udio u ukupnoj potrošnji energije koji u Hrvatskoj iznosi čak 45 posto. Vlastitom proizvodnjom Hrvatska zadovoljava manje od 20 posto potreba za sirovom naftom, dok se veći dio potreba osigurava uvozom putem Jadranskog naftovoda. Jadranski naftovod preko terminala Omišalj omogućava dopremu sirove nafte do rafinerija u Hrvatskoj iz bilo kojeg dijela svijeta kao i dopremu ruske nafte iz smjera Mađarske. Osim sirove nafte preko terminala Omišalj mogu se dopremati i naftni derivati, što također omogućava opskrbu tržišta Hrvatske iz cijeloga svijeta. Maloprodajne cijene naftnih derivata u Hrvatskoj regulirane su zakonom, a direktno ovise o kretanju cijena na tržištu Mediterana. Zakonsko reguliranje cijena posljedica je još uvijek nedovoljne konkurencije na tržištu naftnih derivata što će se zasigurno promijeniti razvojem infrastrukture, a posebice skladišnih kapaciteta sudionika na naftnom tržištu Hrvatske. Jedan od najavljivanih projekata vrlo važnih za naftno tržište Europe, pa tako i Hrvatske, je i Paneuropski naftovod (PEOP) kojim bi se nafta iz kaspijske regije preko Rumunjske, Srbije, Hrvatske, Slovenije i Italije dopremale do naftovodne mreže zapadne Europe. Kako talijanske i slovenske kompanije nisu pristupile PEOP-u, JANAF je u srpnju 2009. zamrznuo svoj status i predložio mirovanje kompanije. Projekt PEOP je važan sa stanovišta diversifikacije opskrbe, međutim, bez sudjelovanja talijanskih kompanija realizacija projekta postaje upitna.

Niža cijena
Udio prirodnog plina u ukupnoj potrošnji energije u Hrvatskoj je 26,7 posto. Prirodni plin se proizvodi iz 17 plinskih polja Panona i šest plinskih polja Jadrana. Vlastita opskrbljenost prirodnim plinom u 2008. je iznosila 85,3 posto. Međutim, kada se u proračun uključi samo prirodni plin iz Jadrana koji pripada Hrvatskoj (bez prirodnog plina koji je izvezen u Italiju) domaćim prirodnim plinom je podmireno 63,9 posto ukupnih potreba. Premda je tržište plina prema Zakonu o tržištu plina formalno otvoreno, pravog tržišta plina u Hrvatskoj nema. Glavni proizvođač i dobavljač plina je INA, odnosno njena tvrtka kćer Prirodni plin d.o.o. koja dobavlja plin iz domaćih naftnih polja i iz uvoza iz Rusije. Prema Zakonu Vlada Republike Hrvatske može proizvođaču plina, za prodaju plina kupcima u Hrvatskoj, u cilju zaštite potrošača, regulacije tržišta ili zbog drugih opravdanih razloga, propisati najvišu razinu cijene plina, tako da je veleprodajna cijena plina u Hrvatskoj niža od veleprodajne cijene plina u EU. Vlada isto tako sukladno zakonu određuje cijene plina i distributivnim poduzećima kojih ima za područje Hrvatske neprimjereno mnogo (42) te se sa stvarnim otvaranjem tržišta očekuje njihovo okrupnjavanje. U ovom trenutku Hrvatska dobavlja plin iz inozemstva samo kroz jedan dobavni pravac iz Slovenije. Izgradnjom transportnog plinovoda koji će nas povezati s Mađarskom otvara se mogućnost dobave dodatnih količina plina ili iz Rusije preko postojećeg transportnog sustava koji prolazi kroz Ukrajinu ili novih dobavnih pravaca Nabucco ili Južni tok po njihovoj izgradnji. Izgradnjom UPP terminala na Krku značajno bi se povećala sigurnost i omogućila stvarna diverzifikacija dobave plina iz više zemalja izvoznica plina. Isto tako, Hrvatska bi postala tranzitna zemlja za evakuaciju UPP, prema zapadnoeuropskim zemljama ili Mađarskoj, te ostalim susjednim zemljama. Završetkom izgradnje plinovodnog sustava u Dalmaciji te izgradnjom plinskog transportnog sustava kroz Crnu Goru i Albaniju i spoja na TAP plinovod ili ITGI plinovod ostvarile bi se mogućnosti dobave plina iz kaspijske regije i Irana.

Oskudne rezerve ugljena
Što se tiče domaćih rezervi ugljena u Hrvatskoj, može se reći da njih praktično nema, barem u smislu komercijalnog iskorištavanja. Oskudnost domaćih rezervi ugljena nije zapreka za značajnije korištenje ugljena u Hrvatskoj. Naime, zemljopisni položaj Hrvatske omogućuje joj pristup svim tržištima svijeta, kad je u pitanju ugljen, koji se brodovima, uz za sada prihvatljivu cijenu, u dovoljnim količinama može dopremiti u Hrvatsku. Dakle, bez obzira na nepostojanje domaćih rezervi ugljena, ugljen se u Hrvatskoj ipak koristi, kako u energetske svrhe (TE Plomin I i TE Plomin II) tako i u industriji građevinskog materijala (cementare) te neznatno u prehrambenoj industriji. Za ostale sektore energetske potrošnje (kućanstva, uslužni sektor, promet) se može reći da se ugljen gotovo i ne koristi. Za ukupnu godišnju proizvodnju električne energije u termoelektranama u Plominu od oko 2260 GWh potrebno je oko 935.000 tona kamenog ugljena (2008. godina), dok je u industrijskom sektoru u istoj godini potrošeno oko 200.000 tona. Ova potrošnja ugljena u postojećim termoelektranama, odnosno proizvodnja električne energije iz ugljena predstavlja oko 23 posto proizvedene električne energije na području Hrvatske. To je s druge strane nešto manje od 13 posto ukupno potrošene električne energije u Hrvarskoj. U skladu sa Strategijom energetskog razvoja Republike Hrvatske, prihvaćenoj u Hrvatskom saboru sredinom listopada 2009., do 2020. godine bi se u Hrvatskoj trebale izgraditi dvije termoelektrane na uvozni kameni ugljen, ukupne instalirane snage od 1200 MW. Uz takvu pretpostavku, koja je sastavni dio spomenute strategije, potrebne količine ugljena za elektroenergetski sektor u 2020. godini iznosile bi oko tri milijuna tona. Za industriju (najveći dio industrija građevinskog materijala) je predviđena potrošnja ugljena od oko 375 tisuća tona.

(Nastavak u sutrašnjem broju)

Autor je ravnatelj Energetskog instituta Hrvoje Požar i član Redakcijskog savjeta Poslovnog dnevnika

Proizvodnja

Sve po zakonu
Zakon o proizvodnji, distribuciji i opskrbi toplinskom energijom uređuje uvjete pod kojima se obavljaju djelatnosti proizvodnje, distribucije i opskrbe toplinskom energijom, prava i obveze subjekta koji te djelatnosti obavljaju, prava i obveze kupaca toplinske energije, osiguravanje sredstava za obavljanje tih djelatnosti i izgradnju infrastrukture.

Toplinska energija

Fosilna goriva
Toplinska energija u sustavima daljinskog grijanja u Republici Hrvatskoj proizvodi se većinom iz fosilnih goriva (tekuće i plinsko gorivo). Udio obnovljivih izvora je zanemariv. Pokriveno je približno 10 posto ukupnih potreba za grijanjem prostora. Jedanaest tvrtki bavi se proizvodnjom i distribucijom toplinske energije u šesnaest gradova. Dominantna je tvrtka HEP Toplinarstvo d.o.o. koja opskrbljuje potrošače u Zagrebu, Osijeku, Sisku, Velikoj Gorici, Zaprešiću i Samoboru i to većim dijelom iz spojnog procesa proizvodnje električne i toplinske energije.

Električna energija

Otvaranje tržišta
Otvaranje tržišta električne energije u Hrvatskoj formalno je započelo 2001., s prvim paketom energetskih zakona. Pravno su razdvojene temeljne djelatnosti (proizvodnja, prijenos, distribucija, opskrba) u zasebna ovisna društva u okviru HEP grupe, osnovan je Hrvatski operator tržišta energije te uspostavljena Hrvatska energetska regulatorna agencija. Tržište je formalno potpuno otvoreno od 1. srpnja 2008.

Izostanak investicija
Gotovo je sva proizvodnja električne energije koncentrirana u jednom subjektu (HEP), a zbog izostanka investicija u nova proizvodna postrojenja Hrvatska je uvozi do 30 posto svojih potreba. Tržište je premalo za razvoj stvarne konkurencije u proizvodnji, pa njegov razvoj treba tražiti u regionalnim okvirima.

Autor: Goran Granić
11. travanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close