Europska nepovratna sredstva imaju status državne pomoći. Ključni problem je što je bilo kakva državna pomoć, ako je daje Europska unija, država članica, županija ili općina zabranjena.

No, kao i uvijek postoje iznimke, a tih iznimaka ima mnogo. Potrebno je imati na umu da svaku takvu pomoć reguliraju posebna pravila koja treba poštovati svaka država članica Europske unije. Isto vrijedi i za natječaje na kojim se dodjeljuje nepovratni novac iz fondova Europske unije. Odgovor na pitanje zašto je to tako nalazi se u činjenici da Europska unija ne želi da se država miješa u djelovanje unutrašnjeg tržišta. Svaka ovakva intervencija znači utjecanje na konkurentnost, koja je zapravo dobra za održavanje ravnoteže između ponude i potražnje za stanovništvo Unije i općenito za razvoj Europske unije. Za dodjelu nepovratnog novca iz fondova Europske unije postoje različite sheme prema kojima ugovaratelj dodjeljuje sredstva. Ovakve sheme treba pripremiti država članica te ih poslati na uvid i potvrdu Europskoj komisiji. Država može imati različite sheme za različite svrhe, primjerice za regionalnu pomoć, istraživanje i razvoj, ili turizam. Međutim, postoje i zajednička pravila kada nije nužno prijaviti dodjelu državne pomoći Europskoj komisiji. To su takozvane zajedničke iznimke gdje je EU već utvrdila neka pravila koja onda treba poštovati država. Istodobno je potrebno uspostaviti sisteme praćenja i kontrole dodjeljivanja novca. To je takozvani upravljač državne pomoći koji priprema suštinski dio implementacije, nadgleda njenu implementaciju i izvještava Europsku komisiju. Za kandidata koji se natječe za dobivanje nepovratnog novca to nema nekog izravnog utjecaja, ali je važno za razumijevanja funkcioniranja sistema. Potencijalni natjecatelji za dobivanje nepovratnog novca moraju znati kako taj novac nije za sve. To znači da sheme koje država pregovara sa Europskom komisijom specificiraju koji su uvjeti, primjerice koji sektor gospodarstva može dobiti i koji ne, koji su prihvatljivi troškovi te koji je najviši dozvoljeni intenzitet sufinanciranja, odnosno postotak novca prihvatljivih troškova. To su činjenice koje je dobro poznavati kako bi mogli već u fazi prve unutrašnje evaluacije projekta i njegove pripreme odlučili jesmo li u mogućnosti dobiti novac, te još važnije – koliko najviše možemo dobiti. Na kraju priče to je osnovni razlog zašto nas uopće i interesiraju nepovratna sredstva, odnosno za što ih i koliko možemo dobiti. Za državu je od bitne važnosti da ova dodijeljena pomoć ima učinak poticaja, što znači da se odabiru dobri projekti. Najgore što se može dogoditi je dodjeljivanje sredstava samo zbog nužnosti dodjeljivanja, a onda se na kraju ne postignu željeni i predviđeni rezultati. Nepovratna sredstva tako mogu dobivati oni koji ih uopće ne trebaju ili oni koji nemaju tako kvalitetne projekte.

Klemen Srna, savjetnik za nepovratna sredstva u RR&Co Knowledge Centre Ltd., EU Partners